Nataša Govedić: Čitanje je najkreativnija stvar u vezi čitanja

Na najnovijem susretu novog ciklusa „Radnog čitanja vol. 2“ u Gradskoj knjižnici Rijeka gostovala je književnica, kritičarka i sveučilišna profesorica Nataša Govedić kako bi predstavila svoju posljednju zbirku pjesama „Knjiga prve pomoći“ (MeandarMedia, 2025). Kroz razgovor s moderatoricom Helenom de Karinom, gošća se, osim zbirke, dotakla i mnogih drugih aktualnih tema vezanih uz obrazovni sustav te čitalačke prakse.

Nataša Govedić diplomirala je (1995), magistrirala (2000) i doktorirala (2007) komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine javno djeluje kao kazališna, književna i filmska kritičarka. Od 2012. godine stalno je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Objavljuje poeziju i prozu, kao i znanstvene knjige iz područja iz područja teatrologije i teorije književnosti. Dosad je objavila dvije zbirke poezije ("Zlice i vilice", 2022. i "Pasja kola", 2024) i tri romana ("Kako zavoljeti morskog psa", 2019., "Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel", 2023. i "Div", 2025.). U području znanstvenog rada i humanistike objavila je petnaest knjiga, a posljednje su "Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika" (2023), "Pohvala odriješenim rukama: čitanje i kritičke pedagogije" (2025) i "Learovanje: Shakespeare ispod kože" (2025). Kontinuirano piše i za djecu ("Čarozapisi", 2010; "Mrežir", 2013; "Zmajir", 2015). Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva pisaca za djecu i PEN-a.

A sve je počelo uvodnim i naoko najjednostavnijim od sviju pitanja – tko je kritičar? I, uostalom, što je uopće kritika? Iako svjesna da „to nije baš pitanje na koje se može odgovoriti jednostavno“, Nataša Govedić ponudila je svoju viziju uloge kritičara u kojoj „svatko ima kritičke kapacitete“ jer na dnevnoj bazi „odlučujemo, biramo, postavljamo određene prioritete“. I to stoji neovisno o tome ako je riječ o umjetnosti ili jednostavno o tome da „uživamo u tome da izvrsno napravimo tikvice.“ Stoga je kritička svijest prisutna u svakome jer je riječ o „sposobnosti analitičkog mišljenja, odlučivanja, isključivanja, uključivanja“, a onda je „kritičar osoba koja to profesionalizira na bilo koji način.“ 

Pritom, ističe gošća, „kritičari su umjetnici i umjetnici su kritičari“ jer oni „ne mogu stvarati ako ne znaju zašto slijede intuiciju“. Na pitanje ako nadmeće li se kritička svijest umjetničkoj, Govedić ukazuje da je „to potpuno nerazlučivo kada se bavite pisanjem“, ukazujući da koga god uzmete – bilo iz prošlosti (Matoš, Krleža, Eliot...) ili sadašnjosti (Čegec, Jergović...) – teško ćete pronaći osobe koje ne rade „s obje strane rampe“. Drugim riječima, „to nije razdvojeno, to je nešto što stalno surađuje u svim oblicima stvaralaštva.“

Upravo je to vidljivo i u njezinoj posljednjoj zbirci „Knjiga prve pomoći“ koja je – nakon „Zlica i vilica“ te „Pasjih kola“ – treća autoričina knjiga poezije. Pjesnikinja u njoj zagovara perspektivu da je poezija dubinska vrsta prve pomoći od svih mogućih instrumentalizacija naših misli i emocija, čitavom zbirkom stihova inzistirajući na tome da zapravo kolektivno ne govorimo jezik pomoći, to nije naš materinji ni naš strani jezik, teško ga i učimo, jer politički kontekst ulaže veliki trud da ga ni ne naslutimo. Ipak, o svojoj zbirci govori kao o „knjizi o vrtovima”, knjizi koja pokušava ukazati na niz asocijacija koje inače ne povezujemo s vrtom:

„Vrt može biti način na koji upravo četiri para nogu pred nama odmara.“
„Vrt može biti način na koji ste posložili knjige.“ 
„Vrt može biti vaš frižider.“

I tako dalje, koliko god mašta dopušta. 

