Više od muze: knjiška potraga za pravom Dorom Maar

Nisam imala namjeru ulaziti u malu čitalačku opsesiju Dorom Maar, no nekoliko knjiga koje su mi se gotovo istodobno našle pod rukom odvelo me u tom smjeru. Sve je počelo prilično slučajno - u razmaku od nekoliko dana u ruke su mi došla dva nova naslova posvećena ovoj fotografkinji, slikarici i Picassovoj muzi hrvatskih korijena. Prvi je bio "Pariška muza", knjiga koja mi je skoro promaknula jer korice sugeriraju laganu llimunadastu ljubavnu priču, ali kad sam bacila oko na poleđinu otkrila sam da se bavi odnosom Dore Maar i Pabla Picassa. To me zaintrigiralo jer unazad nekoliko godina sam imala razdoblje kad sam, nakon čitanja knjige "Dora i Minotaur" Slavenke Drakulić, počela dublje istraživati njihov odnos i fascinantnu Dorinu biografiju.

Samo dan poslije naišla sam na još jedan novi naslov, "Tragom Dore Maar" francuske autorice Brigitte Benkemoun, koji je već na prvi pogled djelovao posve drukčije: ozbiljnije, istraživački i usmjereno na samu Doru, a ne samo na njenu vezu s Picassom. Dvije nove knjige o Dori Maar u dva dana? To mi očito svemir nešto poručuje, nisam praznovjerna ali možda je ipak bolje ne opirati se. Tako sam se uz ove dvije nove knjige vratila i onim nekim starijim knjigama s istom temom i pokušala usporediti načine na koje su različite autorice (i jedan autor) pristupale Dorinu životu, umjetnosti i mitu koji se oko nje tijekom desetljeća stvorio.

Dvije nove knjige o Dori Maar u dva dana? To mi očito svemir nešto poručuje, nisam praznovjerna ali možda je ipak bolje ne opirati se. 

Prije nego što krenem na same knjige, možda nije loše ukratko objasniti tko je uopće bila Dora Maar. Danas je najpoznatija kao jedna od ljubavnica i muza Pabla Picassa te kao model za njegovu slavnu seriju slika "Žena koja plače". Također je bila važan dio stvaralačkog procesa njegova najvažnijeg i najpoznatijeg djela - Guernice. No, promatrati Doru samo kroz prizmu njezinog odnosa s Picassom je pomalo  nepravedno, jer Dora Maar bila je značajna umjetnica i prije nego što je ušla u njegovu orbitu, a nastavila je stvarati i dugo nakon što je njihova veza završila. 

Moja vrata u svijet Dore Maar bio je biografski roman Slavenke Drakulić "Dora i Minotaur". Premisa romana je da je Dora vodila dnevnik na hrvatskom jeziku koji je nekako dospio u autoričine ruke, a ona ga je objavila uz pristanak osobe u čijem se vlasništvu dnevnik nalazi i koja je željela ostati anonimna. Dora je taj fikcionalni dnevnik vodila sredinom 50-ih godina, kad je njezina afera s Picassom bila odavno završena, a ona se povukla u samoću, vjeru i slikanje. U tim se dnevnicima ona zapravo prisjeća prošlosti i u velikoj mjeri piše o Picassu i svemu što je prošla s njim, o svim načinima na koje je dopustila biti ponižena u zamjenu za mrvice pažnje velikog genija. Prisjeća se kako se zbog njega odrekla fotografiranja (Picasso je smatrao da je fotografija najniži oblik umjetnosti) i samim time velikog dijela sebe, kako je postajala emotivno sve ovisnija o njemu, sve nesretnija, sve očajnija, i malo pomalo, sve neuravnoteženija. 

Nakon razlaza koji je uzrokovao živčani slom i hospitalizaciju s terapijom elektrošokovima, Dora se prvo okreće psihoterapiji sa slavnim Lacanom, a nakon toga vjeri, jer kako sama kaže, nakon Picassa može biti samo Bog. Autorica duboko ulazi u Dorin (zamišljeni) unutarnji svijet koji je cijelo desetljeće nakon razlaza i dalje snažno obilježen Picassom kojeg u tom razdoblju života susreće vrlo rijetko, ali on i u tim rijetkim trenucima i dalje ima vlast nad njom. Dora je potpuno svjesna svih njegovih manipulacija, ogromnog ega i potrebe da sve svoje bivše ljubavnice i dalje drži pod svojom vlašću, da ih skuplja kao što je sakupljao i sve moguće predmete (Picasso je bio hoarder koji se nije mogao natjerati da išta baci pa su mu stan i atelje bili pretpani raznoraznim nepotrebnim stvarima). Roman, prikladno, završava Picassovom smrću za koju Dora saznaje slušajući radio i spoznajući da se za nju ne mijenja mnogo, jer Picasso je uvijek s njom, iako već gotovo 30 godina nije dio njenog života. Koliko god se pokušavala odvojiti od identiteta Picassove ljubavnice i muze, "Žene koja plače" i postati Dora umjetnica, nikada joj to baš nije potpuno uspjelo, kako u tuđim tako i u vlastitim očima. 

"Dora Maar: Zatočenica pogleda" nevjerojatno je informativna knjiga jer je autorica iznimno detaljno istražila postojeću literaturu, proučavala arhivske dokumente i razgovarala s mnogim ljudima koji su osobno poznavali Doru ili druge ljude iz njezina kruga. Količina prikupljenih podataka toliko je velika da biste lako mogli pomisliti kako se radi o klasičnoj biografiji ili publicističkom djelu, a u prilog tome govore i bibliografija, kazalo imena i fotografije. Knjiga doista obiluje detaljima, od priče o Dorinu ocu Josipu Markovichu, njegovu podrijetlu i poslovnim pothvatima, pa nadalje kroz gotovo svaki segment Dorina života, ali i ljudi koji su joj u nekom trenutku života bili važni, pa čak i nekih rubnih figura. Priznajem da mi je takva razina detaljnosti bila pomalo (čitaj: prilično) naporna, jer nisu me baš svi ti podaci jednako zanimali, no istodobno mi je bila impresivna razina do koje se autorica posvetila istraživanju. Ipak, "Zatočenica pogleda" nije samo niz provjerenih činjenica. Alicia Dujovne Ortiz često pokušava rekonstruirati Dorine motive, osjećaje i unutarnji život, no pritom uglavnom vrlo jasno daje do znanja kada se oslanja na dokumentirane podatke, a kada ulazi u područje pretpostavki. Upravo mi se to čini jednom od najvećih vrijednosti knjige. Autorica ne stvara iluziju da može sa sigurnošću znati što je Dora mislila ili osjećala u svakom trenutku svog života, nego čitatelju ostavlja prostor da razlikuje ono što znamo od onoga što samo možemo naslutiti. 

Za razliku od ostalih pročitanih knjiga  koje Doru Maar prije svega promatraju kroz njezinu vezu s Pablom Picassom, Brigitte Benkemoun joj u "Tragom Dore Maar" pokušava pristupiti iz sasvim drugog smjera: kroz tragove koje je ostavila iza sebe i ljude koji su činili njezin svijet nakon što je priča s Picassom već završila. Polazište knjige slično je onome u "Dori i Minotauru", samo što u ovom slučaju nije fikcionalno: Benkemoun je sasvim slučajno, kupujući suprugu vintage rokovnik, među njegovim koricama pronašla rukom ispisan adresar iz 1952. godine. Među imenima u njemu nalazili su se Breton, Cocteau, Éluard, Lacan i mnoga druga poznata imena pariške umjetničke i intelektualne scene, pa je bilo jasno da je adresar pripadao nekome iz tih krugova. Put do identiteta vlasnice adresara nije bio neposredan -  tek kroz niz arhivskih tragova, starih kontakata i naizgled sporednih imena Benkemoun je postupno uspjela povezati adresar s Dorom Maar, čime je slučajni nalaz prerastao u višegodišnje istraživanje njezina života i svijeta kojem je pripadala.  

Rezultat ovog istraživanja nije klasična biografija ni linearna priča o životu Dore Maar, nego svojevrsni mozaik sastavljen od priča o  ljudima čija je imena Dora zapisala u adresar. Neki od njih bili su važni prijatelji, umjetnici i intelektualci s kojima je Dora dijelila dio života, dok su drugi bili sasvim marginalne figure kao što su  arhitekt koji joj je uređivao kuću u Ménerbesu, vodoinstalater i  veterinar,  ljudi koji bi u nekoj tradicionalnijoj biografiji ostali potpuno nevidljivi. Upravo je to ono što ovu knjigu čini drugačijom od mnogih drugih naslova o Dori Maar, jer fokus nije na rekonstrukciji njezine turbulentne veze s Picassom niti na mitu “tragične muze”, nego na pokušaju da se kroz fragmente svakodnevice uhvati osoba koja je postojala i izvan te toksične veze. Godine 1952., iz koje adresar potječe, Dora se već dobrim dijelom povukla iz javnosti, okrenula religiji i slikarstvu te živjela prilično samotno. Benkemoun zato ne pokušava ponuditi konačnu interpretaciju njezina života, nego kroz niz sitnih tragova i povezanih sudbina evocira atmosferu jednog vremena i složenu mrežu odnosa pariške kulturne scene sredinom 20. stoljeća. 

Knjigu "Ja, Dora Maar" francuske autorice Nicole Avril, skrušeno priznajem, nisam pročitala do kraja. Počela sam, mučila se, pa počela pomalo preskakati stranice, pa na kraju potpuno odustala nakon stotinjak stranica. Nikako se nisam uspjela izboriti s autoričinim  stilom pisanja. Prilično sam iznenađena time koliko mi je ova knjiga bila dosadna i naporna, jer se ipak radi o temi koja me u ovom trenutku zaokuplja i fascinira. Ovaj je roman također pisan u prvom licu, od strane same Dore, koja se godinama kasnije prisjeća svojih godina s Picassom. Sjećanja su fragmentarna i često posložena asocijativno, bez jasne strukture, imena se često spominju samo usputno i s pretpostavkom da svi sve znamo o svima (što je za mene u ovom trenutku u velikoj mjeri čak i istina, ali mi je svejedno bilo naporno). Na mnoge se događaje više aludira nego što ih se opisuje ili objašnjava pa čitatelju kojem je ovo prvi susret s Dorom Maar apsolutno ništa neće biti jasno. Iskreno, ne bih je preporučila nikome tko već nije duboko upućen u Pariške umjetničke krugove toga vremena. Ako ćete je čitati, neka to bude nakon što ste već pročitali sve ostalo što ste mogli naći o ovoj temi pa da se malo testirate koliko vam je toga još dovoljno svježe da možete čitati tekst s razumijevanjem.  

"Pariška muza" Louise Treger upravo je onakva knjiga kakvu biste mogli očekivati već na prvi pogled - priča o zanimljivoj ženi ispričana pitkim, pristupačnim stilom karakterističnim za mnoge povijesne romane s Parizom u naslovu namijenjene prvenstveno ženskoj publici. Autorica je očito temeljito istražila život Dore Maar, a među izvorima koje navodi nalaze se i "Dora i Minotaur" Slavenke Drakulić i "Tragom Dore Maar" Brigitte Benkemoun. No, iako se radi o korektno napisanom romanu, njegov najveći adut nije autoričina interpretacija, nego sama životna priča Dore Maar. Ako vam je ovo prvi susret s Dorom Maar, "Pariška muza" mogla bi biti sasvim ugodno čitateljsko iskustvo, ali ako ste već čitali Drakulić, Dujovne Ortiz ili neku drugu knjigu o Dori, velika je vjerojatnost da ćete tijekom čitanja imati osjećaj da čitate blijedu kopiju već pročitanog.

Formula je tu: čitamo o Dorinu životu iz perspektive same Dore koja se, povučena iz javnosti, prisjeća prošlosti. Fokus je gotovo u potpunosti na vezi s Picassom, dok je razdoblje nakon prekida, koje obuhvaća veći dio Dorina života, obrađeno vrlo kratko i površno. Svi ključni događaji poznati iz drugih izvora prisutni su i ovdje, no rijetko dobivaju novu dimenziju ili drukčije tumačenje. O Dori ne doznajemo ništa što već nije poznato, a za roman pisan u prvom licu iznenađujuće malo ulazimo u njezin unutarnji svijet, posebno u dijelu romana koji se odnosi na njen život poslije Picassa. 

Problem "Pariške muze" nije u tome što je loše napisana, jer je to korektan i pitak povijesni roman koji će mnogim čitateljima biti sasvim ugodno iskustvo. Problem je, za mene barem, prije svega u tome što je teško ne pitati se zašto je ova knjiga uopće trebala biti napisana. Uz već postojeće romane, biografije i publicistička djela o Dori Maar, Treger ne nudi ni nove činjenice, ni novu perspektivu, ni osobito uvjerljivu književnu interpretaciju koja bi već poznatoj priči dala svježinu. S druge strane, za čitatelje koji su samo površno zainteresirani za Doru, i nemaju namjere dublje istraživati, ovo je vjerojatno sasvim optimalan omjer informativnosti i neopterećujućeg čitateljskog iskustva.

Zadnji naslov kojeg ću ovdje spomenuti je malo specifičan jer ne spada u književnost, ali jednostavno ga ne mogu ne uključiti jer govori o nečem jako zanimljivom - vezi Dore Maar i Rijeke. Radi se o knjizi "Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda" čiji je autor Mladen Urem. Neću sad tu pisati čime se sve taj čovjek bavi u životu jer bi moglo potrajati, ali ono što je za ovu temu zanimljivo jest to da je nakon Dorine smrti za francusku kuću Andriveau istraživao njezino rodoslovlje preko njezina oca Josipa Markovića i o tome, između ostalog, pisao i u pogovoru knjige "Dora Maar: Zatočenica pogleda". Ono što je jednako zanimljivo je da je Urem, nekoliko godina prije toga, 1989.  sasvim slučajno upoznao Doru dok je s grupicom prijatelja bila u posjeti Trsatskoj gradini i u kratkom razgovoru s njom saznao da je poznavala Tina Ujevića i Nikolu Polića. Zanimljivo mi je bilo i to što sam u jednoj od prethodnih knjiga o Dori (zaboravila sam u kojoj, nažalost) pročitala da Dora nikada nije kročila nogom u Hrvatsku, a onda mi je Uremova knjiga pokazala da to uopće nije istina - Dora je često dolazila u Hrvatsku, i to nije nimalo upitno. 

Ako ste se pitali kakve veze imaju Dora Maar i Janko Polić Kamov, odgovor je - autor je razvio zanimljivu teoriju da je Dorin otac Josip nezakonit sin Jankovog oca Ante.  Ima tu nekoliko potencijalnih indicija da bi tome moglo biti tako - Josip je bio sin služavke Barbare u čijem rodnom listu piše da mu je otac nepoznat. Barbara je radila kao služavka, između ostalog i za Antu Polića čija je brodarska tvrtka imala ured i u Josipovu rodnom Sisku. Iako mu je majka bila siromašna, Josipu je nepoznati dobročinitelj financirao školovanje, a Josip i Dorina majka Louise-Julie Voisin vjenčali su se u crkvi Sv. Jurja na Trsatu, crkvi u kojoj su krštena sva djeca Ante Polića, iako Josip Marković naizgled nije imao nikakve veze s Rijekom. Dora Maar je poznavala Nikolu Polića, Jankovog brata, i posjećivala ga kad je dolazila u Hrvatsku, pa tako postoje i njihove zajedničke fotografije. Ima tu još skrivenih potencijalnih poveznica između Dore i Janka i moram priznati da bi mi bilo strašno fora da su zaista bili u krvnom srodstvu, tako da iako mi teorija zvuči mrvicu  nategnuto, ja osobno navijam da je istinita. 

Dakle, ako vas stvaaarno zanima Dora Maar kao stvarna osoba, svakako pročitajte "Dora Maar: Zatočenica pogleda" jer pruža najdetaljniji prikaz njezina života i cijelog kruga ljudi kojem je gravitirala, a ako vam ni to nije dovoljno, nastavite s "Tragom Dore Maar", jer obje se knjige prvenstveno oslanjaju na istraživanje i pokušaj pronalaženja istinske Dore. Ako želite saznati nešto o Dori Maar, ali vam je iskustvo čitanja kvalitetnog književnog djela važnije od toga da je baš svako slovo koje pročitate apsolutno istinito, toplo preporučujem "Doru i Minotaura". Za one koji žele upoznati Doru kroz laganiji, pitkiji povijesni roman, "Pariška muza" sasvim će lijepo poslužiti, a zanima li vas Dorina veza s Rijekom i Hrvatskom, svakako bacite oko na "Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda". A "Ja, Dora Maar"? Evo, ne znam što bih vam rekla, ipak sam odustala nakon stotinjak stranica. Ako pročitate sve ostalo i još vam ne bude dosta, dajte joj priliku pa mi javite kako je bilo.