Josip Sršen o stripaškom djetinjstvu, "Divljem lektoru" i svetoj stvari zvanoj - rok!

Razgovori o jeziku naša su svakodnevica. Nema dana kada se ne zapitate piše li se č ili ć, ije ili je, jeli ili je li, tražeći među kolegama kroatista. Nema dana kada se ne držite za glavu u potrazi za pravom riječi, ispitujući ljude što je pjesnik upravo htio reći. Uostalom, koliko puta raspravljate o značenju onoga što vam je sugovornik upravo rekao? Jezik je neumoljiv po tom pitanju, naći će svoje mjesto u svakom društvu.

A svoje mjesto je našao i na novom susretu u sklopu programa „Radnog čitanja vol. 2“ u Gradskoj knjižnici Rijeka, gdje je gostovao poznati stripaš Josip Sršen sa svojim najnovijim stripom, „Divlji lektor“ (Barbatus, 2025). Riječ je o jezičnom savjetniku u obliku stripa u kojem mačak, personaliziran u liku jezičnog stručnjaka, na duhovit, zabavan i pristupačan način mladim čitateljima pruža savjete i odgovara na mnoge jezične dvojbe s kojima se susreću govornici hrvatskog jezika.

Josip Sršen crta od 2004. godine, kad je sudjelovao u osnivanju fanzina „PIPCI!“. Stripove je potom objavljivao u fanzinu Endem, časopisu Q strip, ediciji Hrvatski velikani te crtao ilustracije za Modru lastu i poneki udžbenik. Tri je godine objavljivao edukativno-humoristični strip u pasicama „Ma daj…“ u Jutarnjem listu, a nakon toga za iste novine i strip „Divlji lektor“. Nekoliko godina radio je i promotivni strip za manifestaciju Noć knjige.

Osim toga je crtao, tuširao, prevodio, lektorirao, upisivao tekst, pa i donekle uređivao za sve i svakoga, a ponajviše za izdavačku kuću Fibra. Trenutno radi kao knjižničarski tehničar u Knjižnicama grada Zagreba. Objavio je albume „Congo i Mongo“, „Brkovi“, zbirku novinskih pasica „Ma daj… „te kolekciju 24-satnih stripova pod naslovom „Šumska zgoda“.

Ali dug je stripaški put već iza Josipa Sršena. Kako sam kaže, u svijet stripa uvukao ga je brat preko Zagora, Gordona Linka, Alana Forda... Priča svakog stripaša, zar ne? Ipak, ključni čitateljski trenutak dogodio se upoznavanjem s hrvatskim strip časopisom Q (2003. – 2013.) koji je pod uredničkom palicom Darka Macana mnoge, a među njima i Sršena, upozna s nizom europskih autora. Najbitniji za širenje Sršenovih vidika? Lewis Trondheim.

Paralelno sa širenjem stripovskih vidika, pokreće se i njegova stripaška karijera. Sve je krenulo s fanzinom „PIPCI!“ u čiju je izradu krenuo s još dva prijatelja. „Oni su bili velika stvar“, istaknut će autor. Tri su umjetničke komponente bile bitne za produkciju: tuš, papir i – fotokopiraona. „Prva nas je odbila jer je bilo puno crne, pa smo onda otišli u drugu kojima smo i reklamu napravili unutra“, objašnjava svoje prapočetke Sršen, dodajući da je tu bilo riječ o tiraži od dvadeset do trideset primjeraka po cijeni od pet kuna. 

