Slaganje budućnosti 2026. za djecu: što želimo od svijeta kreativnosti i odgoja

Dok smo s jedne strane različite aktere važne za zajednicu Gradske knjižnice Rijeka pitali koje trendove i trenutke prepoznaju kao ključne za buduću kreativnost slično pitanje smo postavili i onima čije misli, estetiku ili pristupe cijenimo i onda kada razmišljamo o našoj Dječjoj kući. 

“Recept” za razmišljanje je jednostavan - što smatrate ključnim “in”, a što “out” trendom po pitanju rada s djecom, što bi voljeli vidjeti da se događa na kreativnoj fronti za djecu 2026. i sljedećih godina, koji proizvodi, pojedinci, događanja bi mogli biti ključni… 

I dobili smo ih sasvim dovoljno. :) 

Borka Ogrizović: Tehnike za regulaciju svjesno disanje, preusmjeravanje pozornosti, kognitivno restrukturiranje postaju ključni i djeci

psihologinja, ACT terapeut

Jednom davno škola je, osim kuće, bila sigurno mjesto i za roditelje i za djecu. Danas, pogotovo od Korona doba imamo značajno pogoršanje mentalnog zdravlja mladih (depresija, suicidalnost, poplava anksioznih poremećaja, somatizacije, psihosomatske poteškoće, problem kontrole ljutnje, narušeno samopoimanje, sniženo samopouzdanje). Nasilja u školama zastrašujuća su i alarm svima dionicima koji rade s djecom, ali i roditeljima i cjelokupnom društvu da se okrenemo sebi i djeci. Zastanimo! Iako škole rade na „nultoj toleranciji“ nasilja, svjedoci smo sive zone nasilja i u školama i izvan škola. Tko nam danas odgaja djecu i adolescente? Gdje pronalaze utočište, sigurnost i pripadnost? 

Adolescenti su djeca od 9 do 23 godine života koji koriste društvene mreže od 3 do 5 sati dnevno, a svaki peti više od 5 sati. Svaki četvrti provodi sve slobodno vrijeme na mrežama. Oko 30 posto mladih otvorilo je profil prije 10 godine života i imaju više od jednog profila. 

Danas smo svjedoci okrutnosti, ponižavanja, vrijeđanja, posramljivanja, igara koje nisu igre nego fizičko zlostavljanja, a gdje smo mi odrasli (roditelji, škole, stručnjaci)? Adolescenti oblikuju svoj identitet pod digitalnim nadzorom, dok su prezaposleni, preumorni roditelji  suočeni s velikim izazovom generacijskog jaza. U dobi adolescencije djeca se okreću vršnjacima, skloniju su rizičnim ponašanjima, isprobavanju novih stvari, prvim romantičnim i seksualnim odnosima, vršnjaci postaju i uzori i autoriteti. Njihova osnovna potreba je pripadanje grupi vršnjaka. Karakteriziraju je razvojne faze: predadolescencija oko 9-12 godine, rana adolescencija od 12-14 godine, srednja adolescencija 14-17 godine, kasna adolescencija 17-10 godine i postadolescencija do 23 godine ( možemo reći i do 27 godine jer tada završava kognitivni razvoj). Sve ove faze ispunjene su emocionalnim krizama, otporima, sukobima s roditeljima i odraslima. 

Sazrijevanjem mijenja se struktura unutar mozga gdje se neki dijelovi razvijaju prije od drugih. Asocijativna područja najkasnije se razvijaju i to je razlog što ne mogu planirati buduće ponašanje (impulzivne reakcije) i shvatiti dugoročne posljedice svojih ponašanja. Prefronatalni korteks posljednji sazrijeva, a to znači da adolescenti nemaju sposobnost kognitivne kontrole – sposobnost potiskivanja neprikladnih reakcija u korist prikladnijih kao i usmjeravanje pažnje na ono što je u danom trenutku važno. Kako im pomoći? 

Odgovor je učimo i sebe i njih samoregulaciji! Samoregulacija je kompleksan proces koji se uči već u ranom djetinjstvu ( ovisi i o razvijenom stilu privrženosti). Emocionalna regulacija razvija se pod utjecajem sazrijevanja djetetovog živčanog sustava, djetetovog temperamenta i interakcijom s okolinom. 