Autorica ističe kako se novom knjigom nastojala odmaknuti od logike francuskog ili britanskog vrta, točnije, nastojala se odmaknuti od ideje da „onoga trena kada smo izmislili vrt smo se na neki način odmaknuli od prirode.“ Jednostavno, „počeli smo kontrolirati prostor na način da mi definiramo gdje je centar, mjesto za odmor, mjesto za šetnju.“

Bitna misao u tom procesu bila je i ta da nam je postalo „vrlo teško osmisliti način života u kojem se stignemo odmarati“, a „još teže pronaći prostor za čitanje.“ Stoga „Knjiga prve pomoći“ primarno nastoji „demokratizirati vrt“, ukazati da „postoji potreba bivanja na tihim mjestima gdje samo slušamo stablo, ili gdje spavamo pored mačke.“ Svaki od tih primjera je „važan dio ljudskog iskustva“. Gledajući kako vrt koji to dopušta postaje „utopija ili mjesto do kojeg ne stižemo“, autorica se ovom knjigom bori protiv svijeta u kojem se „nigdje ne odmara.“ Upravo zato je njezina zbirka poezije „puna praznog prostora, odmaka od naše zgruvanosti i stalne napregnutosti.“

Helena de Karina pritom primjećuje i da političnost prožima cijelu zbirku te da zbirka nastoji uputiti kritiku suvremenom, neoliberalnom društvu. Slažući se s tim kritičkim uvidom, Nataša Govedić govori da je „kroz cijelu zbirku htjela pokazati da možemo izaći iz kutije političke svakodnevice“ te da van toga postoji „prostor emocionalne mašte i inovacije“ i da „ne moramo ulaziti u ideologiju straha zbog koje se nikad ne odmorimo“. Jednostavno, „kad se ne bismo stalno bojali, bili bismo prilično odmorni.“

Iako mnoge pjesme u zbirci pozivaju na oprez, sama autorica za sebe će reći da je „jako neoprezna osoba” te da je tih – točno 24 – poziva na oprez u knjizi zapravo „zafrkancija” jer je njoj „oprez užasno zanimljiva i nedostižna stvar“. „Ja više spadam u jurišnike i ljude koji su prehrabri, nego u ljude koji su preoprezni. I to mi je, naravno, mana.“ Iako razumije ljude koji radije njeguju oprez („uvijek proučavam s divljenjem sav taj oprez“), Nataša zbirkom poziva da „čak i ako iz nekog ludog razloga na pet minuta odbacite svaki oprez, časna riječ, preživjet ćete.“

Posebno mjesto u zbirci ima i kumkvat koji je kao riječ izrazito drag Nataši Govedić. Već kada ju je prvi put čula u dućanu, pjesnikinja je ostala posve očuđena jer je „sama činjenica da postoji nešto što se zove kumkvat zvučala kao jazz orkestar“. Kumkvat je skoro i završio u naslovu zbirke koja se prvotno trebala zvati „Kum kvat, kom obojci“, ali nakon upitnika nad glavama njezinih studenata („profesorice, što to znači?“), shvatila je da „postoji generacijski jaz“ po pitanju igre sa željenom poslovicom, što je značilo da bi se njezina zbirka obratila samo starijim generacijama.

A „Knjiga prve pomoći“ je, ipak, knjiga za sve generacije jer kroz čitanje zbirke na svakome je da uspostavi svoj vrt, svoj odmor koji može biti sve što nam mašta dopusta. Upravo bi to, ističe autorica, voljela da zbirka čini. Zanimljivo, kada je zbirka izašla ljudi su joj, ističe Nataša, počeli slati– kumkvate! Drugim riječima, „opet se dogodio dijalog koji je išao u nekom nepredviđenom smjeru.“ Upravo u tome poezija briljira, ona je ta koja „stvara brza, duboka, intenzivna zajedništva koja su trajna“ te „koja se ne prekidaju time što ste završili zbirku.“

