Romani feminističke distopije kao upozorenje i proroštvo

Vrući kraj ljeta možda ipak treba začiniti nečim nelagodnim, u duhu povratka u rutinu, pa zašto to ne bi bila književnost koja nas podsjeća da živimo u vremenu laganog skliznuća u travestiju postojećeg svijeta? Politička i religijska kontrola rijetko se pojavljuju naglo; češće dolaze na prstima, gmižu pomalo kroz zakone, običaje, jezik i obrede, sve dok ne proklamiraju naizgled vrlo empatičnu (i vrlo pogrešnu!) „brigu za naše dobro”. Distopija – to je riječ koju tražimo, proroštvo naše stvarnosti ako nastavimo samodestruktivnom stranputicom razaranja ljudskog duha i majke prirode. No, (barem zasad) ona ostaje izmaštani prostor u kojem književnost može nemilosrdno dovoditi najgore mogućnosti našeg poretka onkraj zamislivog.

Ondje gdje je najmračnija, distopija pokatkad otkriva i nadu. Romani kojih ćemo se dotaknuti u ovom pregledu ne zaustavljaju se na prikazu režima kontrole, nego idu korak dalje s pitanjem što nastaje kada se poznati svijet počne raspadati. Mogu li se iz ruševina poznatog pojaviti nove zajednice, drukčiji oblici srodstva i intimnosti, savezi koji prkose institucionalnoj kontroli? Može li distopija, prostor krajnje dekonstrukcije, istodobno biti i prostor oslobođenja?

Pritom se nećemo baviti svim distopijama, već onima koje su kreirale feminističke autorice. Feminističku distopiju ne razumijemo samo kao književni žanr, nego i kao oblik političke akcije, oštru refleksiju kasnokapitalističke dekadencije, promicanje spekulativne znanosti, često i kao plodno mjesto filozofskog promišljanja. Ona postavlja pitanja koja su istodobno književna, etička i duhovna: o brutalnoj represiji i mukotrpnom oslobađanju tijela, o nadziranoj reprodukciji, opasnoj ljubavi, rekonstrukciji civilizacije i pojavama u svijetu koji puca po šavovima.

Mala digresija prije početka pregleda – interes žena za političku i duhovnu reimaginaciju svakako nije nešto novo – o tome je još u petnaestom stoljeću pisala Christine de Pizan u svojem djelu Knjiga o gradu žena (Le Livre de la Cité des Dames, 1405). Ono je protofeministička utopija izgrađena kao odgovor na mizoginu potku stvarnog svijeta. De Pizan gradi zamišljeni grad za žene, zajedno s alegorijskim figurama Razuma, Ispravnosti i Pravednosti, kao prostor obrane ženskog znanja, vrline i povijesti. A sada na preporuke feminističkih distopija suvremene književnosti! Knjige koje slijede nisu bezbrižno lako štivo – one izoštravaju stvarnost, transformiraju je i imaginiraju nešto novo, nešto neviđeno.

Tijelo, zaborav i preživljavanje u istrunulom svijetu 

Prva preporuka gusto je istkan roman The Stars Are Legion (Zvijezde su legija, u slobodnom prijevodu, 2017.) Kameron Hurley. Hurley je američka autorica znanstvene fantastike i fantasyja, poznata po izrazito feminističkom pristupu žanru. Poglavlja romana relativno su kratka i bogata radnjom, gotovo u radikalnoj suprotnosti sa kratkim aforizmima na početku svakog od njih, koji aludiraju na citate kakve svete knjige. Ti fragmenti pripisani su Lordu Mokshi iz Anala Legije. Epigrafi razlamaju brzinu pripovijedanja; prije nego što uđemo u sukob i kretanje, nakratko nas zaustavljaju u jeziku koji zvuči sudbinski, mudro i svevremenski.

Hurley i inače piše “iz tijala” – primjerice kroz bol, glad, seks ili bolest. I u ovom romanu jezik je gotovo taktilan, instinktivan, pa iskustvo čitanja možemo opisati kao senzorno: dok upoznajemo propadajući sustav živih svjetova-brodova, takozvanu Legiju, pred nama se ne otvara hladan tehnološki svemir, već prostor mesa, vlage, raspadanja, seksa, rađanja; sve je vlažno, krhko, mesnato, izloženo raspadanju i ponovnom rođenju. Za razliku od brojnih drugih djela znanstvene fatnastike, svemir ne vrvi urednom, sofisticiranom tehnologijom, već tijelima koja se kreću, rađaju, krvare i bivaju iskorištena kao politički i biološki resurs.

U samu pripovijest uvodi nas se in medias res: neugodnim, frustrirajućim buđenjem protagonistkinje u amneziji i iskustvom tijela koje je upamtilo osjećaje i senzacije, ali ih njezin mozak ne može prizvati u konkretnu naraciju. Nema postupnosti; odmah smo bačene u konflikt, dezorijentaciju i osjetilnost kao glavni način navigacije. Hurley pritom pripovijest gradi izmjenjujući dva glasa, Zan i Jayd: Zan ne zna vlastitu prošlost, dok Jayd zna više nego što je spremna priznati. Čitateljica je zato stalno smještena između dviju nepotpunih perspektiva i prisiljena sastavljati priču iz njihovih proturječnosti.

