Knjige petkom: Crveni kofer, Zbogom, duhovi, Kako voljeti svoju kćer...

Hilah Blum napisala je knjigu Kako voljeti svoju kćer : [roman o snazi i boli majčinske ljubavi]. S hebrejskog ju je prevela Andrea Weiss Sadeh. Naslov zaintrigira gotovo svaku majku ženskog djeteta koja se ponekad pita kako pristupiti svojoj kćeri, a možda i na koji je način voljeti. Izazovno je to ponekad, pogotovo kada ne uspijevate razumjeti vlastitu kćer, kada je nedostupna, samozatajna, samodostatna. 

U ovom romanu kći je naprosto prekinula svoj odnos s majkom tako što je odselila u stranu zemlju i nije ostavila nikakav kontakt. Povremeno bi neki poznanik preuzeo ulogu posrednika i nazvao majku da javi da joj je kćer dobro i da je na putovanju u nekoj dalekoj, egzotičnoj zemlji. Majka nas polako uvodi u svijet majčinske ljubavi: opisuje radosno djetinjstvo, pažnju, bliskost i povezanost, treperenje nad svakim korakom, izbezumljenost kada joj se kćer ne javi, što otac i suprug pokušava razumno opravdati.

Otac umire, majka ima novog partnera, ali centar njezina života je kći. Razlog reza između kćeri i majke se postupno otkiva na kraju. Nastao je u adolescenciji, kao posljedica neuzvraćene mladenačke ljubavi, hladnog ignoriranja i kćerine potištenosti zbog svega toga. Samo ljudi imaju moć riječima uništiti sudbine drugih ljudi, kada se osjećaju nemoćni. I majka je trpjela posljedice laži. Odbacivanje od vlastite kćeri, osobe kojoj je dala sve. A kao i uvijek, željela je samo zaštiti svoju kćer. Ali nije ju mogla zaštiti od tijeka života. 

Obožavanje je jedna riječ koja može opisati majčinu ljubav. Strpljenje je druga. Posvećenost treća. Upornost četvrta. Sve to čini ovu majku koja nije odustala i sve je poduzela da pronađe svoju kćer i približi se njezinoj obitelji nakon pustih godina udaljene neizvjesnosti. Uspjela je u tome, konačno.

Romansirani putopis Prema jezeru : balkansko putovanje u sjeni rata i mira djelo je Kapke Kassabove, englesko-škotske prozaistkinje i pjesnikinje. (Prevela s engleskog Patricija Horvat). Kapka Kassabova, rođena Bugarka, vraća se na Ohridsko i Prespansko jezero, prateći tragove obiteljske povijesti i tražeći odgovore na transgeneracijsku traumu. Jezersko područje, podijeljeno Sjevernom Makedonijom, Albanijom i Grčkom, neiscrpan je izvor vjera, običaja, kulturoloških razlika, autohtonih jela i pića, ali i teških ljudskih sudbina u prevrtljivoj i kaotičnoj povijesti Balkana. Pisana vrlo lirično, opisuje magnetsku privlačnost jezera i njihovu duhovnu dimenziju. 

Gledani odozgo, Ohridsko i Prespansko jezero topografska su slika psihe: svijetla i sjenovita strana bića, svjesno i nesvjesno, povezani podzemnim kanalima. Sadržavaju jedno drugo i ne poriču to, poput savršenog simbola yin-yang.

Autorica nam na početku djela kaže kako mrtvi otvaraju oči živima. Ovo djelo je divna posveta bolnoj prošlosti Balkana koja služi kao opomena budućim naraštajima. Kapka Kassabova vratila se na Ohrid radi svoje bake, njezina potreba za putovanjem određena je epigenetski, uvjetovana obiteljskom homeostazom i njezinom željom da izađe iz utvrđenih obrazaca ponašanja. Ona smatra da smo mi sami odgovorni za oslobođenje od kulta rata i u tom smislu, želimo li mir, moramo se naučiti miru. 

Pomoći će nam Kapka Kassabova i ovaj dirljivi, dubinski portret Balkana.

Groblje kućnih ljubimaca (u prijevodu Ivana Zorića) jedno je od poznatijih djela Stephena Kinga prema kojem je snimljeno čak nekoliko filmova. No, tema nisu filmovi niti bi oni trebali biti relevantni prikaz knjige budući da filmovi možda prate radnju, no ne uvijek i temu djela.

Liječnik Louis Creed i njegova obitelj sele se u novu kuću u ruralnom Maineu u blizini šume, ali i vrlo prometne ceste kojom svakodnevno jure kamioni. Obitelj saznaje kako u šumi postoji lokalno groblje kućnih ljubimaca čiju tajnu poznaje njihov susjed. Nakon što obitelj doživljava osobnu tragediju, otac donosi odluku koja prelazi granicu života i smrti. Riječ je o vrlo teškoj horor drami i pitanju na što smo sve spremni u trenutku našega najvećeg životnog gubitka. 

Djelo je fenomenalno napisano, ali istodobno strašno i teško štivo koje opisuje tragediju jedne obitelji, njihovu bol, patnju i gubitak na iznimno uvjerljiv način. Prema Kingovim riječima, upravo je Groblje kućnih ljubimaca najveći horor kojeg je ikad napisao. 

