Kulturni faul: Meteorologija u rukama kvartovske slobode

Nemam pojma za vas, ali mojoj mami kada sam bio klinac, sigurno je jedan od većih izazova zimi bilo čišćenje prozora od otiska mog nosa koji nije malen. U pojedinim situacijama povlačio sam ga po staklu čitav dan - prvo u spavaćoj sobi, pa dnevnom boravku, pa opet trk u sobu, pa dnevni boravak i tako u krug… Povod je bio nebeski - čekao se snijeg.

To možda i ne bi bilo toliko napeto u kakvom brdskom mjestu, ali u Rijeci, na nekih približno 200 metara nadmorske visine i pogledom na Kvarner, iščekivanje pahuljica je bila izrazito stresna i obično uzaludna avantura. Ako je noćna ulična rasvjeta ikako isplatila svoju investiciju to je tako da je omogućila svima nama slične vrste, gledanje u to hoće li proletjeti kakva onemoćala pahuljica nošena burom. Doduše, to se događalo rijetko, ali opet, dovoljno često da se nešto ima smisla i nade iščekivati.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, obrazovanja, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Naravno, kada se čeka snijeg moraju se pratiti i uvjeti njegovog nastanka, a to je prije svega temperatura. Imao sam na balkonu nekakav običan živin termometar kakve danas za 10 kuna prodaju trgovački lanci te je i takav, skroman kakav je bio, ispao korisna napravica koja dobro sugerira u kojem smjeru se krećemo te ima li smisla trošiti sredstvo za čišćenje prozora. Sve te temperature se je povremenom i pedantno bilježilo u dnevnik praćenja vremena i na temelju toga pokušava vidjeti trendove. No prava revolucija u tom škurinjskom domu uslijedila je kada smo nabavili televiziju s mogućnošću pregledavanja teleteksta, a jedna od stranica ažurirala je podatke o temperaturi u hrvatskim gradovima toga dana. Ako se ne varam, radili su to isprava u 7 i 19 sati te su to bile dvije i jedine točne temperature zraka kojima sam raspolagao toga dana. Poslije se je broj sati u kojima se mjerilo vrijednosti povećavao, ali teletekst nije bio više tako velika fora.

Posljednjih nekoliko godina, vrlo primjetno i vrlo specifično, raširio se je pokret meteorologa “amatera”, kako ih nazvaše neki mediji. Rimeteo, Crometeo (...) da navedem dvije popularne meteo ekipe. Pojam “amateri” nas ne treba zavesti te moram reći da nemam pojma tko ga je uveo uopće uveo u igru za bilo koje područje. Što to razlikuje profesionalca i amatera? Radno mjesto? Obrazovanje? Kao “profesionalac” radi samo taj posao i od njega živi? Ma koliko nas radi “samo taj posao” i “samo živi od toga”? Tko je smislio tako čudnu i vrijednosnim sudovima opterećenu ontologiju? Svi radimo različite stvari, neke imaju i financijski potencijal, neke ne, ali mjerodavnije je da li smo u tome dobri ili ne. Puno nepoštenja uvodimo u igru kada razne zborove, slikarske grupe, spisatelje i sl. nazivamo “amaterima”, još onako pomalo dodajući ton koji sugerira nešto daleko od prave stvari.

Svakako bi adekvatniji izraz bio hobisti, a možda i jednostavno meteorolozi jer ti ljudi nerijetko doista rade pravi meteorološki posao. Ujedno, strast je ključno pogonsko gorivo svih tih inicijativa i skupina. Ponekad se uspije razvijati i kakav poslovni model za pokrivanje osnovnih potreba poslovanja, ali sve je to čista nepatvorena strast za tim istim staklom na kojem nos postaje ravniji. Dakako, ima naizgled možda i nešto posebno psihijatrijski zanimljivo u svemu jer kako objasniti nečije ostajanje budnim cijelu noć u praćenju radara, modela, temperature (...), ali to je uobraženi gradski pogled. Ljudi se bave poljoprivredom, morem, prijevozom (...) i naravno da su im meteorološke prilike u središtu životne pažnje.

Danas neki novi klinci s nosom na prozoru, a i svi mi koji smo ostali slični u toj pasiji bez nekog pravog životnog razloga, nemamo muka i problema da ovisimo o lošom termometru. Danas odlazimo na stranicu Pljusak.com i u realnom vremenu provjeravamo koja je aktualan temperatura i obično još cijeli niz drugih podataka (brzina vjetra, vlaga, tlak…), a prema kojima bez dileme postaje jasno može li ili ne padati snijeg u Rijeci. Pljusak je suštinski mreža automatskih meteo stanica koje su ljudi SAMI kupili, SAMI stavili, SAMI održavaju i SAMI se brinu da sve radi. Pljusak nije državni projekt. Pljusak nije izraz Države koja se brine za vas kao mama jer takvo nešto ni ne može postojati (samo vaša mama vam može obrisati staklo od nosa). Pljusak su stvorili SAMI ljudi kojima nije odgovarala ovisnost o službenim DHMZ podacima, nepokrivenost niza područja meteo postajama, stavljanje cijelih zona i gradova pod istu kapu čak i onda kada postoji cijeli niz mikrolokalnih obilježja… Svaka meteo stanica je izraz volje da se bolje poznaje svoj ambijent i ima stvari pod svojom kontrolom. A kada već spominjemo DHMZ, a on nije predmet ovog osvrta, on za te strastvene ljude jednostavno nema ni tu agilnosti, ni benevolentnost, a ni otvorenost.

I niz riječkih meteo entuzijasta ima vlastite postaje. Možete saznati kako je na Pehlinu, Rujevici, Kozali, Vežici... Nedavno (petak, 8. 9. 2017., Dan pismenosti) društvu se pridružila i Drenova u dvorištu čijeg Zavičajnog muzeja se nalazi uređaj koji će vam u realnom vremenu reći da li ste se dobro obukli do stanice autobusa 11 ili 5, bolje znati kada do knjižnice, hoće li atmosfera biti pogodna za hygge, isplati li se do kvartovskog Brodokomerca, “Vertiga”, “Dominusa” ili “Romana”…

Meteorološka svrha cijelog poteza je dosta zanimljiva: Drenova je najviše riječko naselje i pri probojima fronti na Drenovi se pad temperature osjeti nešto ranije i izraženije nego u ostatku Rijeke. Nije rijetkost da automobili s Drenove u grad stižu sa snijegom na haubama dok ostatak Riječana zbunjeno gleda što se događa. Pri prodorima južine nakon zahlađenja Drenova ponekad ostaje izvan efekta zatopljenja i mjeri centimetre. Dakle, dovoljno je razloga da se kao indikator obraća pažnja upravo na tu meteorološku stanicu. Vrijedi reći i da je sve pokrenula i provela grupa koja gura Zavičajni muzej Drenove, također samoniklu pojavu, a koje imam sreću biti dijelom.

Na fotografiji: Zastava meteorološke slobode iznad Drenove.

Ova meteorološka priča je ujedno priča i o više aspekata kulturnog života. Ona pokazuje kako uglavnom možeš računati na ono što sam odlučiš napraviti (o mukotrpnom putu nabavke stanice bolje je i ne govoriti). Ona pokazuje da se neće pojaviti neki veliki entitet koji se brine za tebe i adekvatnije riješiti stvar jer to znaš najbolje u svojoj sredini u skupini sličnomišljenika adekvatne strasti i znanja. Ona pokazuje i da naše znanje o okolini postaje sve veće, a time i naša moć da taj razvoj usmjerimo u smjeru kojem želimo. Ona pokazuje da u vlastitom naselju možeš napraviti i mali znanstveni istraživački centar za edukaciju djece, građana... Da, da, sve pomalo patetično, ali je tako...

Današnji Kulturni faul naizgled nema veze s kulturom na koju smo navikli, ali zapravo govori sve što kultura treba - dobru radnu temperaturu.