Učimo djecu prepoznati, imenovati emocije i razumjeti zašto se tako osjećaju da bi mogli predvidjeti koje strategije emocionalne samoregulacije mogu im biti korisne. 

Dajmo im dozvolu, dopuštenje da priznaju svoje emocije (i one jako neugodne) upravo takve kakve jesu, učimo ih da su i one potrebne. Učimo ih da razvijaju zdrave strategije i tehnike za regulaciju ( svjesno disanje, preusmjeravanje pozornosti, kognitivno restrukturiranje). Dok ih učimo razvijajte osjećaj pripadnost, poštovanja i uvažavanja djeteta, upravo takvog kakvo je.

Mogu li roditelji, mogu li stručne službe, učitelji i profesori ipak biti prisutniji u životu djece kako bi prepoznali i pomogli adolescentima da ne reagiraju iz emocionalne zone mozga, pobudili kritični um i pomogli im osvijestiti i emocije i ponašanja i posljedice.

Svi koji rade s djecom važno je da cijelo vrijeme imaju na umu njihov razvojni period i da na ponašanje utječu i osobine ličnosti, temperament i odgoj kao i kontekst. Pitam se možemo li bolje?

Brickzine preporučuje: "Onaj svijet vani" Ivane Šojat

Ivana Marijančić: Uključiti tijelo, igru, maštu, improvizaciju i dijalog kao korektive ubrzanog, ekraniziranog djetinjstva

dramska pedagoginja iza Udruge Kreativan trening koju je osnovala i u kojoj osmišljava treninge za poticanje kreativnosti, kreativne materijale,,,

U radu s djecom danas smatram ključnim povratak živom susretu, procesu i iskustvu uživo, prostoru u kojem dijete nije konzument sadržaja, nego su-stvaratelj. 

Kreativne prakse koje uključuju tijelo, igru, maštu, improvizaciju i dijalog uživo smatram nužnim korektivom ubrzanog, ekraniziranog djetinjstva. Dramska pedagogija i primijenjeno kazalište kojima se bavim nude upravo to: siguran prostor u kojem dijete istražuje sebe, odnose i svijet, bez pritiska ambicioznih rezultata. Djeca trebaju vrijeme za lutanje, pogrešku, sabranost i igru bez pritiska tog vječnog "naj, naj - osoba". Djeca ne traže gomile sadržaja, nego traže više smislenih susreta.

U godinama koje dolaze voljela bih diljem Hrvatske vidjeti više dugoročnih participativnih programa za djecu i roditelje, više suradnji kulturnih institucija s nezavisnim umjetnicima i pedagozima kroz koje će djeca jačati sposobnost da misle, osjećaju i autentično stvaraju. 

Potreban je što veći broj programa koji se oslanjaju na lokalnu zajednicu, kvart, knjižnicu, susjedstvo i susrete uživo i smatram da ljudi time dobivaju puno više vrijednosti nasuprot generičkim, univerzalnim modelima. Ključni su prostori poput riječke Dječje kuće - mjesta susreta, eksperimenata i zajedničkog rasta, gdje kreativnost nije ekskluzivan dodatak odgoju, nego je temelj zdravog odrastanja. 

Potrebni su programi koji djecu i odrasle uče da različitosti nisu razlog za udaljavanje, nego poziv na dijalog i zajedničko stvaranje. Kroz kreativne procese razvija se sposobnost suživota, brige i međusobnog poštovanja - vještine koje se ne uče spontano, nego se sustavno i pažljivo grade od najranijeg djetinjstva.

Brickzine preporučuje: "Poguban početak" Lemonyja Snicketa

Mateo Brajek: Dungeons & Dragons kao poticaj komunikaciji, rješavanju problema, timskom duhu i uvažavanju različitosti 

pedagog, voditelj Kazališnih radionica na engleskom jeziku za djecu i mlade Pygmalion iz Voloskog i voditelj STEM radionica robotike i programiranja

U postpandemijskim godinama iza nas, gledali smo kako djeca ostaju bez onog najvrijednijeg – spontanosti, igre, prilike da budu kreativna bez pritiska uspjeha i onog najvažnijeg - socijalnog kontakta. Ekrani su preuzeli slobodno vrijeme, pandemija je umanjila prilike za ostvarivanje zdravih i prijeko potrebnih socijalnih interakcija, a školski sustav, koliko god se trudio, nije mogao niti će moći nadoknaditi sve što je nestalo iz svakodnevne dječje stvarnosti: igra, timski rad, izražavanje emocija i zamišljanje nemogućeg.

Srećom, rješenja i prostori poput "Dječje kuće" postoje. I ne nalaze se u još jednoj aplikaciji za "pametno učenje", već u vraćanju djetinjstvu onoga što mu pripada: slobodna mašta, zajednička igra i prostor za pogrešku bez straha.

Veliku prednost u radu s djecom i mladima vidim u mediju poput kazališta i dramskih radionica u kojima djeca sama osmišljavaju tekstove, glume i zajedno grade priču ne razvijaju samo kreativnost, već i suradnju, empatiju i samopouzdanje. Igranje društvenih igara poput Dungeons & Dragons dokazano potiče komunikaciju, rješavanje problema, timski duh i uvažavanje različitosti. U svijetu u kojem često dominiraju ekrani i pasivna zabava, ovakve igre vraćaju djecu jedno drugome – kroz maštovitu interakciju, uzbuđenje i zajedničko stvaranje.

Slično vrijedi i za STEM edukaciju koja postaje uzbudljivo igralište za ideje, izume i suradnju. Takvi projekti uče djecu da znanost nije samo skup točnih odgovora, već prostor za eksperiment, kreativnost i timski rad. Učenje postaje istraživanje, a greška prilika, ne poraz.

U 2026. bih volio da “učenje” znači više od savladavanja gradiva, a “uspjeh” više od dobre ocjene. Vjerujem da nam je potrebno vrijeme u kojem se pitamo: jesu li djeca danas imala priliku izraziti ideju, postaviti pitanje, zamisliti neki drugi svijet? Jer ako nisu – nismo ih podučavali, samo smo ih trenirali.

Vrijeme je da iz pedagoške svakodnevice izbacimo zastarjele obrasce koji potiskuju igru, emociju i dijalog. Da damo prednost metodama koje uključuju tijelo, glas, priču, eksperiment i suradnju. Da knjižnice, škole i kulturni prostori budu mjesta gdje djeca nisu korisnici sadržaja, već njegovi autori.

Ako želimo svijet s više empatije, znatiželje i inovacije, moramo ga najprije izgraditi s djecom – ali ne umjesto njih. Neka 2026. bude godina u kojoj im vraćamo glas, prostor i povjerenje da sami izmisle sljedeći korak.

Brickzine preporučuje: "Misterij velike zgrade labirnita" 

Nena Pavelić: Sve je jasnije da nije presudno što je dijete proizvelo, nego kako je do toga došlo

dugogodišnja udžbenička ilustratorica, napisala i ilustrirala i vlastite slikovnice Kako biti najjači?, Kamo ćemo večeras?, Neočekivan posjet 

Ako moram govoriti o trendovima u radu s djecom, važno mi je odmah napomenuti da je najzdraviji trend odmak od samih “trendova”. Djeca ne trebaju još jednu brzu inovaciju, nego smislen i dugoročan ekosustav u kojem su kreativnost, znatiželja i emocionalna sigurnost jednako važni kao tehnologija i sadržaj. Sve je jasnije da nije presudno što je dijete proizvelo, nego kako je do toga došlo. Eksperimentiranje, pogreške, ponavljanje i igra nisu nusprodukt, nego legitiman i vrijedan ishod učenja i razvoja kritičkog razmišljanja.

In u 2026. godini vidim programe u kojima djeca sudjeluju u osmišljavanju sadržaja, biraju teme, postavljaju pitanja i mijenjaju pravila. To su, primjerice, tematske escape igre i istraživačke aktivnosti u prostoru, programi koji povezuju različite umjetničke forme i medije, kao i rastuća važnost audioknjiga za djecu i mlade. 

Programi slušanja audiopriča uz razgovor, interpretaciju ili dramatizaciju, radionice pripovijedanja poput Storyteller Cubes, improviziranih priča i kolektivnog pisanja, kao i formati u kojima djeca stvaraju vlastite podcaste, audio priče, stripove, filmove ili izložbe. In su i dugotrajniji programi i ciklusi umjesto izoliranih radionica, jačanje inkluzije i zajedničkog sudjelovanja u programima. Najveći in u radu s djecom ostaje povjerenje u dječju inteligenciju, kreativnost i sposobnost razumijevanja.

Out su pretrpani rasporedi, rana hiperproduktivnost i natjecateljski modeli. Out je brza digitalna stimulacija bez konteksta i svrhe, kao i infantilizacija djece koja podcjenjuje njihovu sposobnost razumijevanja složenih tema. 

Zastarjeli su programi koji se svode na gledanje i slušanje bez aktivne participacije, radionice s unaprijed zadanim jednakim ishodom za svu djecu te modeli čitanja koji završavaju individualnim crtanjem bez stvarne razmjene ili zajedničkog procesa.

Još jedan jasan out je zadržavanje odraslih kao jedinog autoriteta za dječju kulturu. Kada odrasli biraju knjige, teme i programe bez stvarnog uključivanja djece, poruka je da dječji ukus još nije relevantan. Out je i izbjegavanje složenih ili “teških” tema pod izlikom zaštite, kao i strogo odvajanje čitanja od drugih medija. 

Ono što bih ja voljela vidjeti sljedeće godine. Booker Prize, jedna od najprestižnijih svjetskih književnih nagrada, 2026. godine starta s nagradom za dječju književnost. To može biti povod za promjenu perspektive. Ne kao još jedan odrasli sud o kvaliteti, nego kao prostor za razgovor o tome tko ima pravo birati dječje knjige. U knjižnicama to se može konkretno pokazati kroz dječje žiriranje pročitanog, razgovore o nominiranim naslovima i usporedbu dječjih i odraslih odluka.

Brickzine preporučuje: Astrid Bromid

Natali Bosić: Ključno je djeci vratiti osjećaj pripadnosti – zajednici, prostoru, ljudima

magistra pedagogije s  iskustvom rada u području neformalnog obrazovanja, iskustvo rada s projektima Rijeka 2020-Dječja kuća, Festival Tobogan, Festival Plesni zbirkus, Korona kid, Kulturna putovnica, Biljkoteka…

Out napokon postaje pasivna konzumacija – sadržaja, osobito ekrana, ali i aktivnosti u kojima je dijete promatrač, a ne aktivni sudionik. Out su i pretrpani dječji rasporedi koji ne ostavljaju prostor za igru, dosadu i spontanost, kao i programi u kojima nema dovoljno mjesta za dječju inicijativu i osobni izraz. Sve je više svijesti, i u roditeljstvu i u struci, da djeci ne treba još sadržaja, nego smisleno iskustvo.

In su zato analogni, spori i procesni pristupi, u kojima je igra temelj učenja, a ne nagrada nakon “ozbiljnog” rada. 

Sve važniju ulogu imaju imersivna iskustva učenja – ona koja omogućuju djetetu da uči kroz doživljaj, sudjelovanje i stvaranje. In su i emocionalna pismenost i empatija, kao nužan okvir svakog kvalitetnog rada s djecom.

No, ono što bih posebno voljela vidjeti na kreativnoj fronti za djecu ide i korak dublje od pojedinih trendova. Vjerujem da je ključno djeci vratiti osjećaj pripadnosti – zajednici, prostoru, ljudima. Vratiti ih na ulice, u prirodu, među druge. Dati im prostor za slobodnu igru i stvarne susrete. Jer upravo osjećaj pripadnosti stvara unutarnju motivaciju za sudjelovanje, istraživanje i stvaralaštvo. Kada se dijete osjeća povezano i prihvaćeno, kreativnost ne treba poticaj – ona se prirodno događa...

Brickzine preporučuje: Umjetnost umije Agate Lučić

Andrea Kalanj: Oslobođenje od plastičnih igračaka

socijalna pedagoginja. prenosi svoju ljubav prema prirodi i radu s djecom tako što organizira zabavne i edukativne radionice u prirodi s ciljem učenja o prirodi, u prirodi, kroz igru i istraživanje

Čini se kako u izobilju mogućnosti, sadržaja i resursa u današnje vrijeme sve naručujemo gotovo i "ready-made", a zaboravljamo sami stvarati, smišljati, maštati, izmišljati i vizualizirati što nas liši naše jedinstvene i urođene ljudske potrebe. Prostor i vrijeme ispunjavamo "tričarijama", a zatim nemamo dovoljno vremena za bitne stvari - vrijeme za boravak u prirodi, vrijeme za dosadu i dokolicu, vrijeme za druge.

Gledajući unaprijed nadam se da ćemo otvoriti prostor upravo za takve vrste aktivnosti - obiteljske radionice kako bi roditelji i djeca provodili kvalitetno vrijeme zajedno, radionice u prirodi kako bi ponovno otkrili čudesa prirodnog svijeta te senzoričke aktivnosti za najmlađe kako bi prevenirali razne poteškoće u daljnjem razvoju.

Temelj svega je odgoj za život, učenje svakodnevnih, životnih i socijalnih vještina te stvaranje cjelovitih ispunjenih mladih ljudi sposobnih nositi se sa svim izazovima koje budućnost nosi.

In: Igra bez igračaka, procesna igra s otvorenim krajem

Igre koje razvijaju praktične životne vještine

Kreativnost, inovativnost i originalnost u promišljanju posljedica su korištenja predmeta u igri koji nisu nužno igračka, već su dio svakodnevnog života. Primjerice, stari palj (šeflja, kaciol) i drobilica za pire može se koristiti u blatnoj kuhinjici jednako kao i u slikanju, izradi otisaka te igri s plastelinom - sve ovisi koliko dijete može biti kreativno i razmišljati "izvan kutije".

Out: gomila plastičnih igračaka prigodnih samo za "one time use". 

Konstantno kupovanje jeftinih plastičnih igračaka ne pridonosi razvoju mašte i kreativnosti kod djece, već samo zagušuje dječji prostor i planetu.

In: Boravak u prirodi i učenje kroz iskustvo i doživljaj.

Istraživanje, eksperimentiranje, "old school" igre našeg djetinjstva te slobodna igra omogućuju djeci da se povežu sa sobom, prirodom i drugima. Otkrivanje vlastitih interesa i jakosti te mogućnost povezivanja s vršnjacima u prirodnom okruženju pružaju djeci priliku da se razviju u cjelovite ljude koji znaju što žele.od života i kako to postići.

Out: ekrani, neograničeno gledanje video sadržaja.

Već je svima dobro poznato koliko negativnih učinaka ima neograničeno gledanje raznih sadržaja na ekranima na cjelokupni razvoj djece (od lingvistike, pažnje, fokusa i motorike do socijalnog razvoja). Vrijeme na ekranima treba biti ograničeno sukladno dobi djeteta te usmjeravano od strane roditelja (na korisne, edukativne i inspirativne sadržaje).

In: senzoričke aktivnosti, istraživanje tekstura, materijala, tehnika. Izlaganje svih osjetila podražajima koji stimuliraju i potiču neurološki razvoj, finu motoriku i brojne vještine.

Prirodni resursi, tijesta i plastelini iz domaće radinosti kao "taste safe" materijali posebno su prikladni za djecu koja na sve načine i putem svih osjetila mogu iskusiti stvarnost oko sebe te obogatiti svoj doživljaj.

In: ponovno korištenje materijala i resursa na novi, kreativan način - u igri, na radionicama, u svakodnevnom životu, kao suprotnost stalnom kupovanju novih materijala, naručivanju jeftinih kineskih materijala te bacanju starih - uči i velike i male ljude kreativnosti, spretnosti i snalažljivosti te razmišljanju van okvira.

Brickzine preporučuje: "Zemlja" Anne Skowronske

Anita Pešut: Povezivanje nepovezivih materijala i pristupa

knjižničarka, stručnjakinja za 3D printanje 

Čini mi se da bi u 2026. g. i u nekoj bližoj budućnosti moglo „in“ biti povezivanje „novih i starih tehnologija“ kroz neko kompostibilno printanje (prirodni materijali i biorazgradivi), svakako veći rad s rukama jer nekako gubimo finu motoriku zbog gotovo uvijek istih svakodnevnih pokreta rukama i prstima, više kretanja u prostoru i što više uključivanja roditelja kao nekakvih ko-autora tijekom radionica s djecom u smislu roditeljsko-dječjeg suradništva. 

Zatim tu vidim radionice povezane s lokalnim kulturnim i povijesnim identitetom (npr. izrada morčića, trsatskog zmaja, kaštela, rimskog luka) kroz neku fora 3D priču, izradu 3D kulise temeljene na nekoj lokalnoj bajki ili priči.

Brickzine preporučuje: strip "Sofijin svijet" 

Mihaela Sirotnjak Železnik: Stvaranje iskrene povezanosti, osjećaja sigurnosti i pripreme kroz tišinu, glazbu, ritam, razgovor i rituale

redateljica predstava za djecu, stručnjakinja za ekspresivnu art-terapiju

Moje promišljanje rada s djecom proizlazi iz dugogodišnjeg iskustva u kazalištu za djecu Teatar Oz, ali i iz studija ekspresivne art-terapije, koji me naučio da je temelj svake kreativne prakse – slušanje. U radu s djecom novih generacija mi se često događa da u proces ulazim s jasnom idejom, no djeca ga spontano povedu drugim smjerom. Upravo u toj promjeni otvara se prostor za ono što im je u tom trenutku doista potrebno.

U suvremenom kontekstu, obilje podražaja stvorilo je paradoks: djeci više ne treba dodatna stimulacija, nego usporavanje. In je stvaranje iskrene povezanosti, osjećaja sigurnosti i pripreme kroz tišinu, glazbu, ritam, razgovor i ritual ulaska u kreativni proces; out je hiperprodukcija sadržaja i unaprijed zadanih ishoda. 

Out je stvaranje čiji je jedini cilj „lijepo i savršeno“ – rad koji se vrednuje isključivo po estetici, bez prostora za pogrešku, istraživanje i autentični izraz. Umjetnost, osobito u kontekstu knjižnice i Dječje kuće, može biti jedan od prostora u kojem se dijete ne mora dokazivati, nego biti prisutno, istraživati svoje vlastite kreativne mogućnosti.

Snažan IN trend je razvoj autentičnosti. Umjesto reprodukcije postojećih obrazaca, djeci je potrebno omogućiti slobodno, ekspresivno istraživanje kroz pokret, zvuk, crtanje i riječ. Kao praktičan primjer vidim radionice slobodnog ekspresivnog izražavanja koje započinju zajedničkim slušanjem glazbe ili kratkom vođenom imaginacijom, nakon čega djeca biraju materijale – papir, boju, glinu, tekst, pokret – i sama određuju način izraza. Završni dio nije izložba, nego razgovor: dijete govori o svom radu, povezuje ga s pričom, osjećajem ili tekstom iz knjige, a grupa uči slušati bez vrednovanja. Vrijednost nije u estetici, nego u procesu i integraciji iskustva. Pogreška, pokušaj i razgovor o vlastitom radu, u odnosu s drugima, postaju temelj uvida, empatije i samorazumijevanja.

Još jedan važan IN smjer vidim u konceptu djeca djeci – radionicama u kojima djeca s izraženim interesom ili talentom postaju voditelji i mentori vršnjacima. 

Takvi formati jačaju samopouzdanje, osjećaj kompetencije i pripadnosti, a ujedno stvaraju horizontalni prostor učenja u kojem znanje cirkulira prirodno. Djeca uče jedni od drugih na način koji je često neposredniji i autentičniji od klasičnih modela poučavanja.

Smatram da bismo, prije nego što govorimo o trendovima, trebali pitati djecu što traže i što im treba. Jedan od važnih smjerova za budućnost bila bi možda „radio radionica-frekvencija slušanja“ u duhu Mladena Kušeca – svojevrsna kreativna audio ili video anketa u kojoj djeca kroz razgovor o različitim temama, kroz crtež, film, glazbu, riječ ili igru, odgovaraju na pitanja kako vide svijet i što im treba. 

Takvi susreti mogu pomoći da bolje razumijemo generacije koje odrastaju u novom dobu i čiji su senzibiliteti drukčiji od naših.

Posebnu IN vrijednost imaju međugeneracijske radionice u kojima roditelji i djeca zajedno stvaraju – čitaju, slikaju, fotografiraju ili kuhaju. Djeci nije najvažnije da nešto proizvedu, nego da iskustvo prožive i imaju vremena za njegovu integraciju. Kada se to događa u prostoru poput knjižnice, umjetnost postaje odnos, a kulturni prostor – mjesto susreta, pripadanja i rasta. Umjetnost tada postaje odnos, a ne program – prostor susreta, a ne proizvod.

Možda je upravo to jedan od najvažnijih zadataka suvremene kulture za djecu: ne ponuditi im još jedan odgovor, nego stvoriti siguran prostor u kojem njihova pitanja mogu biti izgovorena, viđena i shvaćena.  Možda budućnost dječje kreativnosti ne leži u novim formatima, nego u staroj vještini – pažnji.

Brickzine preporučuje: Superljepilo za vazu

Petra Šarac: Umjetnost od pamtivijeka ima terapijsko djelovanje na umjetnika i korisnika

akademska glumica/lutkarica

Gradska knjižnica Rijeka se po mom skromnom mišljenju uvelike razvija i ističe po svom radu s djecom i namijenjenom djeci u odnosu na mnoge institucije koje se godinama drže provjerenih praksi, bez potrebe za novitetima i unapređenjem, što je vrijedno svake pohvale. U projektima koje održavate vidno je da imate pojedince odnosno timove ljudi koji vole djecu i svoj posao i doprinos zajednici shvaćaju odgovorno.

Ono čega mislim da nikad nije na odmet, su projekti kojima se djeci približava pisana riječ, bilo kao čitaocu ili stvaraocu. Uvjerenja sam kako svako dijete ima svoj svijet briga i ozbiljnih promišljanja, koje sasvim sigurno sami često ne znaju adekvatno izraziti, a pisano stvaralaštvo otvara prostor sigurnom otvaranju i, samim time, suočavanju s napisanim.

Također mislim da ne bi bilo na odmet razmisliti o kreiranju radionica u kojima bi djeca sudjelovala skupa s roditeljima, povezivali se kreativno, upoznavali skrivene svjetove jedni drugih. Umjetnost od pamtivijeka ima terapijsko djelovanje na umjetnika i korisnika i smatram ju kvalitetnim načinom kako obitelji mogu provesti zajedničko vrijeme.

Vjerujem u nastavak razvoja projekata Gradske knjižnice Rijeka, i sa željom za što više produktivnih, želim vam svima sretnu i ugodnu 2026. :)

Brickzine preporučuje: "Povijest riječi"

Tanja Blašković: In su greške, pokušaji i promašaji, out je perfekcionizam

ilustratorica, dizajnerica, DIY rukotvorka, muralistica, aktivistica... 

In je ručni rad, out je beskonačno skrolanje.

In su obiteljske radionice i kvalitetno zajedničko druženje, out je popodneva provoditi u trgovačkim centrima.

In je popravljanje, out je ne paziti na stvari i baciti ih u smeće čim trebaju malo naše pažnje.

In je provoditi vrijeme zajedno, s ljudima različitima od nas samih, out su druženja samo s osobama koje se slažu s nama.

In je slušati djecu i njihove ideje i kada se radi o ozbiljnim temama, out je smatrati da oni ne znaju ništa o svijetu koji ih okružuje.

In je razvijati suvremene dugoročne programe za djecu i odrasle, out je ne doći na radionice na koje se prijaviš.

In je zajedno kuhati i jesti, out je fast food.

In je zajedno stvarati bolji javni prostor, out je ne pokupiti smeće s poda samo zato što nije tvoje.

In je istraživati i postavljati pitanja, o svemu, uvijek, out je biti sveznalica.

In su greške, pokušaji i promašaji, out je perfekcionizam.

In je briga, out je inertnost.

Brickzine preporučuje: "Ruke ili kako je stvoren svijet" Ane Salopek