Ali nije u poeziji sve, ipak, pa su tako Helena de Karina i Nataša Govedić tijekom ovoga živopisnog susreta otišle u smjeru kritičke pedagogije, dodatno usložnjujući kontekst novog „Radnog čitanja vol. 2“. Pritom se u fokusu našla tema studenata kao subjekata, a ne objekata, što u našem školskom sustavu nije slučaj. Promatrajući kako se u nacionalnom obrazovnom sustavu, ali i mnogim drugim, „sloboda ograničava“, Nataša Govedić ukazuje na to da prosvjedi mladih diljem svijeta ukazuju kako učenici i studenti žele učiti, a ne „odgovarati na način točno ili netočno“. Kada je riječ o znanju kao „provjeri podataka“, za gošću je to „najokrutniji pristup znanju“ koji malo toga dobroga može donijeti djeci. 

Koliko god sustav bio problematičan, ohrabruje to što unutar njega postoji „jako puno nastavnica koje iznutra mogu promijeniti puno toga“ te koje aktivno pomažu svojoj djeci „da odu prema stvaralaštvu, a ne prema poslušnosti“. S obzirom na to da joj se mnogi javljaju s pozitivnim vijestima, gošća ističe da je moguće izboriti „ogroman prostor nastavničke slobode“. Ipak, i dalje je svjesna da „velika većina ne uspijeva u tome jer je jedan od glavnih elemenata školskog sustava strah kod učenika i nastava, strah koji djeluje kao prepreka koju se ne prelazi.“ Strahovi su tu da se borimo protiv jer kada ih pobijedimo, „obično imamo izvrsne rezultate.“ 

Ovdje je ključno bilo otvoriti i pitanje poticanja čitanja među djecom s o čemu naša gošća rado raspravlja. Ukazujući na to da i praksa poticanja čitanja može postati represivnom retorikom ako se „djeci govori da se trebaju sramiti ako ne čitaju“, Nataša radije ukazuje na vlastitu praksu sa studentima koji se – ustrašeni pred njom jer ne vole čitanje – zajedno s njom otvaraju novim promišljanjima o kulturi i umjetnosti:

„Nećemo se osjećati krivima zbog toga što ne čitamo, nego ćemo razgovarati.“

I tako putem razgovora dolazi se do zaključka kako su kroz pjesme, grafite i druge umjetničke oblike oni „zapravo ispričali grad riječima i rečenicama s kojima oni svaki dan žive, a da pritom ne misle da to ima ikakve veze s jezikom.“ U tom duhu, Nataša zaključuje da bi naša retorika s mladima trebala „prestati biti predvodnička, vođena, upravljačka“. Čitanje kao prostor slobode ne bi trebalo sagledavati kroz kvantitativne naočale („najgora glupost na svijetu je nekoga pitati koliko je knjiga pročitao ovaj mjesec“), jer „sustav nikada neće znati točno kako čitamo“. Drugim riječima, „čitanje je najkreativnija stvar u vezi čitanja.“ 

U tim novim prostorima slobode čitanja dobro kotira i sama poezija koja – iako je mnogi izbjegavaju – uvijek pronađe svoje miljenike jer „u svakom razredu postoji dvoje ili troje djece koji imaju bilježnicu sa vlastitom poezijom“. Šire gledajući, Nataša prepričava kako je njezin urednik u Sandorfu, Marko Abramić, jednom kazao: „Marketing nikad ništa nije shvatio u vezi poezije. To je najdostupnija literarna forma. Prvo što bi trebalo biti je na Dnevnik staviti par stihova tako da ljudi shvate da je poezija tu za njih. Od kad se rodiš pa do nadgrobnog kamena, uvijek će te pratiti poezija.“ 

I dok iščekujemo slične pomake u našem društvu, Nataša rado ističe da ima povjerenje u „ljudove svih vrsta, doba i klasa", uvjerena da će – „jednom kada se steknu uvjeti, povjerenje i sloboda” – doći vrijeme kada ćemo se „moći fenomenalno baviti književnošću”.”

To je, vjerujemo, i idealan kraj ovoga teksta. Ako želite čuti još o problemima i rješenjima za suvremeni obrazovni sustav, preporučujemo vam da poslušate susret u cijelosti! 

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine  uz podršku MInistarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije. Autorica vizualnog rješenja programa je Elena Kiss.