S obzirom na to da strip crtači ne mogu računati da će ih bilo koja škola pripremiti za ono što žele raditi („nema formalne škole“), ali upoznavajući druge, postupno je tesao i svoj zanat. Sam kaže da je bitno poznavati principe, ili, jednostavno, „treba znati da ne znaš i onda ćeš naučiti“. Iako mu je tada bilo nezamislivo da će ga netko ikada plaćati po tabli, poslovi su se, ipak, krenuli redati. Nakon što se zahvaljujući fanzinu proširio glas o novim stripaškim snagama, krenuli su angažmani za Modru lastu, a onda i druge umjetničke i kulturne časopise. Sve to vodilo je prema prvom cilju: autorskom stripu. U njegovu slučaju, to je bio edukativno-humoristični strip u pasicama „Ma daj...“ koji je izašao 2013. u nakladničkoj kući Mentor. Tome je prethodilo trogodišnje tiskanje pasica u Jutarnjem listu u kojem se našao, reći će, „spletom okolnosti“ jer je upravo njegov probni balon bio izabran. Zanimljivo, najpoznatija pasica nije njegovo djelo, nego Filipa Kelave... Život piše čudne priče.

Novi autorski strip uslijedit će 2019. kada će Udruga Crtani romani šou objaviti „Šumsku zgodu i druge priče“, stripovima nastalima tijekom 24-satnog crtanja stripa između 2010. i 2016. „Umori to čovjeka“, priznaje Sršen, podcrtavajući da mu je nakon što je priredbu pohađao sedam puta sada, ipak, bitniji san.

Kako se bližimo „Divljem lektoru“, tako sve očiglednijim biva odgovoriti na jednostavno pitanje: kada se, uopće, pojavio interes za jezikom? Sršen govori da je interes oduvijek postojao, govoreći da je „imao sreće“ tijekom svojeg obrazovanja jer su „profesorice jako pazile na to da se bave jezikom“. Za sebe kaže da voli „paziti na detalje i tako primjećivati greške u jeziku.“ I kada se to spoji s njegovim stripaškim aspiracijama, dogodi se „Divlji lektor“.

„Rekao sam si da idem napraviti strip o jeziku jer mislim da bi bilo super da postoji. Neprihvatljivo mi je da odrasli ljudi ne znaju napisati redni broj ili datum...“ zadao je sebi zadatak Josip Sršen, vodeći se time da objasni jezik na način „da ne bude zamorno za čitat jer je gramatike i pravopise dosadno čitati.“ Nalik „Ma daj...“, i „Divlji lektor“ je prvo krenuo izlaziti u Jutarnjem listu gdje je enigmatski prilog uređivao Vladimir Šagadin. „On mi je dao potpunu slobodu“, istaknut će Sršen. 

Objašnjavajući proces nastanka svake pasice, autor govori da je „strip nastao kao i bilo koji drugi strip“. Prvo krene okupljanje stvari koje ga opterećuje, potom se odlučuje za jednu od njih i onda krene rad na tabli. Najbitniji alati? Hamer, olovka, pero i tuš. Slijedi bojanje i tek onda tisak. Kada je priređivao ukoričeno izdanje „Divljeg lektora“, Sršen ističe da je imao puno posla s popravcima gdje je nanovo upisao slova („sad malo bolje znam neke stvari raditi“), kao što je iznova iscrtao oblačiće, dok je i boja dorađena. Konačno, za njega je najvažnija stvar bila da je strip, dok je još izlazio u novinama, lektorirao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. „To je bio jedini uvjet da ga objavim“, bez zadrške je kazao Sršen, podcrtavajući koliko mu je važno bilo da institucija stane iza stripa. Ta suradnja kasnije će se produžiti kroz ilustratorski rad na Hrvatskoj školskoj gramatici i pravopisu.

„Divljeg lektora“ je potencijalno i spasila činjenica što je na tjednoj bazi izlazio u novinama: „Rok je sveta stvar. Kada svaki tjedan moraš to napraviti, to ćeš napraviti. Nema „nisam smislio“ ili „nisam stigao“. Moraš ga napraviti do srijede i napravit ćeš ga. U godinu dana je napravljeno ono što bih inače napravio za 15 godina ili ne bih nikada.“ Budućnost je svjetla za „Divljeg lektora“ koji nastavlja dobivati komplimente od strane učiteljica i profesorica diljem Hrvatske. A nakon što je doživio i svoje ukoričenje, u bliskoj budućnosti čeka ga i audioizdanje.

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije.