Kulturni faul: Benčić, budućnost (dvije) gradske četvrti i knjige pod rukom

Kada je i posljednji radnik napustio prostore tvornice motora Rikard Benčić, jednog od gospodarskih subjekata koji nije uspio pronaći svoj proizvodni život u novim tržišnim okolnostima (kako su doista izgledale godine dezintegracije i put prema propasti tvornice osamdesetih i devedesetih godina, tek treba postati predmetom ozbiljnijeg povjesničarsko-sociološkog istraživanja, a dotada se krećemo u području uopćenih klišejiziranih fraza o tranziciji i privatizaciji), vjerojatno nije razmišljao da se na tom ravnom (a znamo što u Rijeci znači ravan teren) i prostranom prostoru neće dogoditi baš ništa značajno sljedećih dvadeset godina, već da će postati ili poligonom za stvaranje atraktivnih vizualizacija nadahnutih idejama revitalizacije industrijske baštine (nova zgrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koja je još od sredine devedesetih u vizijama niza pojedinaca viđena upravo na prostoru bivše tvornice…) ili pak mjestom osmišljavanja života građanskih udruga za mlade sklonih alternativnoj kulturi (npr. klub “Kreativna kuhinja” Udruge Spirit)...

Benčić će ipak u vizuri većine građana ostati snažno brendiran kao mjesto gdje je - parkiralište. Djeca, mladi, roditelji, riječki gosti - Benčić je za sve sada samo parkiralište i sve drugo u tom trenutku postaje nebitno.

Brajda, Potok i nova energija

Ipak, u proljeće i ljeto 2012. godine osmišljen je potpuno nov koncept i pristup revitalizaciji cijelog kompleksa Benčić, detalji su vrlo dobro poznati, pa ih zato i nećemo ponavljati, već samo utvrditi njihovu suštinu. S jedne strane angažirali su se već i ranije viđeni alati za arhitektonsko vizualiziranje i cijeli je kompleks postao poligonom za stvaranje predodžbi novih vizija, ali ovaj put i konkretno projektno planiranje izvedbi projekata, i to novog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (dio tzv. H-objekta), Muzeja grada Rijeke (Palača šećerane), Gradske knjižnice Rijeka (cijeli tzv. T-objekt) i Dječje kuće (cigleni objekt), potpuno novog entiteta koji udružuje segment rada s djecom većine riječkih gradskih ustanova u kulturi (Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Art-kino, Gradska knjižnica Rijeka).

Izgleda kako čovjekova primarna potreba nije ona za velikim potezima otvorenog prostora, nego za drugim ljudima (i ženama i djecom). Ono što tim Idealnim gradovima modernog pokreta tako očajnički nedostaje bili su mali, natrpani, gusti prostori u kojima se ljudi mogu dodirivati ramenima i međusobno djelovati, pa i potući se ako treba. (...) Ono što nedostaje u tim dobronamjernim crtežima za idealne gradove je nešto tako očito, da je izbjeglo pogledima većine kritičkih nositelja. To što nedostaje jest ulica, taj najvibrantniji, najuzbudljiviji, najrazdražljiviji pa ipak najpoticajniji od svih izvanjskih prostora.

Peter Blake, Fantazija o Idealnom gradu, 1977.

Ipak, za ovako velik projekt ovaj su se put i sustavnije i logičnije aktivirali sklopovi za osmišljavanje financijske konstrukcije - prilika je pronađena u EU pravcima financiranja koji su pogodni upravo za revitalizacijske projekte napuštenih i problematičnih gradskih zona i baštine te se posljednjih dana zahvaljujući Urbanoj aglomeraciji Rijeka i njoj namijenjenih EU financijskih sredstava vrlo otvoreno, precizno i optimistično govori o samoj izvedbi većine navedenih projekata, odnosno onih pogodnih takvom financiranju, a to su nova i prva u povijesti Rijeke prava središnja zgrada Gradske knjižnice Rijeka i Dječja kuća.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Riječka kultura nikada nije svjedočila tako uzbudljivom, dinamičnom, slojevitom projektu koji će gotovo jednim potezom (procesi izgradnje trebali bi teći gotovo paralelno) dramatično poboljšati imidž i kvalitetu usluga gradskih ustanova u kulturi (npr. Gradske knjižnice Rijeka čijih pet dislociranih lokacija u centru grada u Austro-ugarskim objektima sada pripadaju svjetskoj knjižničarskoj egzotici i postat će relativno ubrzo upravo jedna takva egzotična priča iz prošlosti), stvoriti potpuno nove pristupe odgoju djece za stvaralački život i konzumiranje kulturnih sadržaja (Dječja kuća), pružiti dramatično novu dimenziju gradske kulturno-turističke ponude (Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Muzej grada Rijeke) te naposljetku, a to je tema o kojoj se trenutno najmanje priča, radikalno promijeniti imidž, značenje, svakodnevno funkcioniranje prostora Brajde i Potoka. Upravo zato ovo nije još jedan tekst o kompleksu Benčić, već o onome oko njega - naselju, kvartu, gradskom predjelu, njegovim stanovnicima, obrtnicima, trgovcima, poduzetnicima, građanima grada Rijeke…

Čvorište kakvo se ne viđa svaki dan

Kada je riječ i o automobilskom, javnom autobusnom, pješačkom, čak i željezničkom prometu, Brajda i Potok pripadaju najprometnijim gradskim zonama. Mjesto je to na kojem se križaju rijeke automobila s riječkih brda i najgušće naseljenih gradskih naselja (Rastočine, Škurinje, Drenova, Turnić, Podmurvice, Krnjevo…), široka i brza gradska cesta koja povezuje istok, centar i zapad grada (Krešimirova/Zvonimirova), pripadajuće gradske i prigradske linije autobusa (cca 70 % najprometnijih gradskih autobusnih komunikacija prolazi cestama oko kompleksa Benčić), središnja gradska željeznička postaja, ali i put prema nizu važnih ustanova, servisa i usluga - sa zapadne strane sadržajno bogatom kompleksu Kliničko bolničkog centra Rijeka, sa sjeverne Trgovačkoj i tekstilnoj školi i CPO/vrtić Potok, a s istočne Ekonomskoj školi Mije Mirkovića Rijeka, Ekonomskom fakultetu u Rijeci, tržnici Brajda, studentskom restoranu Index… Sam kompleks Benčić u sadašnjem derutnom i nefunkcionalnom stanju ima samo funkciju zone tranzita bez dugotrajnog zadržavanja (osim parkiranja osobnih automobila), a takva njegova priroda izravno utječe i na (ne)atraktivnost svih okolnih ulica i zona u kojima se ipak odvija i do jedne razine vidljivih i dinamičan život izražen raznim ugostiteljskim i srodnim djelatnostima.

U ovom trenutku potrebna nam je imaginacija koju ne može prikazati ni jedna arhitektonska virtualna projekcija ili izraziti ni jedna kulturna strategija - nastankom i početkom potpunog funkcioniranja svih predviđenih sadržaja u kompleksu Benčić zona brzog prolaza prema željenom cilju postat će mjesto zadržavanja, življenja, kretanja, sjedenja, razgovora, druženja, susreta… Naša imaginacija čvrsto je utemeljena i na kvantitativnim brojkama, mašta ne mora ludovati - samo Gradska knjižnica Rijeka s trenutnim brojem od preko 18 000 članova s iskaznicom (realan broj korisnika je veći) i tendencijom da taj broj poraste za 20 % sa stavljanjem u funkciju T-objekta i Ciglene zgrade svakodnevno će prema kompleksu Benčić privlačiti minimalno 30 000 građana koji će se uslugama povećane kvalitete koristiti na dnevnoj i tjednoj bazi. Dakle, to je samo broj onih građana koji se sigurno redovito koriste knjižnicom, a naravno, svi riječki građani tada bi mogli postati i novi članovi knjižnice.

Programski izraženije produkcijske ustanove s programima na dnevnoj bazi poput Dječjeg kazališta lutaka Rijeka i Art-kina pružit će ritam okupljanju većeg broja građana odjednom, a prvenstveno muzeji biti motori broja turističkih posjeta, kojih će u kontekstu Europske prijestolnice kulture biti još više… Kemija Brajde i Potoka bit će time trajno promijenjena, i to naravno u vrlo pozitivnom smjeru. Nametnut će se potreba za ljepšim pješačkim i biciklističkim zonama, pokretati novi poslovi različitog profila, ljudi i život korak po korak osvajat će zone asfalta i time stvarati kvalitetnije životno i poslovno okruženje. Entuzijasti i kulturni djelatnici okupljeni u Vijeću mladih Benčić, jedni od važnijih suradnika navedenih ustanova na razvoju projekta, već su ovoga ljeta radeći arhitektonsku radionicu s djecom i pop-up park vidjeli i osjetili što znači buđenje kemije jednog zapuštenog područja okruženog prekrasnim zgradama i ljudima…

Bizaran bauk gentrifikacije

Ne sumnjam da će netko u kontekstu navedenih procesa spomenuti i pojam “gentrifikacija” i u uz njega vezane procese. Zapravo, ne moram sumnjati, već je učinjeno…

Problematizirati gentrifikaciju u kontekstu kompleksa Benčić na bilo koji način smatram prilično promašenom, pomalo neukusnom i zapravo vrlo opasnom temom. Prvenstveno opasnom po razvoj. Naime, izazivanjem moralne panike od gentrifikacije u građana, političara, javnih djelatnika (...) stvara se dojam postojanja opasnog destruktivnog procesa koji će dramatično srušiti kvalitetu života veće skupine građana na određenom području.

A taj proces uopće ne postoji niti će rezultirati ičim sličnim. Pri razvoju kompleksa Benčić svi, ali baš svi procesi potpuno su suprotni - trenutno devastirana gradska zona koja samo igrom slučaja, karakteristikama rada socijalnih službi i vjerojatno radom organa javnog reda nije postala mjesto ispoljavanja svih oblika društvenih devijacija, postat će punokrvno javno gradsko kulturno središte.

Disciplina urbanizma u svojoj je suštini disciplina predviđanja i određivanja budućnosti života grada. A život grada je život društva.

Vjenceslav Richter: “Subjektivne projekcije svijeta”, 1972.

Kulturne usluge na novom i boljem nivou pružat će se svaki dan prvenstveno privremenim i stalnim građanima Rijeke te njenim gostima, a aktivnosti koje će se poticati jesu čitanje, gledanje predstava, kvalitetnih filmova, igranje kvalitetnih videoigara, uživanje u izložbama te najvažnije, samostalno sudjelovanje u čaroliji stvaranja. Cijelo pak područje Potoka i Brajde ući će u proces novog oblikovanja, nastajat će novi poslovi i usluge, uređivati se okoliš, formirati nove pješačke i biciklističke zone…

Svakako će i cijene nekretnina doživjeti svoje promjene, a nije nemoguće da će niz građana potpuno legitimno vidjeti priliku u stvaranju apartmana i iznajmljivanju riječkim gostima te tako za sebe proizvesti neke nove poslovne prilike. Potok i Brajda, a time i cijela Rijeka, koja će sada pak dobiti fascinantno prošireni centar, postat će za život jedno ugodnije, ljepše i svrsishodnije mjesto. Iz “petice” i “šestice” tada ćete gledati fasadu lijepe nove knjižnice, a ne golubinjak i burom razvaljenu drvenu zaštitu prozora…

Vrhunska javna infrastruktura

Stoga nikako ne mislim da se treba bojati procesa riječke gentrifikacije ni ikakvih sličnih negativnih tokova koji su zahvatili npr. Dubrovnik ili povijesnu jezgru Splita. U Rijeci, gradu ove veličine, unutarnje energije, bogatog urbanizma, slojevitosti (...) ne trebamo se bojati jahtaša, arapskih milijardera ili hipstera s bogatom mamom koji će grad opustošiti na kakav negativan način. Ono čega se treba bojati jest da se ne implementira razvojna politika koja stvara vrhunsku javnu infrastrukturu, javne servise i poslovne prilike, a u ovom slučaju to neće izostati.

Prizor redovitog kretanja 30 000 ljudi (a svakako i više jer čitanje je očito jedna od najljepših aktivnosti provođenja slobodnog vremena u 21. stoljeću) prema knjižničnom T-objektu u kojem se na jednom mjestu može neometano pronaći sve knjige koje knjižnica ima u fondu, a dobivate i gotovo svoj drugi te malo bogatiji dnevni boravak, pripada toj skupini pozitivnih ritmova koji nadahnjuju i u čije ostvarivanje vrijedi uložiti baš svaku energiju i znanje.

A znali su to i Talijani kada su u međuratnom razdoblju tom gradskom području obilježenom prljavom industrijom, čak i barakama, pružili divnu eleganciju kakvu i danas ima. Što se pak tiče "progona" industrijskog rada iz samog središnjeg gradskog područja to je naravno proces koji dijele sva razvijenija društva. Uostalom i u vrijeme socijalističke Jugoslavije tvornicu "Benčić" je čekalo preseljenje iz centra (u industrijsku zonu na Kukuljanovu) što je krajem sedamdesetih već doživjela obližnja Riječka tvornica konopa (preseljenje na Škurinje). Tobožnja "gentrifikacija" Potoka i Brajde valjda je tako jedan od najdužih procesa te vrste u povijesti Europe i traje od 1930. godine. Vrijeme nije za ideološku i teoretsku zadojenost već realnost i održive razvojne pristupe - novi gradovi pripadaju ljudima i novim oblicima rada, kvalitetnoj dokolici, ali ne i zagađenju, buci metala i prevaziđenim tehnologijama.

Zahvaljujući brizi Tehničkog ureda, Rione della Stazione tih godina velikim se koracima približavala cilju da postane atraktivno gradsko središte. Postignuta su estetska dimenzija i prostranost nove i elegantne četvrti u velikoj mjeri bile rezultat kontinuirane izgradnje kuća i regulacije ulica, iako je mnogo toga još bilo graditeljski nedefinirano. Oni koji su tada prolazili duž Viale Mussolini rado su se zaustavljali kako bi sa zadovoljstvom promatrali radove koji su bili u tijeku. Transformacija je bila radikalna.

Julija Lozzi Barković: Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka