(Apokrifne) umjetničke ekspedicije Svjetlana Junakovića modernom umjetnošću 20. stoljeća

Znate što ponekad nedostaje autorskim susretima? Bliskosti. 

Kažem to jer uvažilo se govoriti o nezainteresiranoj, promukloj i tihoj publici koja će uvijek izabrati pognute glave izaći iz dvorana. I tu ima dovoljno istine da se užari cinična rasprava u svakom mrežnom kutku. Pa ipak, ima istine i u tome da govornici nerijetko zaboravljaju da i oni moraju uvući publiku u priču, istodobno razmišljajući o onima koji ništa ne znaju (70%), onima koji ponešto znaju (25%) i par znalaca (5%), nudeći svakome od njih ruku da kažu svoje mišljenje. Nije lako dati čovjeku do znanja da je pozvan reći što misli; utopliti ga uvodom, raskomotiti kulminacijom i opustiti zaključkom poslije kojeg bi trebalo sve biti otvoreno za raspravu. 

Upravo takav bio je posljednji susret u sklopu novog ciklusa „Radnog čitanja“ gdje je gostovao umjetnik, ilustrator i kolekcionar umjetnina Svjetlan Junaković kako bi predstavio svoju posljednju knjigu, “Pričam ti o umjetnosti 20. stoljeća”.

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije.

Prvotno objavljena u Italiji 2011. godine, svoje hrvatsko izdanje, ipak, doživljava tek nakon 14 godina zahvaljujuĉi Sandorfu. Kroz 16 priča autor progovara o odabranim modernim umjetnicima kroz svoje potrage za njihovim djelima. Svaka avantura nalik je kaleidoskopu kroz koji se vidi umjetnikova srž, ali i uzbudljivost svake Junakovićeve umjetničke ekspedicije da pronađe novi, začudniji kut na umjetnikovo stvaralaštvo. Svojevrsni je nastavak njegovih napora da približi umjetnost široj javnosti nakon svjetskog uspjeha „Velike knjige portreta” gdje su najpoznatiji ljudski portreti oživjeli kao životinje. 

Bez previše razmišljanja kazat će da ga je tijekom cijelog njegovog stvaranja, bilo umjetnosti, bilo kolekcije, vodila misao da je najbitnije „napraviti nešto drugačije.” Na tom putu posebno mjesto u njegovom srcu i životu ima ilustracija, iako je prvotna zamisao bila - kiparstvo. Međutim, nakon završene srednje škole za primijenjenu umjetnosti, odbili su ga na zagrebačkoj Akademiji. I to dva puta. „To mi je bio šok”, priznat će i sam Junaković, ali daleko od toga da je to pokolebalo. Uslijedio je odlazak na milansku Akademiji gdje će i diplomirati 1985. godine. Ubrzo nakon toga krenuo je putem ilustracije gdje veliki utjecaj na njega izvršilo francusko izdavaštvo tijekom jedne od umjetničkih rezidencije kada je shvatio da je ilustracija „ono što mene zanima”, točnije, „da budem drugačiji.”

I uistinu je bio, kako u umjetnosti ili prosvjeti, tako i u kolekcionarstvu koje je bilo u fokusu ovoga susreta. Bavljenje kolekcionarstvom, i to još umjetnosti 20. stoljeća, naoko je „biznis samo takav”, posebice ako se odlučite uključiti u milijunske aukcije. „Nisam taj kolekcionar, nažalost”, odmah će podcrtati gost, opisujući se kao osoba koja „kolekcionira ono što zapravo tek treba prepoznati i skužiti.” Nije jedini okrenut takvim očuđujućim sitnicama, ima ih „negdje 40” u cijeloj Europi.

Kako bismo uistinu otkrili što mislim pod time, u nastavku raspostirem pred vama Junakovićeve kolekcionarske ekspedicije koje je prisutnima ispripovijedao i - iskreno - pridobio dovoljno da ga pitaju ako bi ikada volio napisati autobiografiju. I dok je odgovor na to (zasad) negativan, sigurni smo kako će se avanture u dogledno vrijeme nastaviti. Koliko god apokrifne bile ;)

Gric po gric – Alberto Giacometti!

Jednog dana bio me nazvao moj prijatelj Javier. Bio sam u Zagrebu,  tj. Samoboru kada mi je rekao:

„Znaš kaj, moraš doći odmah u Madrid, imam nešto strašno za tebe! „

„Čekaj, neću za Madrid ako mi ne kaže što imaš.“ 

„Joj, ne mogu ti reć'. Znaš kak' je to kod nas. To sam sad nedavno nabavio...“

„Dobro, ali daj mi bar ime, ime umjetnika.“ 

„Alberto Giacometti.“ 

Budući da sam ja lud za radom Alberto Giacomettia, nije mi trebalo puno.

 „Dobro, doći ću”, očekujući da ću dobiti Giacomettijev rad.

Odmah sam išao na internet tražiti kartu. Našao sam za 30 i nešto euro iz Bergama, Ryanair. To je 550 km od Zagreba. Naravno, već sam bio umoran, 6 sati vožnje, još su bile granice, pričamo o dvijetisućitima... 

I tako sam došao u Bergamo, uzeo taj avion, došao u Madrid gdje je aerodrom udaljen 50 km od Madrida u koji kada sam došao sam već bio puknut od umora. Vi će te mi sada reći: a zašto ti to nama pričaš? To je dio tog našeg posla.  Znači, praviš nejaku žrtvu od sebe, ja kažem žrtvicu, da bi nešto uspio skupiti. I čim sam došao, rekao sam Javieru da mi odmah pokaže što ima za mene.

 I onda je uslijedio jedan mali šok: Javier mi je pokazao četiri olovke.  Odmah primijetite da te olovke imaju nekakvu formu njegovih skulptura i tako.  Ostao sam šokiran, nisam mogao vjerovati. To su bile četiri male olovkice. 

 „Zbog ovoga si mi zvao u Madrid?“

„Zbog toga! Sad ću ti ja objasniti! Jel' se sjećaš kako je izgledao Giacometti?“

„Pa sjećam se,  bio je jako mršav, imao je rudlavu veliku kosu.“ 

„Da, da, da. I dalje?“ 

„Pa šta dalje?  Stalno je pušio...

„E vidiš, a kad je bio dijete nije pušio, je tako?“ 

„Pa vjerojatno nije.“

„A što je radio?“ 

(Pa nije da će mi sada takvu idiotariju reći.) 

„Znaš, on je grickao olovke!“

„I to su te olovke?“

„Da, to su te olovke.“

„Što je on grickao? On je grickao olovke u formi svojih budućih skulptura?“

„Da,  on je to već...“

Ja nisam mogao vjerovati. Znači, toliki put…. Bio sam tako umoran, bio sam toliko ljut na Javiera. Rekao sam mu: “Dobro si me digao, sad ćeš imati kaj pričati okolo kolegama...“ Ali Javier je jedan jako šarmantan čovek, jako zabavan i zgodan i odveo me na večeru. Popili smo čašu vina i iskoristio je situaciju:

„Prodat ću ti 4 Giacomettija za cijenu jednog malenog Peugeota 206.“

To je bilo 10.000 eura.

Sad ja razmišljam i mislim si: gledaj, godinama smo prijatelji. Deset hiljada eura nije malo, ali za jednog Giacomettija je ništa. Pogotovo ako dobavim četiri komada. I onda pomislim: pa možda ipak da kupim. Dogovorili smo se te sam mu dao traženo. Donijeti ih doma nije bio problem - stavio sam ih u džep od jakne. U samoborskom ateljeu napravio sam ogroman party za kolege i prijatelje kako bih im pokazao novu stvar u mojoj kolekciju. Komentare nikad neću  zaboraviti: ostario si, poblesavio, pa kako si to mogao uzeti…

Poludio sam i pronašao kutiju za cipele te arhivirao olovke u ateljeu. Toliko sam bio razočaran da sam takvu glupost napravio.

A onda jednog dana, to je bio 14.  studeni 2009., nazvao me jedan frend:

„Čuj, dolazim danas iz Frankfurta, možeš li me molim te pričekati na Plesu.“ 

„Zašto ne, pa i doći ću po tebe.“

 Normalno, letio je Croatia Airlinesom i kasnio je 50 minuta. Ne znam ako ste imali priliku sa Plesa ići, ali taj aerodrom izgleda kao garaža, nema ništa! Jedan kiosk i jedan kafić u kojem je kava sada sedam eura. I tako šetam ja gore-dolje, čekam taj avion i vidim da je netko odbacio novine, jako lijepog papira, rozastog pomalo - Financial Times. Ne čitam Financial Times, baš me briga za njih, ali tako su bile lijepe te novine.  Počnem ih listati,  tek toliko da mi prođe vrijeme i naiđem na jedan članak u Kulturi u kojem je fotka nekog rudlavog dječaka koji gricka olovke i jedne olovke. A u njemu piše... 

„U Londonu je prije pet dana na jednoj aukciji prodana jedna od pet Giacomettijevih olovki.  Prodana je na aukciji za 265 000 funti.“ 

Nisam mogao vjerovat.  Piše dalje: „Za ostale četiri ne znamo gdje se nalaze.  Ali znamo da su zadnji put viđene u Madridu prije par mjeseci.” 

 Još sam bio u šoku kada mi krene vibrirati telefon u džepu - Javier.  Taj dan sam imao preko 20 propuštenih poziva od Javiera, a nisam imao vremena da mu se javim jer sam bio u Peugeotovim salonima, da vidim koliko ih sad mogu kupiti...

Pokvareni aparat Andyja Warhola

Ne znam ako je netko od vas bio u Bratislavi. To je prekrasan grad ali.... Ja sam strašan kavopija, a oni rade groznu kavu.  Imaju najbolje talijanske aparate, ali kava im je kao da je netko šalicu oprao. 

Imao sam priliku biti u Bratislavi i došao sam na kolodvor gdje sam čekao da krenem za Beč. I sad što ću? Dosadno je na kolodvoru i ušao sam u kafić kako bih popio kavu na šanku. Međutim, kako sam rekao da mi te kave nikako nisu pasale, ja sam samo miješao i konobar me gledao, gledao…

„Šta, ne sviđa vam se naša kava?“

„Ma ne, odlična je, ali danas sam još popio pet kava pa ne mogu sad više pit' kavu, a moram čekat' vlak…“

 I sad on počne sa mnom onaj small talk… Odmah sam pomislio da će me pitati: s čim se vi bavite?  Što da mu ja kažem? Obično ako kažem da sam profesor na Akademiji mi kažu:

„Joj, super, imam nećakinju, izvanredno crta! Mogu vam pokazati crteže?“ 

Uvijek im velim da zašto ne? 

„A koliko ima godina?“

„Pa četiri…“

Ako kažem da sam slikar, onda mi kažu: 

„Joj, moraš doći vidjeti moju zbirku.“ 

I onda obično gledam most u Mostaru, kamenita vrata iz Zagreba, zalazak sunca… 

A ako im kažem da sam ilustrator za djecu:

„Aha, ti radiš one mede i tako…“

To je jedan ogroman problem. Međutim, ja nisam znao što da mu odgovorim, pa sam mu ispalio: ja sam slikar. On je na to rekao klasično, kao što sam i očekivao: kao i moj bratić. Svi imaju nekog bratića, sestričnu…  I meni je to bilo totalno nezanimljivo te sam nastavio miješati tu kavu. On je prao čaše i nastavio komentirati:

„Moj bratić se obogatio strahovito od tog posla, a nikad mi ništa nije dao.“

„Da, da, nije vam nikad ništa dao, grozno…“

„A tako je bio poznat, tako je bio popularan!“

„Da, da, bio je sigurno jako poznat….“

Eh… Andy, Andy…

„Što ste rekli?“ 

„Andy,  moj bratić.“

„Andy Warhol je vaš bratić?“

 „Da, moj bratić.“

Ne znam ako znate, ali Andy Warhol je najveći slikar američki pop-arta,  a rođen je u Slovačkoj blizu granice s Ukrajinom u jednom malom mjestu. Da nastavim: 

„Vi ste bratić Andyja Warhola?“

„Da!“

„I nikad vam ništa nije dao, ali kao djeca ste se igrali?“

„Da, da, igrali smo se puno, on je dolazio s roditeljima iz Pittsburgha, tu je bio na ljetovanju…“

„Super! Imate što od njega, neku igračku ili nešto? 

„Ne.  Nemam ništa. Baš ništa nema… Imam neki fotoaparat, ali je pokvaren…“

I tu je bilo gotovo.  Odgodio sam put u Beč,  pitao sam ga do kad radi (do 23). Čekao sam do 23 da odem s njim doma kako bih vidio taj fotoaparat.

Kada smo stigli, izvukao je jedan od onih prvih američkih polaroida. Nisam mogao vjerovati! Najbitniji argument mu je bio kako je aparat pokvaren što mi nije bio problem. Uz njega su se nalazile i fotke koje je radio s polaroidom… Nisam mogao vjerovati, pa to je bio korijen pop-arta!

Konobar mi je krenuo objašnjavati razliku između njegovih originala i polaroida jer je aparat bio krivo postavljen te je pomicao i duplirao boje. Na jednom je još pisalo “I hate tomato soup”! Odmah sam osjetio da u rukama imam korijen nečega što je izuzetno bitno, ne samo za moju kolekciju, nego povijest moderne umjetnosti. U tom trenutku sam mu rekao:

„Hoćete li mi to prodati?“

„Kako ako je aparat pokvaren?“

Izvadio sam sve novce koje sam imao, znači, 74 eura koje sam mu stavio na stol.

„Evo, mogu Vam dati 74 eura.“

„74 eura za pokvareni aparat…“

I prodao mi ga je, zajedno sa svim slikama. 

I tako sam ja dobio Andyja Warhola za 74 eura.

Kradljivac bicikla

Živio sam 22 godine u jednoj ulici u Zagrebu na Trešnjevki u Badalićevoj koja je na uglu imala jedan krasan kafić. I naučio sam svakoga ujutro otići ondje na kavu. Moji prijatelji prolazili bi pored njega kada bi išli na posao i uvijek bi me zezali: Evo, dok mi moramo na posao raditi, umjetnici rade što? Sjede na kavi!

Mi radimo 24 sata dnevno. Meni non-stop u glavi nešto se događa. Samo, eto, imam priliku sjediti u kafiću i ne moram biti u uredu negdje.

I tako je počela zezancija pa su mi krenuli spominjati olovke i gluposti... I rekli su mi da nađem nešto od nekog umjetnika koji vrijedi! I jednog jutra sam pitao:

„Ajde, recite mi umjetnika!“

„Pa evo – Picasso.“

Dogovorili smo i okladu. Ako pronađem nešto od Picassa, dobit ću pizzu. Glavno pitanje bilo je: otkud krenuti? Kako je rođen u Malagi, zaputio sam upravo tamo. Vi ne možete zamisliti kako je doći u muzej, biblioteku ili arhive te pitati ako imaju nešto od Picassa dok je bio dijete. Ljudi su umirali od smijeha i pitali se ako sam bio normalan. Iza njega više nije ništa ostalo, sve su pokupili muzeji ili kolekcionari...

Ne znam koliko se sjećate, ali nekada su u arhivima postojale novine u bliku mikrofilma koji ste mogli pretraživati. Otišao sam u ondašnji gradski arhiv te krenuo tražiti rane godine. Picasso je živio do 6 – 7 godine u Malagi sa svojim roditeljima te sam išao provjeriti što se događalo tada. 

I naišao sam na jedan zanimljiv članak. Naime, 1895. godine sam u jednom članku lokalnih novina pročitao da je ukradeno pet bicikla. Međutim, dogodila se i jedna vrlo neobična krađa. Naime, učiteljici A. J. ukraden je – guvernal i sic! Jako zanimljivo... Tko poznaje Picassa, upoznat je s njegovog skulpturom „Glava bika“ napravljenom upravo od tih dijelova. Meni je to bio znak te sam krenuo u daljnje istraživanje. Zapisao sam podatke i otišao na policiju gdje sam se predstavio i pitao ako bi mi mogli dati njezino puno ime i prezime. 

„Ne možemo – GDPR! Ne dolazi u obzir.“

Opet sam im objasnio da sam istraživač, pokazao dokumente nakon čega je došao šef koji mi je dao željene podatke, zajedno s adresom. Otišao sam nju, pronašao kuću, pozvonio te mi je vrata otvorio jedan gospodin:

„Izvolite?“

„Tražim gospođu učiteljicu.“

„Ah, to je bila moja baka.“

„Bila?“

„Umrla je prije par godina...“

I što sad?

„Imate li slučajnu bakinu fotografiju?“

„Imam fotografija koliko hoćete, ali su na tavanu, morate pričekati.“

Pozvao me unutra da čekam dok je tražio. Ovdje pričamo o 19. stoljeću i dagerotipiji. I kad je on to donio, to je bilo toliko – mora tako reći – toliko usrano od golubova, prašine, vremena... To je bio cijeli jedan sloj i skoro ništa se nije vidjelo na tim fotografijama. Normalno, uvijek isto, pitao sam ga ako će mi ih prodati te im ih je on jednostavno poklonio.

Znate, u Bilbau u sklopu ondašnjeg Guggenheima imate najbolji laboratorij za čišćenje fotografija. I tamo se dogodila nevjerojatna stvar. Na fotografiji je učiteljica, a iza nje je školska ploča na kojoj se nalazi crtež kredom. Sada, morate poznavati Picassov rad i znati da je on napravio „Ženu koja plače“. I prepoznam da bi taj crtež mogao upravo biti na – školskoj ploči! I to je strahovito odjeknulo kad se otkrilo.

Naravno, dobio sam i pizzu. 

Ako su vas ove priče privukle, preporučamo da prvo poslušate susret do kraja, a onda i posudite knjigu!