Bojan Dmitrović Krištofić: Poezija je jedno od zadnjih uporišta magije u digitalnom dobu

Bojan Dmitrović Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu 2012; a od 2022. polazi Doktorski studij povijesti umjetnosti, kulturne baštine i vizualne kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s temom umjetničkih događaja u javnom prostoru Novog Zagreba tijekom drugog poraća. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, a likovne kritike, osvrte i prikaze je objavljivao u više medija za kulturu u Hrvatskoj i regiji. Danas redovito piše za tjednik Novosti, a povremeno za portal Kulturpunkt i emisiju Triptih na HR3. Bavi se i istraživačkim i kustoskim radom. Bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude u grupi za međunarodnu književnost 2018. Nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama primio je 2017., a nagrađeni rukopis objavljen je kao prva knjiga poezije Makroorganizmi (Jesenski&Turk, 2018./'19; Petikat, 2022/'23.). Knjiga Krajolik i kralježnica uslijedila je 2022./'23. (Biblioteka Poezije HDP-a). Danas radi za Srpsko narodno vijeće kao jedan od urednika u kulturi na audiovizualnom kanalu VIDA TV.

Objavio je i dva samizdata: U međuvremenu; u (sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, 2017. i 2022.) i The Bicycle Chronicles (prijevod: Vinko Zgaga, 2018.). Od 2013. do 2015. redovito je surađivao s Hrvatskim dizajnerskim društvom, prvo kao asistent voditelja HDD galerije Marka Goluba, a zatim kao član organizacijskog tima Dana D, međunarodnog festivala dizajna. Od 2015. do 2017. bio je zaposlen u Superstudio Design Projects, gdje je suorganizirao i festival Design District Zagreb, za što je tim primio Veliku nagradu HDD-a 2016. Istaknuo se i kao dizajner naslovnica knjiga (Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija, Pozdrav fanaticima Amosa Oza i druge). Bio je i suurednik emisije Radio Borba Mreže antifašistkinja Zagreba na Radiju Student i suurednik portala www.maz.hr. Bio je stalni suradnik Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak kao voditelj Galerije AŽ od 2019. do 2023. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA) i Mreže antifašistkinja Zagreba.

Dizajner, kritičar, novinar, urednik, pjesnik... Mogli bismo nastaviti proširivati djelokrug zanimanja i popisati te kao putopisca, voditelja galerije, organizatora festivala... Popis je uistinu dug te pokazuje u kolikoj mjeri si integralan dio, ne samo alternativne kulturne scene, već i kulturnog mainstreama. Nakon više od desetljeća rada na različitim frontovima, kako sebe danas sagledavaš? Kako bi se definirao na tom našem uvijek tranzicijskom kulturnom polju?

Danas se vidim ponajprije kao pisac, koji se sad već petnaest godina trudi živjeti ponajviše od raznolikih, ali isprepletenih vrsta pisanja. To je najčešće povezano sa suvremenom umjetnošću, vizualnom kulturom i dizajnom, jer sam po struci grafički dizajner i studirajući sam ušao u taj svijet, zavoljevši ga bezuvjetno i nepovratno.

Dugo sam radio i kao dizajner, a povremeno radim i danas; i u malom ali meni dragom opusu imam par naslovnica knjiga s kojima sam jako sretan, npr. za hrvatsko izdanje „Sotonskog tanga“ ovogodišnjeg Nobelovca. K tome, grafički dizajn praktički ne postoji bez teksta, pa su pisanje i dizajn gotovo uvijek u vezi.

Ako se piscem osjećam po pozivu, a dizajnerom po struci, mogu reći da sam zvanjem likovni kritičar; jer sam kroz pisanje o stripu (koji mi je bio prva ljubav u osnovnoj i srednjoj školi), isprva u fanzinima a zatim, od faksa, godinama u neprežaljenom Zarezu (gdje sam postao i urednik naslovnice i ilustracije, te suurednik rubrike Vizualna kultura s kolegicama Silvom Kalčić i Tihanom Bertek) ušao do grla u likovno polje i opredijelio se trajno za umjetnost kao nešto što me, uz samo pisanje, zanima najviše na svijetu i o čemu volim i želim pisati zauvijek. Uloga likovnog kritičara – u koju sam se, mislim da mogu to reći, dao maksimalno – zapravo mi je otvorila sva kasnija vrata, od svog rada u medijima do davnašnjeg sudjelovanja u vođenju HDD galerije (gdje sam pomagao Marku Golubu) i relativno donedavnog, višegodišnjeg vođenja Galerije Atelijera Žitnjak u Zagrebu. I dalje sam kao likovni kritičar član HZSU-a (iako u mirovanju zbog sadašnjeg posla) i sve to skupa je nezamjenjiv dio mog identiteta. Danas likovne kritike pišem redovito za tjednik Novosti i povremeno za portal Kulturpunkt; i pisanje o umjetnosti mi je jednostavno jedan od načina da sebi i drugima kažem što mislim o svijetu u kojem živimo i kako ga vidim. Poezija mi je s vremenom postala još jedan, jednakovrijedan način; a dizajn je, recimo, skliznuo na treće mjesto, iako mislim da će na njemu ostati i neće se spustiti na četvrto.

Kad si mi već postavio ovo polubiografsko pitanje, na koje je odgovor nužno opširan, dodao bih još samo da je moje ključno formativno iskustvo bilo pohađanje Lutkarskog studija Učilišta ZKM-a, od otprilike petog razreda osnovne škole do druge godine faksa, kod voditeljica i kazališnih autorica Krune Tarle i Natalie Murat. 

U srednjoškolskim i brucoškim danima, kada je naša grupa Nonsens(e) bila najaktivnija, napravili smo tri predstave u duhu onog što bi se moglo nazvati postdramskim teatrom i kazalištem slika (iako mi tada naravno nismo baratali tim pojmovima), i igrali smo ih više puta u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj. Zahvaljujući ZKM-u, nisam samo stekao prijatelje za cijeli život, nego sam i rano shvatio da kreativnost i umjetnost ne treba ukalupljivati u kategorije pojedinih polja ili zvanja, već netko različite identitete može živjeti usporedno. Puno kasnije, kad sam se vodeći Galeriju AŽ sprijateljio s ljudima poput Borisa Greinera i Borisa Cvjetanovića, koji tako rade cijeli život, to mi se samo iznova potvrdilo.

U Rijeku si prvenstveno došao kao pjesnik koji iza sebe ima dva naslova: „Makroorganizme“ i „Krajolik i kralježnica“. Tijekom razgovora uživo smo se dotaknuli da te poezija intrigira još od ranijih, formativnih godina te da ti je pružila jednu drugu mogućnost izražavanja. Ipak, trebalo je vremena da se ozbiljnije upustiš u nju i to se događa od 2016. nadalje. Zašto?

Poezija me je oduvijek barem rubno zanimala, ali nakon prvih malko ambicioznijih pokušaja pisanja tijekom srednje škole i početkom faksa – čiji je dio objavljen samo u jednom tematu Zareza u kojem smo mi, članovi uredništva, odlučili podastrijeti čitateljima svoj spisateljski „prljavi veš“ – s tim sam sasvim prestao, vjerojatno jer poeziju nisam čitao dovoljno da bih zaista osjetio potrebu pisati ju ne samo onda kada „dođe inspiracija“ (što može rezultirati samo i jedino adolescentskim pokušajima); a i likovna me kritika, kao što sam već rekao, toliko zaokupljala da za drugo ozbiljnije pisanje u mom životu tada naprosto nije bilo mjesta.

Ipak, nakon skoro deset godina neprekidnog pisanja kritika, neminovno je došlo do zasićenja, a otprilike u isto vrijeme otkrio sam ranu poeziju Ivice Prtenjače koja je na mene imala više nego začudan učinak, poput ugodnog udarca laktom u rebra. Nakon toga sam gotovo preko noći počeo čitati maltene svu poeziju koja mi je došla pod ruku, nešto više domaću i ex-Yu ili post-Yu nego stranu iliti prijevodnu. Naletio sam i na „Autopilota“ od Darka Šeparovića koji je baš tada izašao i također me oduševio. A kad sam pročitao da je autor arhitekt – dakle, na prvi pogled se činilo da svojim formalnim obrazovanjem nije blizak pisanju – a k tome sam i ja dizajn studirao na Arhitektonskom fakultetu, rekao sam si da ako je Darko odande mogao ozbiljno krenuti s pisanjem, onda mogu i ja. Krajem 2015. poklopilo se još okolnosti zbog kojih sam svoje iskustvo kasnih dvadesetih morao nekako kanalizirati. I nakon što sam skoro dva dana spavao poslije proslave Nove godine, jasno se sjećam da sam, čim sam se probudio, napisao dva zapisa od kojih je jedan završio u „Makroorganizmima“. To je bio početak. 

O tvojim književnim početcima uvijek se priča kroz prizmu Nagrade Postscriptum za književnost na društvenim mrežama, zahvaljujući kojoj si i objavio prvu knjigu poezije u nakladi Jesenski & Turk 2018. godine. „Makroorganizmi“ su sada doživjeli i svoje drugo izdanje. Koliko si učio na svojim prvim pjesničkim iskustvima i bi li nešto mijenjao da možeš? Kako gledaš na cijeli taj proces dobivanja nagrade i objavljivanja zbirke?

Budući da poeziju prije pjesama u prozi, koje su postale prvi ciklus „Makroorganizama“, nisam pisao godinama, htio sam si zadati neku vrstu vježbe da vidim koliko dugo mogu ustrajati u jednoj formi; a to su bili vrlo kratki, opservacijski poetski zapisi koji su većinom izražavali moj doživljaj prostora Novog Zagreba, gdje sam tada živio. Svakog dana barem jedan zapis. Onda sam poželio provjeriti može li to značiti išta ikome osim meni, što je moglo biti pitanje ega, da saznam mogu li s takvim pisanjem polučiti efekt kao s likovnom kritikom (to, naravno, nije bilo moguće, jer je riječ o potpuno različitim nišama s različitom publikom). 

Zato sam te zapise počeo objavljivati na Facebooku gdje je bilo raznih, zanimljivih reakcija, od odobravanja do podbadanja – isključivo od prijatelja i poznanika, jer nisam nikad dodavao ljude koje ranije nisam upoznao uživo. Kako je materijal rastao i počeo postajati pravi rukopis s jasnim, dosljednim tonom i motivima koji su se kroza nj provlačili, poželio sam ga ukoričiti u obliku samizdata, na što me nije potaknula samo gradska alternativna glazbena i fanzinska scena na kojoj sam se tad intenzivno kretao, već ponajprije moji prijatelji Sven Sorić i Hrvoje Spudić, koji su kao dizajnersko-tiskarski duo This Town Needs Posters proučavali tehnike ručnog tiskanja plakata i malih publikacija, što mi je bilo fascinantno. S 2016. na 2017., ne sjećam se više kada točno, spontano smo oformili nešto širi kolektiv Đ24, nazvan po zgradi u Đorđićevoj ulici gdje smo unajmili suterenski stančić za rad i druženje, pa smo tako napravili dvije jednodnevne izložbe plakatnih instalacija u dvorištu, dizajnera Lane Grahek i Nike Mihaljevića (također bliskih prijatelja), s pratećim koncertićima Neon Liesa i potonjega, kao i dva zajednička fanzina. Svi smo pomagali Svenu i drugim prijateljima u tiskanju omota CD-a, ploča i plakata za njihov instrumentalni noise-rock bend ###, a neke od njih smo i dizajnirali. Ponijela me ta nadahnuta, naelektrizirana atmosfera, prepuna divnog duha zajedničkog rada, pa sam zamolio Svena da dizajnira samizdat „U međuvremenu; u“ (s pjesmama-zapisima iz budućeg prvog ciklusa „Makroorganizama“), a Hrvoja da osmisli način na koji ćemo ga ručno tiskati u nakladi od šezdesetak komada, koliko smo si mogli priuštiti. To smo i učinili, i zatim se javili Galeriji Sivoj u AKC-u Medika, gdje smo postavili izložbu stranica iz samizdata sa svim pjesmama, podijelili skoro sve primjerke, a Lucija Ćustić LUCE je održala a capella glazbeni nastup. Bilo je za pamćenje!

Premda sam ja bio autor pjesama i inicijator samizdata, uvijek sam to izdanje i cijelu tu akciju komunicirao kao naše zajedničko djelo, što je i bilo. Više radi razonode i suradnje nakon dugo vremena, 2022. smo s nešto drugačijim Svenovim dizajnom i uvezom otisnuli još četrdeset komada. S basistom i gitaristom Pavlom Bojanićem, iz nekadašnjeg koprivničkog art-core benda ili kolektiva Moskau (kojima sam radio dizajn za duplu LP ploču „Violence & Sorrow“), prema „U međuvremenu; u“ sam osmislio uglazbljeni recital u duhu postindustrijskog drone-ambient izričaja, koji smo uživo izveli dvaput 2019., u Atelierima Koprivnica i jednom klubu u Varaždinu. Nažalost ga nismo i snimili kako treba, ali nikad ne reci nikad…

Da ne duljim previše, 2017. sam naletio na natječaj za Nagradu Postscriptum kojoj je to bilo drugo izdanje (prvi laureat je bio Hrvoje Marko Peruzović, izvorno slikar i likovnjak kao ja, što je zanimljiva podudarnost) i odlučio se prijaviti, jer sam cijenio ljude u žiriju te mislio da oni mogu pouzdano ocijeniti valja li to u književnom smislu ili ne. Ali nisam uopće očekivao da ću biti nagrađen, naravno. Kako bilo, nagradu sam dobio, no materijal tada nije bio još ni približno dovoljno opsežan da podrži makar pedesetak stranica knjižice pjesama; ali je sretna okolnost bila ta da sam upravo dobio rezidencijalni boravak na Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, u trajanju od pola godine. I tako sam prvi put na dulje vrijeme napustio Zagreb i tamo napisao drugi, lirski ciklus „Makroorganizama“ – „Doba buba“. Za razliku od prvog, taj se ciklus tiče, očekivano, fenomena putovanja i potrage za identitetom u kasnoj adolescenciji. 

Cijela knjiga je izrazito mladenačka, neću baš reći da je bildungsroman u formi poezije, ali u njoj je promišljanje prostora naizgled u mirovanju (Novi Zagreb i okolica) i naoko u kretanju (putovanje Europom) definitivno okvir za poetiziranje coming of age teme par excellance; a to je potraga za samim sobom i samo sobom, no makar s osjećajem za svijet oko sebe ako već ne i za druge likove i ljude, ili barem oni nisu u fokusu. Ipak, i danas mislim da to nije loše, za što je značajne zasluge imao Kruno Lokotar kao urednik knjige kod Jesenskog & Turka, koju sam slijedom Nagrade Postscriptum trebao objaviti (svakako možemo raspravljati o tome ima li smisla ukoričavati tekstove izvorno i, u mom slučaju, svjesno i namjerno namijenjene hive mindu interneta; i pjesme iz drugog ciklusa sam prije knjige sve objavio na Facebooku, što iz stare želje za feedbackom i razmjenom dojmova, što zbog toga jer mi je bilo nelogično da u knjizi koja je posljedica natječaja za književnost na društvenim mrežama bude nešto što ranije nije bilo na tzv. internetima). Kruno je, naravno, imao nekoliko konkretnih prijedloga za redigiranje ili izbacivanje pojedinih pjesama, ali me prije svega naučio da se spisateljsko samopouzdanje stječe što predanijim radom na tekstu i, paradoksalno no istinito, stišavanjem ega u završnoj fazi, kad olovku zamjenjuje gumica, a slova na tipkovnici backspace. 

Elem, knjiga ipak jest malo prebrzo izašla, u smislu da sam praktički tek počeo pisati poeziju i onda odmah objavio knjigu; pa su oni koji su knjigu čitali zapravo dobili izravan pogled u moj početak učenja pisanja, prije svega. No to nije samo moj slučaj, to je posljedica situacije u književnom polju gdje važniji tiskani časopisi za poeziju više ne postoje, osim Teme i Poezije koje izlaze prerijetko da bi se na njihovim stranicama mogli zaista razvijati novi, mladi autori, online časopisi i portali za poeziju još nisu dovoljno profilirani (s izuzetkom nažalost ugasle Enklave) da bih iznjedrili iz nule; pa zato mnogobrojni natječaji, debitantske knjige i nekoliko marljivo uređivanih stranica (poput Odvalimo SE poezijom i Poeziju na štrikove) igraju ulogu koju su nekoć imali časopisi. To je sada tako, nije idealno, ali je nešto što se stalno razvija i čini mi se da stječe nove čitatelje, makar u tragovima, pa to treba pozdraviti i s time raditi.

Rekao bih još sada da su „Makroorganizmi“ 2023. doživjeli drugo izdanje pri Umjetničkoj radionici Petikat – čiji su pokretači u Rijeci dobro poznati, spomenuti Greiner i Cvjetanović, i Stanislav Habjan, Danijel Žeželj i Hrvoje Đukez; a izdanja im možete pronaći u antikvarijatu Ex Libris – zato što nisam imao informaciju da je prvo izdanje predloženo za otkup narodnih knjižnica i zato što sam htio da Sven Sorić dizajnira cijeli knjiški blok, a ne samo naslovnicu i ovitak. Greiner je, kao izdavač i moj dragi prijatelj, napisao novi blurb. Promijenio sam samo jednu pjesmu u drugom ciklusu, koja mi je bola oči pomalo nespretno izraženom emocijom, s jednom kasnije napisanom, kojom je uhvaćen trenutak nepovratnog kraja djetinjstva. Jer sam drugo izdanje financirao samostalno i, s Petikatovom podrškom, prijavio na natječaj za otkup u knjižnice – na kojem je prošlo na popis C – većina naklade je kod mene i polako ju dijelim knjižnicama i onima koji knjigu nisu čitali, zato što prvo izdanje više ne viđam u knjižarama. Drugo izdanje mi je jako drago i važno jer zapravo predstavlja spoj samizdata i „službenog“ s CIP-om koje se čuva i u NSK; pa je na neki način sukus svega što sam kao pisac i stvaralac uradio od 2016. do danas, od prvog zapisa u „Makroorganizmima“ i prve knjige, preko druge i treće u nastajanju, o čemu više u nastavku razgovora.

Kako se u ovom odgovoru riječ „prijatelji“ ponavlja jako puno puta, želio bih zaključiti da bih teško ustrajao u poeziji a da nije bilo neprekidnog nadahnuća s njihove strane i tog poticaja koji se manifestirao u želji da zajedno stvorimo nešto stvarno. To je punk, ako mene pitaš.

Ne moramo govoriti o prokletstvu druge zbirke, ali moram reći da mi je drago što je prošlo gotovo pet godina između dviju zbirki. Zašto? Jer mnogobrojni novi autori na sceni osjete potrebu da, nakon pozitivnih kritika ili čak nagrada, nastave na tom valu i uhvate ga s novim naslovom koji u većini slučajeva, ipak, ne ispuni očekivanja. Znam da si i ti najavljivao poslije „Makroorganizama“ odmah novu knjigu pjesama, kao i eseja, ali ipak si uzeo potrebno vrijeme. Koji su bili tvoji razlozi?

Na ovo pitanje napokon mogu odgovoriti kratko. Kada sam shvatio da „Makroorganizmi“, najblaže rečeno, neće imati recepciju koja će me lansirati u samo središte književnog polja, nije mi imalo smisla ni sa čime brzati, nego sam htio vidjeti koliko će i kako knjizi trebati da dođe barem do nekolicine čitatelja. Drugo, rijetko kada pišem, a pogotovo se ne upuštam u svjestan rad na rukopisu, ako nemam temu koja me potpuno zaokuplja i o kojoj mislim da mogu reći nešto novo. Dakle, živio sam, radio, pisao druge stvari, čitao i čekao da osjetim o čemu jednostavno moram pisati. Što se tiče trenutačnog najavljivanja nove knjige pjesama i eseja nakon „Makoorganizama“, ponijelo me, nije to onda bilo realno niti odmah ostvarivo. Mada konkretan plan za knjigu eseja postoji, no o tome ću javno kad sve bude sigurno.

„Krajolik i kralježnica“ uranjaju u pitanje pamćenja koje se istodobno sagledava kao alat preživljavanja, ali i kao alat otpora, pa i ta poezija se u konačnici može iščitavati kao mnemonička arheologija, kako svojeg tijela, tako i našeg društva. Koliko je taj atlas kao struktura bio postavljen na početku, a koliko se razvijao i nametao tijekom rada na rukopisu?

Hvala ti na ovim uvidima, mogu reći da sam pišući tu, drugu knjigu, bio na tom tragu; ali je struktura prema kojoj svaka od 35 pjesama, osim zadnje, nosi naslov s jednim dijelom tijela, došla nakon što sam napisao otprilike četvrtinu rukopisa, možda malo manje. Prva pjesma u knjizi – „Kralježnica“ – ujedno je i prva koju sam napisao, no ostatak knjige naravno nije složen kronološki nego prema tome kako se razvijala i otvarala priča koju pjesme skiciraju; iako nisu sve narativne, a one koje to jesu nisu na izravan način. Naprotiv, čitava je knjiga-zbirka, kako god to danas zvali, svjesno hermetična u izričaju; a u pjesmama su uglavnom prisutne neprozirne metafore koje, nadam se, funkcioniraju samo na asocijativnoj razini, ali ne u užem smislu neoavangardnog iskustva jezika, nego pristupa koji bi trebao biti bliži, recimo, nadrealizmu i mašti kao temeljnom načinu rekreiranja svijeta. To će reći da se korijen knjige promišljeno nalazi u stvarnom, bolje rečeno povijesnom iskustvu moje obitelji; a kroz pjesme se polagano razvijaju muški i ženski lik – možda su to baš krajolik i kralježnica iz naslova – koji mogu biti oba para mojih djedova i baka, ili pradjed i prabaka, ili pak ja i žene s kojima su odnosi potaknuli slike u nekim pjesmama ili cijele pjesme. Roditelje sam ovom prilikom svjesno izostavio, osim u samoj završnici, jer se pojavljuju u knjizi na kojoj trenutno radim.

Onda, imajući u vidu da su taj muški i ženski arhetip u pjesmama proizašli iz šire obitelji, odnosno neposrednog obiteljskog stabla, mogu dodati da su bili sredstvo koje će objediniti dvije teme knjige. Jedna je pamćenje kao alat preživljavanja koje si spomenuo, tj. zanimalo me mogu li kroz pjesme obnoviti sjećanje na rano djetinjstvo koje je dijelom bilo obilježeno ratom, iako sam ga proveo s roditeljima i bakama i djedovima u Zagrebu i bližoj okolici; no očevo sudjelovanje u ratu, djedovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i smrt drugog djeda u zadnjoj godini rata to posredno jest učinilo temom i uzrokovalo moj dojam da u korijenju sjećanja iz djetinjstva postoji nešto tamno, kao rub šume s druge strane livade kraj vikendice koju smo tada imali, koliko god se krajolik činio idiličnim. Neuhvatljivost i neodredivost tog tamnog su mi odredile hermetičan stil kao jedini mogući za pjesme u knjizi, i mislim da je taj izbor bio dobar, iako ne znam koliko je čitatelja osvojio (ali znam za jednog – divnog pjesnika Alena Brleka, jednog od najboljih koje imamo, koji me kao član uredništva Biblioteke poezije Hrvatskog društva pisaca pozvao da knjigu ondje objavimo, nakon što je izbor iz rukopisa vidio u finalu natječaja za nagradu Na vrh jezika, mislim 2021.). Uglavnom, bio je to jedini način da ne iznevjerim najintimniju emociju koju sam sačuvao iz dana označenih zaštićenošću usred katastrofe, što sam dakako spoznao kasnije, zapravo tek pišući „Krajolik i kralježnicu“.

Druga tema – pamćenje kao alat otpora – nadovezuje se na prvu, i moje osobno pamćenje povezuje sa spomenutim povijesnim iskustvom mojih djedova i baka, za što je književni kritičar Vladimir Arsenić u recenziji knjige na Booksa.hr ispravno uvidio da se tiče njihovog učešća u Drugom svjetskom ratu, iako je naglasio da se to može čitati i potpuno drugačije, što mi je drago jer mi je to i bila namjera, rekreirati njihove emocije i valove sjećanja, a ne pričati gdje su točno bili, s kim i zašto. Drugim riječima, pjesme u cjelini promišljaju mogu li naša fizička tijela uopće postojati bez istraženog i izgrađenog „tijela pamćenja“, a svaki dio tijela u naslovu svake pjesme i pjesmi samoj bi trebao služiti kao svojevrsni putokaz za tu izgradnju; gdje se već i sama osviještenost osobne i obiteljske povijesti u kontekstu društva danas može čitati kao oblik otpora u potrazi za istinom, svojom vlastitom ili kolektivnom, iako je ta svijest tek početak puta. Pomoću metode ulančanih metafora, ali i pojedinačnih pjesničkih slika koje su trebale biti dovoljno snažne da podnesu raslojavanje značenja planirano do kraja pjesme, težio sam se spustiti što dublje nizom asocijacija na određeni dio tijela i na taj način istodobno iskopati što više sjećanja, sve do onog tamnog o kojem sam govorio. Da se vratim na početak odgovora, zaista je riječ o svojevrsnom atlasu, jer kad sam se za strukturu jednom odlučio, zapravo sam ga i nacrtao u svojoj bilježnici i označio dijelove tijela za koje sam već napisao pjesme i one za koje tek želim pisati, pa sam pišući ih dalje ispunjavao tu mapu, koja je sve više i više izgledala kao obiteljsko stablo. Do svršetka rada na rukopisu, obiteljsko stablo i atlas tijela postali su jedno. 

Tijekom susreta sam rekao kako su tvoje pjesme protkane nadom, unatoč svemu, u jedan drugačiji svijet. Stoga, moram pitati – koliko nam poezija može pomoći u ovim vremenima čudovišta? I koliko je važno upisivati takva mjesta otpora u suvremenu književnost?

Hvala ti i na ovim riječima; iskreno, ne mogu zamisliti ljepše o mojim i bilo čijim pjesmama. Poezija u cjelini bi trebala biti oruđe nade. I umjetnost i filozofija i svo stvaralaštvo, zapravo, jer nam je ono uz prehranu, kućište i društvo ključno za opstanak od spiljskih crteža naovamo. Ipak, poezija je specifična jer iako se uvelike uselila u knjige, medije i internete, samim time što je poezija – neovisno o tome što je moderna i suvremena uglavnom u slobodnom stihu – ona je zadržala oralnu dimenziju, i zapravo uvijek traži čitanje uživo kakve god vrste bila, te povezivanje ljudi putem tog čitanja. Jedno je od zadnjih uporišta magije u digitalnom dobu, iako ne i jedino, no za mene svakako najvažnije. Poezija još uvijek može probuditi empatiju. Također, poezija mi često čini, i čitanjem i pisanjem, da se osjećam bolje kad mi loše krene, a kad mi ide, da bolje jašem taj val dok ne dođe do nove obale. Vjerujem da u tome nisam sam, i da je u svemu ovom zajedno uloga poezije u svjetskoj književnosti i dalje neprocjenjiva. 

Gledajući iz današnje perspektive, kako gledaš na razvoj svojeg poetskog potpisa? Imaš li potrebu mjenjati ga u budućnosti, ili nastaviti razvijati stil koji se počeo, posebice u drugoj, isticati?

Pa, ja sa svakom knjigom pokušavam napraviti nešto drugačije, barem za mene. Moj stil, ako ćemo ga tako zvati, mijenja se kako se i ja mijenjam kroz život; i mislim da ne bi bilo iskreno kad bi sve vrijeme bio isti, niti sličan. Naravno, kao i kod svakog drugog tko nešto piše, sve u korijenu dolazi iz istog vrela – iz osobnog i zajedničkog pamćenja, ako hoćeš, odnosno iz individualnog i kolektivnog nesvjesnog – no vjerujem da su promjene tijekom pisanja nužne i za pisce i za čitatelje.

Tako se moja treća knjiga pjesama – čiji je rukopis radnog naslova „Zauvijek u izvidnici“ sada napokon u tzv. „etapi rasta“ – tematski nastavlja na „Krajolik i kralježnicu“; ali stilski je podosta drugačija – i pojedine pjesme i tri ciklusa će, izgleda, ostati nenaslovljeni, da bi imali nešto od obilježja poeme ili čak epa u slobodnom stihu, a izraz će se od prvog ciklusa, koji je (uvjetno rečeno) narativniji od bilo čega što sam do sada napisao u lirici, zgušnjavati do izraza „sporovozećih“, čak i statičnih pjesničkih slika, ali bez hermetizma svojstvenog ranijoj knjizi. 

Zašto? Jedna od tema opet je putovanje, ali putovanje kroz precizno omeđeni i ograničeni prostor i vrijeme, od zagrebačkih četvrti između pruge i Save čiji veći počeci datiraju između dva rata – s naglaskom na Staro Trnje, gdje sada živim – do Zapruđa i drugih kvartova u Novom Zagrebu, gdje je moj otac proveo formativne godine, no uvijek, kao i svi od tamo, s pogledom upućenim sjeverno od Save. To su pjesme o dolasku hipija u Novi Zagreb i o tome kako je njegova „prednovovalna“ generacija 70-ih godina, koja je presudno pripremila teren za sve što je eksplodiralo u 80-ima, nepovratno izmijenila doživljaj tog prostora i podarila mu – u slučaju mog oca i njegovih prijatelja kroz studentsko eksperimentalno kazalište – kulturu kakvu prije njih nije imao, jedinstvenu i autentičnu. Naravno, ove pjesme iz prvog ciklusa knjige ujedno promišljaju moj odnos s tim nasljeđem i kroz njega sa samim ocem, na što se nadovezuje druga tema knjige; a to je roditeljstvo, s naglaskom na roditeljsko stanje, ulogu i iskustvo u životu muškarca, što mi se čini da u suvremenoj domaćoj poeziji do sada nije baš bilo prisutno. Roditeljstvo kao iskustvo koje na začudan način objedinjuje žalovanje za svojim roditeljem i radost usred svakodnevne uronjenosti u obnavljanje života zbog vlastite djece; ali i uloga koja zbog odgovornosti koje sa sobom nosi potiče, a počesto i tjera, na svakodnevno preispitivanje vlastitih odluka i granica, pa samim time i nasljeđa upisanog u nas. To će biti uža tema drugog ciklusa; a treći će se, kojega mi je ponajviše preostalo napisati, baviti time kako su emocije i iskustva koje proizlaze iz prva dva ciklusa za mene – i nadam se ne samo za mene – izgradile individualni i po mogućnosti kolektivni doživljaj zagrebačkih prostora što sam ih ranije istaknuo.

Uglavnom, ove teme su me intuitivno potakle da stil postane komunikativniji i neposredniji, možda zato što kao roditelj u komunikaciji sa svojom djecom želim biti najjasniji mogući, pa istovremeno preispitujem je li i komunikacija između mene i oca u pravilu bila takva, osobito dok sam sve više odrastao (po svoj prilici nije, barem ne uvijek). Ne bih rekao da sam stil pojednostavio koliko mi se čini da sam ga rastvorio, da je ulaz u pjesme sada otvoreniji za širi krug ljudi. Same pjesme sada imaju više svijetlog, a manje tamnog. To je potreba ovih tema o kojima sada pišem.

Na čemu si radio tijekom svojeg boravka u  Rijeci?

Radio sam na pjesmama za „Zauvijek u izvidnici“, što mi je sada primarno u književnosti; a između njih na novom biciklističkom putopisu u začetku, s naslovom „Zašto sam biciklist“. Riječ je o svojevrsnom nastavku putopisa koji sam na portalu Mreže antifašistkinja Zagreba, www.maz.hr, objavio još krajem 2017; a sljedeće godine, dok sam bio u Akademie Schloss Solitude, objavio sam ga u njihovom online časopisu Schloss-post u prijevodu Vinka Zgage na engleski, te u obliku samizdata ili fanzina The Bicycle Chronicles i s mojim fotografijama. Tog samizdata mi je ostalo samo jedan ili dva primjerka, ali u sklopu rada na novom putopisu planiram njegov blagi redizajn i dotisak, kao svojevrsnu najavu novog teksta. A taj bi tekst u obliku kraćih poglavlja i odlomaka, tragom spoja eseja, putopisa, i poezije u prozi, kroz slike i prizore s više biciklističkih putovanja trebao artikulirati specifičnu biciklističku etiku kako ju ja poimam. To je još u povojima, ali je također dio plana za budućnost, i moglo bi se reći da je svojevrsna sinteza spisateljskog iskustva od prvog ciklusa „Makroorganizama“ do danas.

Pored pisanja, zahvaljujući sunčanom vremenu u prvoj polovici listopada, svakog dana sam hodao Rijekom barem nekoliko kilometara, dobro i još uvijek relativno povoljno jeo u svim zalogajnicama i restorančićima blizu Delte i drugdje, koje su jedna od najvećih dragocjenosti Rijeke i trebate ih čuvati kao zjenicu oka svoga, i prebirao po knjigama, stripovima i pločama u Ex Librisu, koji zaista jest jedan od najboljih i najosebujnijih antikvarijata i knjižara u ovom dijelu svijeta. Mnogo je razloga za doći i biti u Rijeci. 

Program se odvija uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH kroz program javnih potreba u kulturi.