Olja Savičević Ivančević o novom rukopisu, užitku slušanja galebova i projektizaciji umjetnosti

U sklopu književne rezidencije „Kamov“ Gradska knjižnica Rijeka ugostila je renomiranu spisateljicu Olju Savičević Ivančević, kojoj se u Rijeci pružila prilika napraviti korak bliže završetku svojeg posljednjeg romana radnog naslova „Arhipelag tamnog neba“. Više o rukopisu, ali i o drugim kulturnim i društvenim temama Riječanima i Riječankama otkrila je tijekom književnog* susreta s Dunjom Matić Benčić.

S obzirom na to da boravak u rezidenciji traje dva tjedna, prvo pitanje nametalo se samo od sebe – kako ti se sviđa Rijeka? Olja ne skriva zadovoljstvo („odlično mi je!“), ne samo boravkom u Rijeci nego i prilikom da je proživi, s obzirom na to da joj je najduži boravak u gradu koji teče bio dva dana. „Ima nešto lučko u Rijeci što mi je uvijek bilo privlačno“, ističe spisateljica, ukazujući i na to da su riječki pisci svojim knjigama i opisima Rijeke pridonijeli njezinoj zainteresiranosti za Rijeku.

Iz motivacijskog pisma

Na Rezidenciju Kamov u Rijeci prijavljujem se iz dva razloga.

Jedan je taj što mi će mi trebati malo odmaka od svakodnevnih obaveza i dva tjedna kontinuiranog rada da dovršim roman koji bi tada trebao biti u nekoj završnoj fazi. S obzirom da imam veliku obitelj (te psa i mačku), te mnoštvo obaveza radnih i obiteljskih obaveza, vrlo rijetko se prijavljujem na rezidencije; ali Rijeka je blizu Zagreba, vremenski period nije predug, a meni bi to vrijeme bilo dragocjeno.

Drugi motiv je više književne naravi, a tiče se ulomka mog romana u kojem se opisuje porinuće broda u riječkom Škveru. Taj brod je jedan od glavnih likova u romanu, pa bih voljela vidjeti neka mjesta i možda popričati s ljudima koji će mi dati korisne informacije, osjetiti malo bolje bilo grada i luke u koji smještam dio priče.

Što se tiče teme „smisao“, cijeli moj život i svi moji romani su potraga za nekim smislom. Kako smisla nikad dosta, potraga se nastavlja (kao i zadovoljstvo u njoj). U svakom slučaju, čini mi se da bi dolazak u Rijeku mogao imati smisla.

Ne skriva da joj se sviđa „taj miris broda, nafte i ustajalog mora“, posebice otkada se preselila na kontinent, točnije u Zagreb. „Četrdeset godina sam se muvala po Dalmaciji, došao je i taj trenutak da dođem na kontinent“, objašnjava autorica, ističući kako je sada ipak možda „sentimentalna prema Mediteranu“ te kako joj „možda nedostaje more“. Promišljajući što je danas istinska slika Mediterana, a što je samo artefakt mediteranskog imaginarija, vraća se na početke:

„Kada sam ozbiljnije počela pisati prozu, zanimao me grad – tada Split ili njegova okolica – kao mitsko mjesto, mjesto koje je s jedne strane ružno, a ipak izrazito poetično. Zanimao me Mediteran koji nije bio dovoljno opisan, koji nismo mogli pronaći, a koji smo osjećali kao takav, da postoji, da je istinit. A kad pišemo, možemo izmišljati, bitno je samo da izmišljamo istinu.“

U želji da to oprimjeri, govori da je njezin pogled iz rezidencije „izrazito mediteranski“, jer s jedne strane vidi „Brodokomerc, dizalice, tržnicu“, a onda okrene pogled i vidi „luku i gat“. Ako to nije dovoljno, ističe i kako svakoga jutra čuje galebove koji se neprekidno glasaju: „Meni je to prekrasno, ja sam se toga zaželjela.“ Jednostavno, Olja ističe, Rijeka i danas nudi jedan drugačiji Mediteran:

„Ti osjetiš sve što se zbivalo. Ovdje još nisu turisti – i nadam se da neće – pokorili Rijeku i oduzeli joj taj identitet. Sve se to sluti i ćuti u zraku.“

Iako na prvi pogled izgleda da je „Rijeka odvojena od mora više nego drugi gradovi“, ističe da je potrebno samo malo lutanja da bi se otkrila mjesta spajanja. Tijekom ovih dana primijetila je još jednu diskrepanciju:

„Razmišljala sam kako je Rijeka, za razliku od drugih gradova na moru, grad sa ženskim imenom. Svi su muški: Dubrovnik, Šibenik, Zadar... I Pula je ženska, i ona je na sjeveru te ima drugačiji karakter, također se ne pokaže odmah. Nije tako otvorena. Možda ima u tome nešto.“

Nakon zaključnih dojmova o Rijeci, došlo je vrijeme i da se otvori pokoja književna tema. Na pitanje o tome kako i kada se odlučuje za formu, Olja govori da nema pravila kad je riječ o tome što će se pojaviti prije – tema, ideja ili forma. Za primjer daje svoj boravak u Istanbulu, u sklopu književne rezidencije, kamo je došla pisati roman. Ili je barem tako mislila:

„Kad si u novoj sredini, otvoren novim iskustvima, posebice u gradovima koji te ne ostavljuju ravnodušnima, koji ti stalno nude neke prizore, ti moraš pisati poeziju. Tj. ja sam morala pisati poeziju. Kada bih došla u stan u Istanbulu, nisam imala s kim razgovarati i morala sam živjeti sa svime što sam vidjela. Naravno, tu je papir i razgovor sa samim sobom, ali u stvari i s cijelim svijetom. Vratila sam se sa zbirkom pjesama, ali romana nisam vidjela. Zbilja se nadam da to neće biti slučaj u Rijeci, jer sam roman već počela pisati.“

S obzirom na to da već duže od 15 godina djeluje na kulturnoj sceni, teško bi bilo pronaći bolju osobu koju bi se moglo pitati o prednostima i nedostacima bivanja profesionalnim piscem. Jasno joj je da je „kletva kad ti ljubav i hobi postanu posao“, ali ističe da je raznolikost njezina posla – pisanje, radionice, djelovanje u različitim medijima – najveća prednost. Najveća zamka, i to ne samo njezina posla, nego svakoga tko odluči profesionalno ući u umjetnost, jest projektna logika:

„Govorimo o njoj kao o projektima i stalno moramo pisati projekte, ispunjavati obrasce i pisati stvari za koje ćemo dobiti novac. Ne radimo naš primarni posao ili ga ne radimo koliko bismo htjeli. Ali uvijek postoji u nama neki đavao koji nas tjera da radimo upravo ono što ne bismo u tom trenutku trebali. Tako je meni bilo uvijek.“

Što duže piše i radi, to joj je, govori, važnije „u svemu tome ne izgubiti smisao za igru, strast koja je zbilja bitna kada govorimo o pisanju“. Isto je tako bitna i disciplina, jer si nitko ne može priuštiti samo čekati inspiraciju uz sve silne rokove:

„Nekad je to stvarno velika muka, ali u jednom trenutku više nisi u ovoj stvarnosti, nego si u svijetu teksta i taj val te nosi... Toliko je mučan dok ne uđeš u tekst, dok ga ne raskrčiš, i onda je toliko prekrasan. Mnogi to uspoređuju sa zaljubljenošću. Ima samo jedna bolja stvar od toga, a to je kada završiš tekst.“

Ipak, jednom kada završi tekst, više mu se ne vraća:

„Postoje pisci – koje razumijem i koji me fasciniraju – koji se vraćaju ponovo svojim knjigama i mijenjaju stvari, popravljaju tekst. Mislim da to ne treba raditi, to je uvijek dokument vremena i mene same. Vidiš kako si se razvijala kao spisateljica. Na kraju ta debitantska djela na koja možda nismo najponosniji imaju nešto vrlo spontano, intimno, zaigrano, nešto što smo možda kasnije malo izgubili, ili nešto što izgubimo bruseći tekst previše. Kada previše brusiš tekst, izbrusiš mu dušu.“

Meni su neki nesavršeni romani – za koje se često pokaže da su ujedno i prvi romani – najdraži romani pojedinih pisaca.

Nakon velikog uspjeha „Ljeta s Marijom“, Oljino posljednje djelo, „Jadrankin prvi život“, prošlo je ispod radara. Nastao u koautorstvu s Boženom Končić Badurina i Jadrankom Klekar, ovaj ep progovara o radničkom životu Jadranke Klekar, utkajući njezine epizode, adrese, prostore, godine i niz mikropovijesti u veliku poemu koja i dan-danas traje. Sama Jadranka u Oljin i Boženin život ušla je tijekom jedne kreativne radionice u organizaciji kustoskog kolektiva BLOK na Trešnjevci, kada je u fundusu Muzeja susjedstva Trešnjevka pronađena stara fotografija nepoznate petnaestogodišnje cvjećarice. Ispostavit će se – upravo Jadranke Klekar. Njezina suradnica Božena pronašla je Jadranku i, prema Oljinim riječima, „otkrila jednu interesantnu ženu koja je posebna, paradigmatska za kvart“:

„Koliko god ona bila jedinstvena, ona je baš žena tog kvarta. Živjela je cijeli život u njemu na deset adresa kao podstanarka, a onda je od grada dobila za sebe i sina jedan stan na korištenje. I priča o Jadranki je zapravo priča o tom kvartu, ali može biti priča i o jednom vremenu, o jednoj ženi koja je bila samohrana majka, još uvijek je, te sindikalna borkinja. I dan-danas je aktivna u sindikatima.

Ovo je priča o izgradnji jednog svijeta u doba socijalizma i o raspadu toga svijeta.“

Prije nego što je knjiga realizirana, nastala je uspješna Boženina izložba za koju je arhitektica Ana Dana Beroš priredila neboder koji je sadržavao sve Jadrankine stanove. Uz to, Jadranka je nacrtala i svoj idealan stan. Što se tiče Oljine knjige, ističe kako je s Jadrankom pričala, šetala, istraživala kvart. S njom je, zapravo, otkrila što se uistinu krije iza zidova i ljudi na Trešnjevci:

„Trešnjevka je isprva užasno ružna. Stalno sam se pitala što je s njom i zašto ljudi u Zagrebu govore da im je najdraži kvart. Razlog je što Trešnjevka ima svoje priče. Ono što je kod nje ružno, ne laže. Kuće ne lažu o ljudima.“

Što se tiče odabira forme, ističe da je htjela pronaći formu koja bi odgovarala Boženinim ilustracijama, koje su „po sebi bile stripovske“, što je diktiralo manje narativnu formu. Odabir poeme inspiriran je time što su „epske forme uvijek vezane uz heroje, muškarce“, a htjela je pokrenuti stvari i dati priliku „heroini iz susjedstva“.

U svakom tekstu najveća pozornost je na ritmu, "od ritma strukture do ritma rečenica." Pri tome poezija dobiva na tome ako s "manje riječi stvaramo što intenzivniju emociju." Ipak, prave recepture za pisanje tekstova ne postoji jer onda "bismo svi bili pisci." 

Za kraj, Olja je rekla i više o svojem rukopisu "Arhipelag tamnog neba" na kojem je radila tijekom riječke rezidencije. Roman je fokusiran na zajednice tamnog tema, "zajednicama ljudi koje zanima astronomija gdje tamno nebo je nebo bez svjetlosnog zagađenja." U Rijeci ju je inspirirao lučki štih, ali nakon svake inspiracije dolazi vrijeme kada to i treba napisati:

"Znamo se mi tješiti i govoriti da je sve rad na tekstu: što ti se događa u životu, što čitaš... Ali pravi rad na tekstu je kada sjedneš i pišeš."