Eduard Uspenski: Stric Fjodor, pas i mačak

...predškolci se emancipiraju od roditelja bježeći iz grada u idilu sela, dok se mačke i psi upuštaju u filozofske rasprave, amaterski bave fotografijom i briljiraju u kućanskim poslovima. Ova arkadijska slika iz glave gradskog dječaka umornog od roditeljske ravnodušnosti, zdrava je alternativa naoko funkcionalnoj paradigmi urbanog i odraslog. Stric Fjodor, inače šestogodišnjak, osmislio ju je kao paralelnu stvarnost i to ne samo za sebe – svi usamljenici i nesretnici dobro su mu došli.

Stric Fjodor, pas i mačak (Dyadya Fedir, pes i kot) basnoliki je knjižurak iz pera poznatog ruskog pisca za djecu i scenarista animiranih filmova Eduarda Uspenskog o empatičnom mališanu i njegovim izuzetnim životinjskim prijateljima koje će steći svojom nesebičnošću i otvorenošću prema različitostima. Svi oni, svatko sa svojim karakternim osobitostima i afinitetima, životnim stilom i iskustvom, besprijekorno funkcioniraju u zajedništvu. Kako im to polazi za rukom, tj. šapom? U pitanju je univerzalni recept satkan od poštovanja, tolerancije i kompromisa. Unatoč prolaznim i u njihovu slučaju uvijek konstruktivnim razmiricama, u Jogurtovcu vlada seoska čarolija sve dok se stric Fjodor zbog svoje nesmotrenosti ne razboli (kako to obično biva kad klinci bosi skakuću po snijegu, a u blizini nema „dosadnih“ roditelja da ih na to opominju). Nadrealistična pričica okončava se sasvim konvencionalnim hepiendom, koji nas iz svijeta bajke nježno vraća u ovaj realni. No nakon dvadeset i dva optimistična poglavlja taj svijet je bolji no što je bio – za strica Fjodora i njegovu družinu baš kao i za nas, zahvalne čitatelje. Zaklapamo korice knjige, ali magija Uspenskijevog začudnog univerzuma ušuškava nas još dugo nakon čitanja. Na vizualnoj razini knjiga je primamljiva zbog kolorita, osunčanog šarenila naslovnice i neodoljivih, crno-bijelih u boji ilustracija Ivane Guljašević Kuman.

Ovu sam knjižicu početkom godine, čim se prijevod pojavio u domaćim knjižarama, opčinjeno zgrabila s police zbog stanovitog Fjodora u naslovu. Tako se, naime, zvao moj mačak, no u priči je to ime jednog neobičnog djeteta, dok njegov prijatelj, veliki prugasti mačor, ostaje bezimen, ali zato dobiva prezime, što ga ispunjava nemjerljivim ponosom. Mačak Mornarić nastanjivao je svakojaka mjesta: od knjižnice i jedne štedionice do tavana u Fjodorovoj zgradi, no pravi će dom pronaći tek u seoskoj kućici koju je odabrao sa svojim novim prijateljima. Ljudski je jezik usavršavao prisluškujući tuđe razgovore, a osnove je savladao uz svog prvog vlasnika, profesora specijaliziranog za životinjsko jezikoslovlje.

Danas se ništa ne može bez jezika, bez jezika ćeš odmah nastradati, napravit će od tebe šubaru, ovratnik ili jednostavno mali tepih, mačkova je poruka djeci (i svima!) da uče strane jezike i tek jedna u nizu malih i velikih mudrosti kojima ova vrijedna dječja knjiga obiluje. Žućo, iako običan pas bez rodovnika i usto pun čičaka, ipak je poseban jer također ima dar govora. Kako sam naslov sugerira, njih su trojica nukleus romana, a život im ispunjenijim, a počesto i napornijim čine na početku ovog prikaza već spomenuta razmažena i ekscesna krava Mica, koja kad ne šizi, žvače tuđe stolnjake, njezin sin Garo te čavka Grabilica, predana čuvarica kuće. Tu je i, ne odveć bistar, a ni dobronamjeran, seoski poštar Pečkin koji u svojoj znatiželji predstavlja izravnu opasnost za očuvanje ovog utopijskog mikrokozmosa, no čak se i on na koncu pokazuje više usamljenim osobenjakom, nego zlicom. Piščeva je poanta da smo svi mi miks dobrog i lošeg, pa stoga baš svakome treba pružiti priliku, pri čemu je važno neprestano se truditi korigirati svoje mane.

Dobrohotnom Fjodorovom tati jasno je da su njegovu sinu za sretno odrastanje neophodni ljubav i prijateljstvo - kako ljudi, tako i životinja. Mama pak djecu doživljava kao pasivna bića kojoj bi se valjalo nečujno igrati u kakvom kutu jer joj, svakodnevno iscrpljenoj od posla, ne trebaju mali buntovnici koji kući dovlače nezbrinute životinje. Upravo će takav njezin problematičan stav prisiliti Fjodora da napusti roditeljski dom.

Priča je ovo s podtekstom koji se ovisno o dobi čitatelja može ili ne mora (sasvim) uzeti u obzir, a samim je time riječ o pripovijesti u kojoj će podjednako guštati maleni čitatelji i njihovi roditelji pa je obiteljsko iščitavanje sjajna prilika za druženje, zajedničko promišljanje i komentiranje. Za dječicu će to biti vesela i poučna, antuntunovski duhovita basna za uspavljivanje, a oni nešto stariji će u slojevitim naborima teksta znati cijeniti kompleksnost poruke, odličan stil i oštroumnu, iako ponešto simplificiranu, karakterizaciju likova. I odrasli i djeca će u hrabrom i odlučnom mališanu prepoznati borca za prava slabijih, jednakost i slobodu, roditelji će u poštaru Pečkinu razabrati priglupog birokrata koji se užasava odstupanja od pravila i slijepo ih se drži na štetu pojedinca, u mami pomalo ograničenu i životnom rutinom premorenu osobu koja načas gubi osjećaj i razumijevanje za sve oko sebe, dok je lik benevolentnog tate oličenje pasivnosti – on se ne želi konfrontirati s (od sebe) dominantnijom suprugom iako je svjestan da je ona u krivu.

Uspenski ovdje skicira još jednu intrigantnu temu ima li se na umu vrijeme i mjesto nastanka priče – onu industrijalizacije u Rusiji sedamdesetih godina. U knjizi kućice, povrtnjaci i kokoši jednog ljupkog seoca ostaju tužno napušteni kad njegovi stanovnici pohrle u novoizgrađene zgrade s druge strane rijeke, pa male pridošlice u pustom selu mogu birati u kojoj god se kući žele nastaniti. Time autor istodobno povlači i u suvremenom kontekstu aktualnu dilemu o prednostima i nedostatcima života na selu odnosno u gradu. Iako se odlučujemo za velike urbane sredine zbog veće mogućnosti izbora, svjesni smo kako život u gradovima ima i svoje naličje, o čemu najbolje govori sam Fjodor: u gradu nije smio imati bicikl zbog opasnosti prometa, ali ni životinje u stanu, a naslućujemo da je ondje bio i poprilično usamljen, bez prijatelja te uz roditelje koji previše rade.

Red je da kažemo nešto i o sanjaru koji je još 1974. godine započeo izmaštavati neodoljiv svijet strica Fjodora. Eduard Nikolajevič Uspenski (1937.), inače ruski inženjer koji je napustio posao u vojsci kako bi se posvetio pisanju, dobitnik je brojnih književnih nagrada za humoreske, romane, drame i pjesme za djecu koje su mu prevođene na 25 jezika.

I nešto za sam kraj: stric Fjodor se nakon bijega od kuće predstavlja kao ničiji i svoj vlastiti dječak. Djeca obavezno moraju biti nečija, samouvjereno će na to seoski poštar. (24) Jedna je od mudrolikih poruka ove tople priče da roditelji, ma koliko ponekad svojoj djeci nerazumno djelovali, imaju sposobnost, onu superjunaka, pojaviti se deux ex machina kad su im, iako to ne žele priznati, najpotrebniji i tako spasiti stvar čak i kad se čini da rješenja nema. Jednako tako i roditelji od svojih klinaca mogu štošta naučiti ako sebi samima to dopuste, otvore um i srce i prestanu se opterećivati šupljim formama i stereotipima – upravo onime od čega je razočarani Fjodor pobjegao.

Mama i tata strica Fjodora dobri su ljudi, ali im je vidokrug sužen brigama odraslog života. Njihov im sin iznova otkriva magiju svijeta u kojemu žive, pomaže im da opet pronađu životno veselje, ali i da uvježbaju moć ignoriranja nevažnog, na što su odrasli nažalost tako često skloni gubiti vrijeme koje bi mogli posvetiti onima koje najviše vole.

Stric Fjodor, pas i mačka u našoj knjižnici: http://bit.ly/IFvNC4