Kako čitati u gradu dok ulazimo u mračni dio godine?

Postoje gradovi stvoreni za čitanje, kao što je Trst sa slavnom kavanom San Marco, u kojoj je svoj stol držao i Joyce, te s prostranim, kolosalnim trgovima obrubljenima morem, habsburškim zgradama i planinama. Zagreb ima Maksimir, u kojem se možemo izgubiti s knjigom među stablima, livadama i jezerima, ili Zrinjevac, gdje dugo ljenčarimo čitajući uz skladno prepletanje zvukova tramvaja i ondašnje fontane. Ljubljana, Unescov grad književnosti, ima i pravu knjižnicu na otvorenom u parku Tivoli, a čitati se može i na Trnovskoj plaži uz Ljubljanicu ili u vrtu Plečnikove kuće. Ma ima još takvih gradova – Prag, Amsterdam i Berlin – a svaki se na svoj način dražesno otvara kao poziv da otvorimo knjigu, koju vadimo iz torbe spremno i smjesta, bez prethodnog proučavanja vremenske prognoze. Rijeka je drukčija. 

Naš industrijski, strmi, derutni, nahereni, romantični grad pregovara sa svima koji pokušavaju čitati na otvorenom, pogotovo u ovo doba godine, pa brzo odgovori jugom, burom, kišom ili onom upornom vlagom od koje ljudi s niskim tlakom padaju u nesvijest kao kruške.

Kraj je listopada. Sat se vraća, a mrak sve ranije pada; već prije pet gradska se svjetla pale na uzrujanim ulicama. Sve je manje razloga da uopće budemo vani, a kamoli da bi nešto čitali. Dani su sve češće neugodni; ulazimo u mračni dio godine, onaj između ekvinocija i solsticija, u kojem se jakne mijenjaju kaputima, a kaputi skafanderima. Dolaze noć vještica, koju mnogi ne vole jer smo je uvezli sa zapada, te Svi sveti i Dušni dan, koje rijetko tko voli, a obilježavamo ih svi. 

Palimo svijeće na grobovima jer mrtve, kako tradicija zahtijeva, ne smijemo ostaviti same u mraku. Znatan dio knjiga na našim policama napisali su ljudi koji su odavno umrli. Svako je čitanje u tom smislu uranjanje u kolektivno nasljeđe, razgovor s onima koji ne mogu odgovoriti. Ovaj popis mjesta za čitanje nalazi se na rubu između dva svijeta, svijetlog i mračnog, i vodi od posljednjih zraka sunca do potpunog mraka duž riječkih ulica.

Pećine

Plaža u listopadu pripada penzionerkama, uličnim mačkama, neopterećenim boemima te čitateljima i čitateljicama. Sezona je davno prošla, turista više nema, a gotovo ni kupača. Nije ni svaka jesenska lokacija nužno jeziva! Duž ljubljene gradske plaže more je i dalje prekrasno, iskri se pod niskim, narančastim suncem koje grije taman toliko da, naslonjeni na neku poluudobnu stijenu, skinemo jaknu. Svjetlo traje do kasnog poslijepodneva i svakim se danom povlači ranije.

Na pećinskim plažama zato čitamo nešto kratko, poput poezije, jednu pjesmu za drugom: možda Emily Dickinson, koja je smrt zamišljala kao uljudnog gosta u kočiji, ili Friedricha Hölderlina, čija pjesma o polovici života – prikladno – iz putenog ljeta vodi prema oštroj zimi. Može ovdje proći i Tin Ujević ili Sylvia Plath, ako smo raspoloženi za čudnovatu mješavinu osunčane okoline i kognitivnog sumračja. Čitamo ih dok narančasta lopta ne padne u tamnoplavi koš ostavljajući nas pred sumračnom, hladnom vodom i žestokim noćnim zrakom. 

Park Nikole Hosta

Park je nastao u 19. stoljeću kao neprežaljeni botanički vrt uz vilu Androch, današnju zgradu Državnog arhiva. Jedan je to od najčešće spominjanih gradskih prostora koje stari Riječani i Riječanke spominju u nostalgičnom pripovijedanju o tome što je Rijeka sve imala, a više nema: botanički vrt, pa zoološki vrt i akvarij… 

Park Nikole Hosta raspoređen je na nekoliko razina, stoga u njega ne ulazimo samopouzdano, kao na neku pitomu zelenu površinu na koju bismo pomislili izgovorivši riječ ‚park‘, nego se penjemo i spuštamo kroz terase i zavoje, uz zgradice u kojima štošta možemo obaviti i naučiti, kipove i stara stabla. Sablasno je ovdje samo i jedino ako se udobno smjestimo na neku klupicu i izvadimo knjigu, jer treba računati sa starosjedilačkim stanovništvom koje pod miškama nosi male pse i veliko mišljenje o tuđem ponašanju. Nesigurni smo kako zaobići ili čak u potpunosti izbjeći kakav pogled ili trač, zato ćemo samo ignorirati znatiželjnike, malo se stisnuti i tješiti se da je to dio folklora.

Otpalo lišće, klupe i pogled na razigrane dvonožne i četveronožne šetače pristaju dječjoj književnosti, možda onoj koja nas vraća miljama daleko: Ivanu Kušanu ili Ivani Brlić-Mažuranić, koji nas iz parka posutog lišćem vode do domaćih ili u svijet duhova. 

Crkva na Kozali

Kad balavi grad postane grad koji istodobno curi iz svakog oblaka i šahte, a slučajno se nađemo na Kozali, gdje posjećujemo svoje mrtve, zgodno nam je utočište crkva sv. Romualda i Svih svetih, hram dovršen 1934. po nacrtu Bruna Anghebena. 

Zvonik je zamišljen kao kameni čempres koji izviruje povrh pravih čempresa s obližnjeg pokapališta, a jedno je vrijeme služio i kao orijentir pomorcima, pa se u mokrom sumraku čini da nad nama bdije vrlo sabrano i nepokolebljivo. Ispod crkve, u kripti, počivaju kosti 458 D’Annunzijevih legionara, što nije posve bezazleno ni za savjest ni za bujnu maštu, jer je zdanje izraslo za talijanske uprave, s politikom u temeljima.

Sjedajući na stražnju klupu, uz miris vlage i voska, čitamo polagana, elegična štiva: prozu o sjećanju, žalovanju i ruševinama, možda uz Dubravku Ugrešić ili Marguerite Yourcenar. Možda kiša nekada i stane. Možda ne stane; ipak smo u jednom od najkišnijih europskih gradova, pa ćemo, ovako skutreni na tvrdoj klupi velebne crkve, ostati nepromjenjivo sjetni kao proza koju čitamo.

Šetnica uz Rječinu

Udahnimo, kiša je ipak stala i ostavila grad svježim, nekoliko stupnjeva hladnijim i temeljito očišćenim. Šteta je provesti onih nekoliko dana nakon obilne kiše u gradu s mirisima ispranog betona i hrđavih ograda. Za knjige koje traže više čistog zraka idemo na Rječinu. Markirana šetnica prati kanjon od napuštene Hartere prema izvoru. Na donjem, industrijskom sloju, ispod Orehovice, stoje ostaci mlina Žakalj iz sredine 19. stoljeća. 

Bogato kameno zdanje još govori o moći tog mjesta, iako ga danas rijetko tko posjećuje. Možda ga ponajviše posjećuju ljudi vezani uz taj kraj ili entuzijasti u potrazi za gljivama, šparogama ili ljekovitim biljem. Ovo nije mjesto za viktorijansku estetiku, haljinice i odijelca te pažljivo komponiranu košaru voća za piknik. Put zna biti klizav, kamen nezgodan, kukaca ima u izobilju, a rijeka nakon kiše vrlo uvjerljivo podsjeti da majka priroda nije pitoma, nego divlja, nezasitna i glasna. 

Vlaga voli esej, dugu rečenicu koja se ne boji kognitivnog eksperimentiranja, pa uz nabujalu Rječinu idu autorice i autori koji znaju lutati: bell hooks, koja o pripadanju piše kao o nečemu što se uči polako i uz višestruke gubitke, Virginia Woolf ili Montaigne, za sve one čija misao uvijek nađe novu stranu. 

Kazališni trg

Na Kazališnom trgu, pred Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca, stoji svjetiljka koja svijetli kao da su joj sve uprave ovoga grada, i prošle i buduće, savršeno svejedno. Njezin je krug taman velik za jednu osobu i jednu knjigu, a sve izvan njega pripada tami, pa i zgrada iza nas, otvorena davne 1885. godine po nacrtu bečkih arhitekata Fellnera i Helmera. 

Pod ulazom te zgrade te je večeri položena olovna tuba s plakatom prve predstave, novcem i planovima zgrade, a potom je godinama stajala zaboravljena, sve do jedne obnove. Ovdje, pred kazalištem, čitamo drame: kratke, mračne dramske tekstove s dugim monolozima upornih protagonista o samoći i obiteljskim tajnama, uz Marguerite Duras, Williama Shakespearea i Molièrea. Povremeno pogledamo preko ramena, samo provjeravamo što ima. 

Riječki tunel

Ispod Staroga grada, od katedrale sv. Vida do Dolca, probijen je tunel dug više stotina metara, i to ne da bi skratio vožnju s jednog kraja grada na drugi, niti da bi poslužio kao prijeko potrebna dopunska garaža u centru. Talijanska ga je vojska u vrijeme Drugoga svjetskog rata gradila kao sklonište od bombardiranja, a poslužio je ponovno i u Domovinskom ratu. 

Na zidovima su još originalni natpisi, a unutra je stalnih petnaestak stupnjeva, bez obzira na to što se događa na površini, pa pri ulazu osjetimo kako nas napušta godišnje doba, a ostaju samo hladan, vlažan zrak i odjek vlastitih koraka. Tunel je osvijetljen i otvoren danju, što ga čini jedinim mjestom na našem popisu na kojem se mrak nudi i prije nego što padne noć.

Upravo zato traži kratku priču koja stane u jedan zabrinuti udah. Ovo nije mjesto za dugo sjedenje ni za debele romane. Čitamo uz zid, a okrenuta stranica zvuči uznemirujuće poput neočekivanog koraka neke strane osobe. Za ovu podzemnu avanturu pravi su izbor Angela Carter, koja je od starih bajki kovala krvave gotske priče, a umrla je od raka pluća, ostavivši nedovršen nastavak Jane Eyre, od kojeg je ostao samo sinopsis. Ili Edgar Allan Poe, uvijek siguran izbor, još od zazidanog mačka iz srednje škole, valjda jedine lektire koju smo svi pročitali.

Astronomski centar Rijeka

Na brdu Sveti Križ, tri kilometra od zbijenog centra, u nekadašnjoj vojnoj utvrdi, smjestio se, pazi sad, jedini astronomski centar u Hrvatskoj koji ima i zvjezdarnicu i planetarij. Do njega se, što je rijetka povlastica kad su zvijezde u pitanju, može stići i gradskim javnim prijevozom – ako imamo hrpu strpljenja i dobre živce. Pod osmetarskom kupolom planetarija treperavo je nebo. Svjetlo koje nam dolazi s njega staro je koliko i put koji je prešlo, a neke od zvijezda koje znatiželjno promatramo već su davno umrle. Gledajući u svemir, gledamo u prošlost, u iskričavo nebesko groblje koje predstavlja naš početak i kraj, alfu i omegu.

I ovdje čitamo ono što su nam iz drugih dimenzija uma i svemira poslali oni kojih više nema. Bezrezervno biramo knjige o fenomenu vremena i velikim kozmičkim prostranstvima, znanstvenu fantastiku i popularnu astronomiju, ponajprije Ursulu K. Le Guin, jednu od kultnih spisateljica znanstvene fantastike, koja je stvarala književnost otkad je bila djevojčica, sve dok nije umrla u svom portlandskom domu, maltene s rukom na tipkovnici. Uz nju čitamo i Octaviu E. Butler i Carla Sagana i plovimo beskrajnim svjetovima nad nenametljivom Vežicom.

Ovo nije popis „najljepših mjesta za čitanje u Rijeci“. Takav popis imao bi više prizora namreškanog mora i grandioznih zalazaka sunca i sadržavao bi fraze poput „skriveni dragulj“ ili „zaboravljeno blago Kvarnera“. Mi smo krenuli od posljednjih toplih dana na Pećinama, preko Kozale i Rječine, jedne svjetiljke i tunela, sve do zvjezdarnice s koje se pruža pogled na najblistavije groblje. 

Gotovo nijedno od tih mjesta nije napravljeno za lagodno čitanje i užitak u dobrom štivu. No barem naslućujemo gdje možemo stati, otvoriti knjigu i na neko vrijeme ne biti ni potrošač, ni ciljna skupina anketara na Korzu, ni osoba koja uvijek žuri odraditi „ono nešto“. A u mraku čitanje otkriva još jednu svoju ulogu: sjesti uz nekoga tko je odavno otišao i dopustiti mu da govori. Većinu knjiga koje ćemo ovih tjedana otvoriti napisali su mrtvi. Ostavimo svjetlo upaljeno, da znaju da ih netko još čita.