Hermann Hesse – njegov DNK u rečenicama 1927. i 2200. godine?

Teoretičari književnosti upućuju kako se mora postaviti razdioba između djela i njegova autora. Intervenirat ću u tu tezu i ukazati na Hesseove crte osobnosti implementirane u njegove likove u djelima „Stepski vuk“, „Igra staklenim perlama“ i „Narcis i Zlatousti“. Hermann Hesse je, sudeći prema biografijama svojih predaka, predodređen da se formira u plahu, pacifističku ali važnu ličnost. Jednu od onih koja može mijenjati svijet. Karakterizira ga sposobnost miješanja dviju suprotstavljenih strana – duhovne i svjetovne.

Vita contemplativa i vita activa neraskidive su u njegovim protagonistima: Harry Haller i Pablo, Joseph Knecht i svijet izvan granica Kastalije, Zlatousti i Narcis. Već za njegova doba teško nalazimo književnika koji u tradiciji nalazi svoj spokoj i još, čak štoviše, u razdoblju velikih ratova biva posvećen trajnome i duhovnom. Hesse već za svoje mladosti daje veto lažnim idealima i tenzijama, a duh obogaćuje riječima starotalijanskih legendi i Heineom.

Neprestanim lutanjima knjižnicama i knjižarama nailazi na knjigu „Život sv. Franje Asiškog“, francuskoga teologa Paula Sabatiera. Kasnije će se zapaziti da je ona oblikovala Hesseovo stvaranje. Naime, citat: „zvali su ga Poverello zbog toga što se odrekao svojeg bogatstva i živio jednostavnim životom pomažući svima potrebitima.“, istovremeno se odnosi i na Franju Asiškoga i na Hermanna Hessea. Franjo Asiški je pak, kako sam indirektno prethodno navela, lik iz starotalijanskih legendi, zaštitnik nastradalih ljudi nalik Knulpu. Podsjetimo se da je Hesse 1915. godine objavio djelo naslovljeno „Knulp“, a koje govori o staroj, načitanoj skitnici koja se odlučila vratiti u rodni grad. I u toj temi nalazimo Hessea. Njegovi su roditelji bili podjednako i Rusi i Englezi, i Indijci, i Švicarci ali i Njemci.

Sam je Hesse do četrnaeste godine bio švicarski državljanin, da bi kasnije stekao njemačko državljanstvo. Time mu je otvoreno breme dvojnoga zavičaja. Posljedično, on progovara kroz junake koji kao da su zarobljeni u svojim čežnjama za idealnim i jednostavnim što je ostavština sretnih dječačkih dana provedenih u Švicarskoj te onih njemačkih, koji su sumorni i bijedni

Poput Augusta Strindberga (švedskoga tvorca moderne drame) ocu zamjera ograničavajući i strogi režim, što dovodi do toga da je odan majci, no i pomalo odbojan prema ženama, stoga su njegovi junaci (Haller, Zlatousti, Knulp) nevješti ljubavnici.

„Ophodio sam se sa ženama kao s prijateljima.“, piše u „Gertrudi“, romanu koji progovara o kolebanju umjetnika između zemaljske i nebeske ljubavi. Naučen jednostavnim manirima i htijenjima, reklo bi se da je pomalo rousseauovsko dijete – dolazi u Basel koji iz njega ispoljuje diletanta. Okružen višom klasom, čuje glas Goethea i Nitzschea kada govore o „Germanu koji se još nekoliko stoljeća mora itekako kultivirati prije negoli se bude moglo reći da je bio barbarin.“ Dualnost njegovih vizija očituje se stoga u temeljnim, antičkim legendama te pomalo neočekivanim vremenom radnje u romanu „Igra staklenim perlama“

Upravo je u njemu Hesse dvostruko opovrgnuo samoga sebe. Prvenstveno, u radnju umeće tehničko stanje jednoga svijeta koji bi trebao postojati oko 2200. godine, koji poštuje religijsku duhovnost, ali živi izvan nje. Ovdje se gotovo sigurno radi o unakaženoj kulturi, kulturi zagađenoj ratnim zbivanjima. Kritizira rat u kojemu sam ne želi sudjelovati, no zauzvrat daje pomalo pedagoški način djelovanja za dobrobit svijeta

Nadalje, Hesse je ovdje prekršio obećanje opširnosti romana jer nije volio obimne knjige, stoga ih ni sam nije pisao, a za potrebe pisanja ove izdvojio je vrijeme od 1932. do 1943. godine. Kako bi prikazao sve nauke koje jedan intelektualac mora apsolvirati, Hesse je na preko 500 stranica iznio korake iz svih sfera u koje je i sam bio upućen: astronomija, filozofija, glazba, matematika, umjetnost. Učitelji njegove fikcionalne škole smatrali su da se samo napornim umnim radom i stoičkim načinom života može dostići ideal znanja, koji stoji u suprotnosti sa svima dostupnim svijetom nasilja i politike.

Trud i zalaganje bivaju mu nagrađeni 1946. godine kada dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Vrijedi izreći da se njegova veličina ne očituje samo u milijunima prodanih primjeraka knjiga, već u tome što je, prijavivši se kao dobrovoljac u rat 1914. godine i odbijanjem iz istoga zbog nesposobnosti, u Bernu, u službi Njemačkoga zavoda za brigu o zarobljenicima, snabdijevao lektirama stotine tisuća ratnih zarobljenika u Rusiji, Italiji, Njemačkoj i Engleskoj te im je tako odagnavao strah od pogubljenja i ulijevao nadu u bolje sutra.

Slično je, doduše posthumno, ponovio sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada je „Stepski vuk“ odabran kao misao vodilja intelektualnoj mladeži diljem Europe.

Kao sintezu svoga nastojanja za pomirenjem djela i duha, ostavio je „Narcisa i Zlatoustoga“.

Pored značajnijih romana svakako valja obratiti pažnju na niz pripovijedaka koje odišu lirskom sročnošću i arkadijskim opisima prirode, pogodnima za čitanje u bilo kojoj životnoj situaciji. One će, nadam se, pronaći svoj put i kod novih naraštaja, čime će Hermann Hesse nadživjeti i antologijsku 2200. godinu.