"Matilda" Roalda Dahla: Biti drugačiji, i voljen, i voljeti ljude

U jednom od svojih posljednjih objavljenih djela za života, britanski književnik Roald Dahl, najzapamćeniji po knjigama namijenjenima dječjem uzrastu, s lakoćom nas uvodi u jedinstveni svijet genijalne djevojčice Matilde Wormwood, stanovnice sela Buckinghamshire, strastvene čitateljice i bjegunice od nimalo ugodne svakodnevice.

Iako živi u lijepoj kući s tri spavaonice na katu i s blagovaonicom, dnevnom sobom i kuhinjom u prizemlju, Matilda se bori s titulom tzv. crne ovce u obitelji; njezini roditelji Harry i Zinnia poduzimaju sve ne bi li izbjegli odgovornost odgajanja svoje kćeri (npr. uživanje u provedenim večerima pred televizijom; Zinnia radije odabire igranje tombole umjesto bavljenja djetetom).

Stariji brat Michael utjelovljuje buduću kopiju svog oca, prodavača rabljenih automobila, u osnovi sitnog kriminalca. Štoviše, u kući Wormwoodovih može se čuti i niz grubo izgovorenih riječi na junakinjin račun (s godinu i pol već je besprijekorno govorila, u trećoj godini je naučila čitati, s četiri je brzo i tečno čitala), s ciljem nametanja osjećaja neopravdane krivnje najmlađoj članici obitelji.

Vidjevši da u takvoj zajednici nema osobite šanse steći priželjkivanu pažnju i ljubav, Matilda kroz prozor književnosti (romani Dickensa, Bronte, Austen, Hardyja, Webb, Kiplinga, Wellsa, Faulknera, Steinbecka, Priestleyja, Greenea i Orwella) odlučuje mijenjati sebe, ako to već ne može učiniti s drugima:

- Zar nikada ne prestaješ čitati?- prasnuo je.

- O, zdravo, tata- rekla je ljubazno. - Jesi li proveo ugodan dan?ž

- Kakvo je to smeće?- upitao je i istrgnuo joj knjigu iz ruku.

- Nije to smeće, tata. To je krasna knjiga koja se zove "Crveni poni". Napisao ju je američki pisac John Steinbeck. Zašto je i ti ne pročitaš? Svidjet će ti se!

- To su gadosti- rekao je gospodin Wormwood.- Ako ju je napisao Amerikanac, moraju biti gadosti. Oni jedino o tome znaju pisati.

- Ne, tata, knjiga je prekrasna, doista. Radi se o...

- Ne zanima me o čemu se radi - prasnuo je gospodin Wormwood. - Dosta mi je već tog tvojeg čitanja. Radi za promjenu nešto korisno. - Naglim je pokretom počeo trgati stranice knjige i bacati ih u koš za smeće.

Matilda se skamenila od užasa. Otac je i dalje trgao knjigu. Bilo je očito da je pomalo ljubomoran. Kao da je svakim pokretom govorio: kako se samo usuđuje uživati u čitanju knjiga kad ja ne mogu u tome uživati? Kako se samo usuđuje!?" (str. 30. - 31.)

I u tome trenutku čitatelj počinje, zajedno s inteligentnom Matildom, uživati u nizu izrežiranih nepodopština iliti pokušaja osvješćivanja nemarnosti članova (s naglaskom na mutikašu Harryju) obitelji Wormwood iliti Papričić.

Ravnateljica iz noćne more

Glavna protagonistica knjige kreće u školu (smještenu u sumornoj zgradi zvanoj Vila Drobilica) sa šest i pol godina, kasnije u odnosu na svoje vršnjake (naravno, roditelji su je zaboravili upisati), gdje upoznaje učiteljicu Jennifer Honey (u hrvatskom prijevodu gospođicu Slatkić), svoju toliko željenu srodnu dušu u životu.

Postepeno, razvijajućim odnosom, Matilda i Jennifer obogaćuju svoja nježna i duboko povrijeđena bića toplinom i ljubavlju; takoreći, zajedničkim snagama nježnost, pamet i ljubaznost mogu pobijediti grubost, glupost i neljubaznost svake vrste. I onu nasilnu muškost u ženskom biću, bez ijedne crte ljudskosti (na bajkovitom smo Dahlovom terenu), također.

Ona prevladava u liku zločeste gospođice Agathe Trunchbull (gospođice Grozobrad) - mišičave, snažne, kao od stijene građene ravnateljice škole; uz, blago rečeno, nepravedno postupanje prema djeci (urođeni prezir prema ljudima kao posljedica vlastite pakosne naravi), Grozobradica skriva i mračnu tajnu iz svoje prošlosti; u odnosu Jennifer, siromašne učiteljice, naviknute na preživljavanje u iznajmljenoj kući i zle tete Agathe leži mračna, nažalost, ponekad zastupljena i u svakodnevnom životu, sporedna radnja Dahlove knjige, obogaćene krasnim ilustracijama stalnog suradnika, još uvijek živućeg Quentina Blakea.

Naime, Honeyin otac preminuo je u sumnjivim okolnostima (prije njega ostala je i bez majke) kada je ona bila petogodišnjakinja, a prije odlaska na drugi svijet sastavio je oporuku, s kojom, njegova kćer, u trenutku odraslosti, postaje zakonita nasljednica kuće.

Oporuke se, nažalost (i, na sreću, poradi Matildinog natprirodnog dara, situacija se ipak rasplela na pozitivan način), domogla Agatha, pripisavši kuću na sebe, zahvaljujući krivotvorenoj oporuci, zauzvrat skrivajući onu pravu...

Držim te u naručju

Matildin nesvakidašnji dar za rješavanje životnih problema nije ostao nezamijećen i u okviru filmske industrije, pa smo nekoliko godina nakon ekranizacije "Vještica" bili počašćeni s novom ekranizacijom Dahla, ujedno i ondašnjim novim redateljskim uratkom Dannyja DeVita, vrsnog glumca i koproducenta širokoj publici veoma dragih filmova ("Pakleni šund", "Uhvatite maloga", "Daleko od očiju", "Erin Brockovich" itd.). Na produkcijskom planu pripomogla je i Roaldova kćer Lucy, upotpunivši redateljevu uspjelu verziju srcu prirasle knjige.

DeVito i njegova donedavna supruga u stvarnom životu, glumica Rhea Perlman, uvjerljivo su odglumili roditelje opsjednute samima sa sobom. Pam Ferris guštala je u ulozi Agathe Trunchbull, Embeth Davidz, Spielbergova suradnica na "Schindlerovoj listi" lijepo je odglumila Jennifer, no meni najdraža uloga u filmu, ona drugačije djevojčice koja voli i podjednako želi biti voljena, ipak je ona naslovna u interpretaciji tada malodobne Mare Wilson.

Bila je to treća Marina uspješna uloga (prethodile su joj one u rado gledanim filmovima "Tatica u suknji" i "Čudo u 34. ulici"); nekoliko godina poslije zadovoljavajućeg prihvata "Matilde" oprostila se od aktivnog sudjelovanja u industriji zabave.