Tema djela je nošenje sa smrću te način na koji ju prihvaćamo ovisno o karakteru, dobi, spolu... Djelo se gotovo može čitati na dva načina, ovisno o tipu čitatelja. S jedne strane sadrži horor priču s fantastičnim elementima za sve ljubitelje takve vrste štiva, dok s druge strane odlično opisuje stvarni, životni horor s kojim se čitatelji mogu poistovjetiti. Jer horor nisu samo zombiji, vampiri i ostala fantastična čudovišta. Naprotiv, najveći horor je onaj stvarni, životni horor poput gubitka djeteta i autor opisuje način na koji se suočavamo s takvim gubitkom, smrtnošću te životom onih koji ostaju.

Ovim djelom King dokazuje da nije samo maestralan pisac nadnaravnih horora za široke mase već i pisac s puno više dubine i razumijevanja tema i sadržaja te, ako je netko skeptičan prema Kingu kao piscu, možda je upravo Groblje kućnih ljubimaca odličan početak za razuvjeravanje.

Ništa se ne opire noći autorice Delphine de Vigan, a u prijevodu Ite Kovač biografska je proza u kojoj pratimo autoričin odnos s majkom s jedne strane te psihološki profil velike majčine obitelji s druge strane. U ovom kvalitetnom štivu autorica na drugoj razini govori i o istraživačkoj metodi kojom je nastajala knjiga. 

Opisuje svoj život s psihički bolesnom majkom, dirljivo i duboko. Knjiga je njezin iscjeliteljski put nakon majčine smrti. Preporuka za sve one koje istančano, inteligentno, moderno žensko pismo Delphine de Vigan intelektualno ispunjava i emocionalno dodiruje.

Roman Zbogom, duhovi talijanske autorice Nadie Terranove (prijevod Antonije Radić) lirska je i u talijanskom stilu ispisana priča o Idi, odrasloj ženi porijeklom iz Messine, sa Sicilije, koja sa svojim suprugom živi u Rimu. Majka ju zove u Messinu, jer želi prodati obiteljsku kuću te se Idinim dolaskom na Siciliju otvara ponor nerazjašnjenih obiteljskih odnosa i trauma. Osnovni Idin problem je nesposobnost nošenja s nestankom (psihički nestabilnog) oca, koji je jednoga jutra, dok je ona bila djevojčica, napustio obiteljski dom i nikad nije pronađen. 

Odlomci su Nokturna, jer Ida ne spava, a kad i spava, ima noćne more o mogućim životima ili smrti svoga oca. Ta njezina trauma iz djetinjstva uništila je njezin odnos s majkom, a potom i prijateljstva pa i brak… Lirski opisana tuga i pogled na život kao na put do smrti. Melankolično, ali na kraju ipak s naznakama mogućnosti pomaka na bolje.

Preporuka za sve one koji ovaj vikend žele provesti u toplom, ispod dekice, promišljati o životu i uživati u nježnom stilu pisanja.

Nije sve tako sivo, ovoga petka stiže nam i sunce. U tom tonu preporučujemo i ne tako sive teme. 

Lana Bastašić, bosanska spisateljica, najpoznatija je po romanu Uhvati zeca, dobitniku Europske nagrade za književnost 2020. godine. Kratki biografski roman Crveni kofer napisala je na nagovor urednika Semezdina Mehmedinovića, za Ediciju Dnevnik nakladničke kuće Buybook. 

Ovi dnevnički zapisi nastajali su za vrijeme autoričina boravka na spisateljskoj rezidenciji u Zürichu tijekom 2021. godine. Taj grad nije odgovarao njenom temperamentu, ali imao je nešto što joj je važno: u njemu je neko vrijeme živio, preminuo i sahranjen Lani posebno drag i važan pisac, James Joyce. Često posjećuje njegov muzej i upravitelja Fritza, vitalnog i lucidnog devedesetogodišnjaka, s kojim razvija dirljivo prijateljstvo i razmjenjuje duhovite poruke i pjesmice u Joyceovu stilu. 

Uz to, u romanu dominiraju teme ljubavi i smrti: autorica unatoč pandemiji putuje na književne festivale, druži se s bivšim, trenutnim i budućim ljubavima, ali i saznaje da joj baka umire sama na Covid odjelu u Banja Luci te da i sama boluje od teške bolesti. 

Brojne su i književne i pop-kulturne reference, autorica čita Martu Szabo i Beskrajnu priču, gleda filmove K. Kieslowskog, odlazi na izložbe suvremenih umjetnika. Lana Bastašić napisala je pametan, duhovit, aktualan i vrlo intiman tekst. 

Od autorice čiji plan: 

ne uključuje ručkove ni podove: hoću da pišem, da putujem, da volim i da zajebavam fašiste… 

nismo očekivali ništa manje i radujemo se svakoj njenoj sljedećoj knjizi.

Lažem kad zinem Veronice Raimo s talijanskoga je prevela Dubravka Brozović. Isprepletenim pričama iz obiteljske škrinje i izmaštanim pričama, autorica nas uvodi u zanimljivu igru pogađanja što je istina, a što ne. Izmaštane priče sigurno su joj uljepšale život, omogućile da se lakše nosi s njime, no u knjizi ima toliko zanimljivih obiteljskih detalja koji moraju biti autentični. Ili ne moraju. Jer nisu verificirani od strane Vere, koja nužno ne govori istinitost (vero). Igra riječima je sjajna. 

Autorica se igra se s nama i to joj odlično uspijeva. Nešto istine sigurno tu ima, a na nama je da uživamo u djelu, bez obzira na to.

Naše ovotjedne preporuke su tu, uživajte u vikendu i čitajte!