Osam planina - na početku i na kraju ostaje priroda

Osam planina vrlo je intrinzična, poetska priča o dječaku koji odrasta uz mudru samostojnu majku i strogog oca, zaljubljenika u planine i o prijateljstvu dvaju dječaka koje upravo planina povezuje. Iako sam morski tip, ova me knjiga duboko ganula. Prekrasni opisi toliko vjerno dočaravaju talijanske Alpe da sam se mogla zamisliti kako poput duha planinarim uz Berija i njegova oca.

Ponekad ljude koje smo strpali u neke ladice, tek kad nas napuste, počinjemo upoznavati i shvaćati. Tako je i Pietro/Berio upoznavao svog oca kroz planinu i sve što je  kao dječak teško shvaćao i podnosio, u zrelijoj dobi sjeda na mjesto. No, vrijeme se ne može vratiti i ovo sam djelo upravo shvatila kao poruku životu koji nas ne čeka, već neumitno teče poput hladnog gorskog potoka koji se tijekom zime zaledi i nestane pod snijegom, ali u proljeće opet živne. Nisu svi stvoreni za grad i unosne poslove, ima ponešto zaljubljenika u prirodu i romantičara koji žive za planine, putovanja, pustolovine... No planina ima, poput života, svoje mijene i može biti okrutna i zahtjevna ili privlačna i pitoma. Berio i Bruno to su jako dobro spoznali.  

Bruno s kojim se Berio doživotno povezao, predstavlja one usamljene jedinke koje se teško snalaze među ljudima, ali je zato u planini svoj. Nažalost, život ga ne mazi i uza svu sposobnost i vještinu, ne uspijeva se othrvati klasičnim civilizacijskim tekovinama - kreditima, dugovima, egzistencijalnim problemima i planina, koju je toliko silno volio, na kraju mu je postala posljednja životna postaja.
Ovo je djelo tako lijepo pisano. Dugi, lirski opisi, koji mi ponekad smetaju u djelima, ovdje su toliko svrhoviti i očaravajući da sam se i ja zaljubila u Alpe. Možda ih jednom i posjetim. 

Vrlo kontemplativna i nježna, ali realna priča o životu i zamršenim odnosima s drugima, ali i sa samim sobom.