Monografija "Gorski kotar": (pod)sjećanje na 1029 stranica impresivne knjige

Naša ljubav prema Gorskom kotaru često je podvojena - da, svima je drag, lijep, ugodan po snijegu ili ljetnoj svježini, ali, ali…

Područje je to koje je doživjelo nevjerojatnu depopulaciju, gospodarsko urušavanje, pustošenje, a sve to unatoč puno boljim prometnim sredstvima i vezama nego što su bile u neka drugačija vremena. A upravo o tim drugačijim vremenima opširno, precizno, detaljno i informativno izvještava monografija “Gorski kotar” objavljena 1981. godine kao dio višegodišnjeg rada desetaka stručnjaka.

Monografiju “Gorski kotar” danas ćete pronaći na policama gorskokotarskih apartmana, lovačkih domova i pansiona, antikvarijatima i knjižnicama. A kada vidite pred vama djelo od 1029 stranica koje testira vašu fizičku i psihičku izdržljivost, nemojte odustati - pročitajte taj intelektualni spomenik jednom kraju, kulturi, mentalitetu, ali i vremenu u kojem je knjigu tog nivoa potaknula i u ostvarenje sprovela, grubo govoreći, grupa - šumara! Naime, iza njenog nastanka stajala su goranska šumarska i drvnoindustrijska poduzeća.

Ne bismo li saznali više o nastanku knjige, krenuli smo stoga u potragu za članovima njenog uredništva, ali ispostavilo se da su gotovo svi pokojni. Osim jednog - Alojzija Frkovića, hrvatskog lovačkog stručnjaka. Gospodinu Frkoviću postavili smo zato četiri pitanja na koja smo željeli saznati odgovor, a on nam je opširno, iznad očekivanja i sadržajno odgovorio na čemu smo mu izrazito zahvalni te se nadamo da će ovo prisjećanje pronijeti lijepu riječ o knjigu "digitalnim" generacijama kojima je sve teže zamisliti, a kamo li uraditi, djelo od 1029. stranica.

Odgovore kao malo (pod)sjećanje na impresivan uradak prenosimo u cijelosti.

Kako je došlo do stvaranja monografije “Gorski kotar” i čija je to bila inicijativa?

Kako to da je jedno poduzeće koje se suštinski bavi šumama stalo iza tako impresivnog, mahom povjesničarskog, djela?

Sjećate li se detalja procesa rada - ako sam dobro shvatio, riječ je o 10 godina rada?

Kakve su bile reakcije tadašnje publike, javnosti...?

Sve je počelo kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dobro se sjećam svog premještaja 1968. godine iz Šumarije Crni Lug u Upravu šuma Delnice na radno mjesto referenta za lovstvo. Kako sam već tada pokazivao sklonost pisanju (objavio prve priloge u zagrebačkom „Lovačkom vjesniku“), ostalo mi je u dobrom sjećanju jedno od prvih okupljanja male grupe ljudi, mahom uglednih Gorana, kod direktora Ivana Tomca – Kapelana. Tema razgovora: izrada spomen–knjige u povodu skorašnje 10-godišnjice osnivanja i rada Šumskog gospodarstva Delnice. Sastanku su, uz nas nekolicine iz tvrtke, nazočili Josip Šafar, dipl. ing. šum., znanstveni savjetnik u miru, rođeni Delničan; prof. dr. Dušan Klepac, profesor Uređivanja šuma na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, rodom iz Čabra te književnik i publicist Viktor Jurković iz Broda Moravica.

Nakon podužeg prijateljskog uvjeravanja o potrebi njihova uključivanja u projekt postignut je tek polovičan uspjeh. Prof. Klepac, kasnije akademik, ispričao se zauzetošću redovnom nastavom na fakultetu, a Viktor Jurković se u tom „šumarskom poslu“ našao suvišnim. Tek je prof. Šafar izrazio spremnost da s članovima Uredničkog odbora (A. Frković, R. Chylak, K. Hafner) sudjeluje pri izradi plana tema odnosno preuzme unekoliko dužnost redaktora. Rad na knjizi prepušten je dakle samim stručnim djelatnicima Gospodarstva, koji su još 1963. pokretanjem lista „Naš glasnik“, kasnije „Drvosječa“, kao priloga riječkom dnevniku „Novi list“, jasno dali do znanja da im pisana riječ nije strana.

Spomen-knjiga „Deset godina razvitka Šumskog gospodarstva Delnice (1960. - 1970.)”, u kojoj su sublimirane šumsko-gospodarske djelatnosti kako samih šumarija tako i uprave tvrtke prema pojedinim djelatnostima, ugledala je svjetlo dana u prosincu 1970. godine „kao najava i prethodnica buduće velike monografije o Gorskom kotaru“. Spomenimo da je spomen-knjigu, uz financijsku pomoć Tvornice papira Zagreb, tiskao Grafički zavod Hrvatske u Zagrebu u nakladi od tisuću primjeraka. Od važnosti je također pripomenuti da se radu na knjizi, nakon što su rukopisi priloga već bili pri kraju, uključio kao lektor i korektor Alojz Crnić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti, rođeni Mrkopaljac, koji će ubrzo kao profesionalac (primljen u redovan radni odnos u Šumskom gospodarstvu Delnice) odigrati jednu od ključnih uloga u radu i izdavanju monografije „Gorski kotar“.

Kako netom tiskana spomen-knjiga, nakon prvog oduševljenja i spoznaje „da nešto možemo uraditi i sami“, nije zadovoljila sve prisutniju ideju da se priđe izradi opširne knjige o Gorskom kotaru „koja bi svojim sadržajem prvi put cjelovito prikazala javnosti ovo gorsko područje, njegovo 600-godišnje razdoblje od prvih tragova naselja do danas“ (citat iz zapisnika jedne od sjednica organizacijskog odbora), na inicijativu Šumskog gospodarstva Delnice Skupština općine Delnice, u suglasju s skupštinama općina Čabar i Vrbovsko, 28. prosinca 1973. osniva Fond Knjige „Gorski kotar“ – Delnice.

Za taj toliko željeni i najavljivani kulturni i društveni pothvat delnička šumarska organizacija daje i prva inicijalna sredstva te prva pristupa Samoupravnom sporazumu o međusobnim pravima i obvezama izdavača Fonda i suizdavača knjige „Gorski kotar“. Uz već spomenute tri općine te šumska gospodarstva Delnice i Vrbovsko, Sporazum su potpisala sva drvno-industrijska poduzeća Gorskog kotara, poput DIP-a Delnice, DP-a „Goranprodukta“ Čabar, DI „Radin“ Ravna Gora, DI Vrbovsko te Radna organizacija za promet „Drvo“ Rijeka. Što se same knjige tiče, predviđeno je da će ona sadržavati preko 60 naslova podijeljenih u osam tematskih cjelina na ukupno 600 stranica velikog formata s prilozima u boji. Kao krajnji rok izlaženja određena je jesen 1975.

Dok se na sve strane tragalo za vrsnim suradnicima, kao kuriozitet bilježim da se, mimo poziva, predsjedniku Uredničkog odbora Ivanu Tomcu - Kapelanu osobno javio književnik (i moreplovac!) Joža Horvat izrazivši spremnost da sam, bez bilo kojeg suradnika, napiše monografiju o Gorskom kotaru! Postavio je i uvjete: osiguranje tromjesečnog boravka u lovačkoj kući Lividraga (i slobodan lov!). Prijedlog nije prihvaćen, a ni monografija nije izišla u predviđenom terminu.

Nakon što je još 1971. novoustanovljeni Urednički odbor knjige „Gorski kotar“ predložio, a na proširenom Izdavačkom savjetu i donio plan knjige (prvobitno pet glavnih cjelina, potom još tri s brojnim potpoglavljima), prišlo se traganju za suradnicima. Neki od zamoljenih kandidata sa zadovoljstvom su prihvatili suradnju, potpisali ugovore o autorskom djelu i prišli radu. Bilo je i onih koji su to odbili navodeći najrazličitije razloge, ponajčešće zauzetost poslom na radnim mjestima. Bilo je i onih kojima to nije bilo omogućeno! Jedan od njih, dobro se sjećam, bio je mirotvorac iz Mrkoplja prof. Franjo Starčević!

Držeći se odredbi ugovora, nemali broj suradnika već je sljedeće godine, posebno 1973., dostavio svoje rukopise. Bili su to kapitalni prilozi (tako smo ih zvali, jer ih nije mogao sačiniti bilo tko nego uski specijalisti), poput onih u okviru Općeg pregleda povijesnih zbivanja (M. Kruhek, M. Pandžić, J. Paver), Zemljopisne značajke (R. Pavić), prilozi šumara (pogl. Šume i šumarstvo), Velikani naše povijesti i kulture (više autora), Sakralni spomenici kulture, Bibliografija, Govori i nazivlje i dr. S druge pak strane teško su se „rađali“ prilozi poput Pilanarstvo i drvna industrija, Suvremeni razvitak po općinama, Školstvo i prosvjeta, Turizam… (autorica potonjeg bila je naša Fužinarka Neda Kauzlarić Andrić, tada na funkciji (ako se ne varam) predsjednice Skupštine zajednice općina Rijeka, koja je dala značajna inicijalna financijska sredstva).

Golem doprinos za prikaz razvitka pilanarstva te razvitak po općinama i dr. dao je osobno odgovorni urednik Crnić, tada u svojstvu koordinatora. Bilo je i „delikatnih“ priloga, poput onih o Radničkom pokretu i NOB-u, koje je po ocjeni Uredništva korektno sačinio I. Cuculić, ali ono nije imalo posljednju riječ. Kao poslovni tajnik Uredničkog odbora u više sam navrata rukopise tog priloga, ali i nekih drugih, odnosio „na čitanje“ (čitaj: cenzuru) drugovima u Zagreb: narodnom heroju Nikoli Račkom Koljki, umirovljenom admiralu Radi Mrvošu, tada aktivnom društveno-političkom radniku Eduardu Cenčiću. Drugih se ne sjećam. Bez njihova imprimatura rukopis nije mogao u tisak. Ne zaboravimo: vrijeme je to „Hrvatskog proljeća“!

I tako, malo pomalo rukopisi su pristizali na stol urednika, poneki vraćani na dopunu, izmjenu, nova istraživanja, sve u dobroj vjeri da budu što bolji, kvalitetniji, informativniji. Nimalo manji posao (za članove Uredništva) nije bio onaj u prikupljanju slikovnih priloga, starih fotografija naselja, narodnih nošnji, druženja pilanskih i šumskih radnika, zemljovida, karata. Što se potonjih tiče, dana je na izradu posebna pregledna i panoramska karta Gorskog kotara, koja je, iako zamišljena kao budući prilog knjizi, našla svoje mjesto, uložena u poseban kolor ovitak, kao idealan promidžbeni materijal. Angažirani su i vrsni fotografi, posebno oni koji su gajili prirodoslovnu fotografiju (V. Pfeifer), a čije su slike, uz ostalo, poslužile i za izradu razglednica (neke od njih i danas se mogu kupiti u Turističkom uredu Delnice). Fotoliti su rađeni u Trstu, u čiji sam foto-studio u više navrata dolazio s grafičkim urednikom Ivom Marendićem (tada zaposlenim u riječkom „Tipografu“). Ne treba smetnuti s uma da je Uredništvo pokrenulo i sistem pretplate. U relativno kratkom vremenu brojka je premašila tisuću pretplatnika, od kojih su neki uredno plaćali rate (i željno očekivali knjigu), a drugi, gubeći nadu, ne samo odustajali od plaćanja nego i prijetili, osjećajući se prevarenima. Sve u svrhu promidžbe našeg gorskog kraja, a i buduće monografije, u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu (mislim da nisam pogriješio ime institucije) postavljena je izložba „Gorski kotar – nekad i danas“, naišavši na dobar odaziv posjetilaca i interes za skorašnju pisanu riječ.

Kako je to navedeno u imprimaturu knjige „pretežan dio napisa dovršen je do kraja 1975. godine“, pa je, ne bez razloga, u jesen 1976. s riječkim „Tipografom“ sačinjen ugovor o tiskanju knjige. Na žalost, preostalom manjem dijelu knjige, kroz više se godina nije nazirao kraj! Nezadovoljan uratkom književnika (i člana Uredničkog odbora!) Viktora Jurkovića, sam se koordinator kao profesor književnosti primio izrade priloga Gorski kotar u književnosti te, usuđujem se reći, prave studije o njegovu omiljenom piscu Ivanu Goranu Kovačiću. Oba rada, zajedno sa slikovnim prilozima, obuhvaćaju obim od ukupno 114 (slovima: sto četrnaest) stranica ili 10 % knjige! Bilo je tu nesuglasja, zamjeranja, prijepora. Ostaje, međutim, neupitno: visoko cijeneći prof. Crnića, njegov je ukupni doprinos knjizi nemjerljiv.

Koliko je bilo značajno da je prva knjiga delničkog Šumskog gospodarstva bila vrijedna, a ujedno i poticaj da se radi na knjizi „Gorski kotar“, potvrđuje činjenica da se po izlasku monografije prionulo novom uratku. Isto Uredništvo, a dijelom i dio suradnika, u povodu skorašnje 20. godišnjice, prionulo je izradi nove spomen-knjige „Šumsko gospodarstvo Delnice 1960.-1980.“ , koja je, kako po sadržaju, a dijelom i po načinu obrade pojedinih tema (povijesni dio), djelić monografije.

Kako je monografija „Gorski kotar“ prihvaćena među Goranima i ostalim zaljubljenicima u ovaj kraj? Odlično! Našavši se u rukama čitatelja (i pretplatnika!), zaboravilo se na kašnjenja, prijepore. Ozarenih lica mnogi su joj se divili, istini za volju, ne nadajući se takvom velebnom izdanju. Nekima je, doduše, bila preteška (!), za neke idealan poklon da je nekom u zemlji ili u inozemstvu pošalju na poklon. Kako su same područne šumarije (bilo ih je tada u sklopu Šumskog gospodarstva oko 12-13) sudjelovale u financiranju knjige, to su zauzvrat dobile adekvatan broj knjiga. To ne bi bilo ništa neobično da se glavnina šumskih radnika nije tada regrutirala iz susjedne nam Bosne i Hercegovine, za koje, Uredništvo se prekasno sjetilo, knjiga nije značila „bog zna što“.

Najbolje se to osjetilo kad se tražila „knjiga više“.