Dvije su dimenzije romana osobito zanimljive: amnezija protagonistkinje kao pogonski mehanizam fabule te svijet maternalnih tijela, trudnoće i partenogeneze. Zan se budi bez sjećanja na vlastiti identitet ili prošle događaje i saznaje da su je već više puta slali u gotovo nemoguću misiju osvajanja tajanstvenog svijeta-broda Mokshija, dok Jayd preživljava političke aranžmane, brak, izdaje i žrtvovanja unutar vladajuće strukture. Dok jedna pokušava rekonstruirati što joj se dogodilo i zašto je upravo ona toliko važna, druga se kreće kroz mnogo poznatiji, ali ništa manje opasan svijet političkih pregovora i igara moći. Njihove dvije putanje postupno otkrivaju različite dijelove istoga sustava, a roman ključne informacije dozira dovoljno sporo da čitateljicu drži u stalnoj napetosti, između nepovjerenja, nelagode i potrebe da konačno shvati što se ovdje zapravo dogodilo.

Zanina amnezija jedan je od načina na koji roman govori o kontroli tijela, poslušnosti i proizvodnji istine. Budući da je izgubila pamćenje, Zan se svijetom kreće dezorijentirano: pred njom su hodnici od mesa, mišića i metala, ali bez sigurnog znanja o tome tko je, kome pripada i zašto se neprestano vraća u istu nemoguću misiju. Ljudi koji tvrde da su njezini nude joj komadiće prošlosti, selektivno, i objašnjenja kojima ne može baš vjerovati. Gubitak sjećanja zato otvara jedno od najvažnijih pitanja romana: što ostaje od autonomije kada sustav kontrolira tvoju mogućnost da vlastiti život razumiješ kao cjelovitu priču?

Konačno, ono što u ovom romanu svakako iskače jest činjenica da je to svijet bez rodne varijabilnosti. Sve osobe koje susrećemo žene su, a njihova su tijela pretvorena u resurs, tehnologiju, bojno polje i infrastrukturu. One rađaju ne samo djecu, nego i dijelove potrebne za održavanje civilizacije svjetova-brodova. Pritom je partenogeneza način reprodukcije, a reproduktivna sposobnost istodobno utjelovljuje moć stvaranja i prostor gubitka autonomije - tijelo može proizvesti život, ali to ne znači da osoba nužno odlučuje što će njezino tijelo proizvoditi ni za koga.

Seksualnost među ženama u romanu osnova je emocionalne i političke napetosti, ali zanimljivo je da nije predstavljena kao nešto posebno ili alternativno. Odnos Zan i Jayd neuredna je, strastvena, oštećena, manipulativna i tragična veza dviju žena koje se vole unutar sustava koji ih stalno koristi. Hurley pritom ne romantizira žensku zajednicu (što bi možda očekivale od feminističke autorice), odnosno ne proizvodi automatski feminističku utopiju. Roman pokazuje da i društvo sastavljeno isključivo od žena može reproducirati ono što prepoznajemo kao patrijarhalnu logiku – nasilje, hijerarhiju, dinastičku kontrolu, prisilu i reproduktivno iskorištavanje..

Ako volite znanstvenu fantastiku koja ne bježi od tjelesnosti, nelagode i pitanja moći, ovo bi mogao biti jedan od romana na vašem popisu za jesensko čitanje.

Majčinstvo u doba devolucije

Roman Future Home of the Living God (Budući dom živoga Boga, u slobodnom prijevodu, 2017.) Louise Erdrich započinje toliko mekano da biste, započinjući s čitanjem, mogle pomisliti da smo ga slučajno stavile na ovaj popis. Radnja se otvara nježno i pupa lagano, u formi pisma djetetu, plodu u maternici, biću kojemu se pripovjedačica obraća u nadi da će mu pisanjem ostaviti doživljaje koji prethode njegovom rođenju. Tek nakon nekoliko stranica počinjemo naslućivati da nešto ne štima, da je svakodnevica pomaknuta za nekoliko stupnjeva u stranu. Iza svakodnevnog života jedne trudnice nazire se društvena katastrofa.

U srcu radnje spekulativno je znanstvena premisa svijeta koji ide unatrag: čovječanstvo više ne evoluira, već se vraća ranijim oblicima razvoja, pa trudnoća i porod postaju pitanje državne kontrole. Roman prati dvadesetšestogodišnju Cedar, pripadnicu naroda Ojibwe, posvojenu i odgojenu u bjelačkoj kulturi. Ona odlazi posjetiti rezervat svoje biološke obitelji upravo u trenutku kada Sjedinjene Američke Države postaju sve autoritarnije, kao reakcija na početak devolucijskog procesa ljudske vrste.

Djelo je stilski smješteno između pisma, bilježnice i dnevnika trudnoće. Protagonistkinja se obraća svojem budućem djetetu u prvom licu, neposredno i osobno, jednostavno i racionalno, znajući da ono možda nikada neće pročitati ono što joj ostavlja. Rečenice opisuju svakodnevicu, praktična opažanja, obiteljske odnose i senzacije trudničkog tijela, pa se užas svijeta oko Cedar ne pojavljuje kao spektakl, već se otkriva postupno, u intimnim područjima života i međuljudskih odnosa.

Kako vrijeme čitanja protječe, taj logičan, razgovorni glas stoji u sve većem neskladu s onime što se događa oko pripovjedačice, a apokalipsa sve žešće ulazi u naraciju kroz uznemirujuće vijesti, zlokobne glasine, rigidne politički inicirane promjene, nagle prekide svakodnevice, sve opreznije susjede i ograničavanje prostora slobodnog kretanja koji se - gotovo svakodnevno - neumoljivo sužava. Cedar se oslanja na ono što čuje, vidi, pročita ili nasluti iz postupaka drugih, pa ni mi ne dobivamo objašnjenje svih događaja. Upravo ta rascjepkanost informacija čini da velika biološka i politička distopija ostaje djelomično nečitljiva, dok su trudnoća, strah, susreti protagonistkinje s drugim likovima i svakodnevne tjelesne promjene opisani iz neposredne blizine.

Roman spretno otvara tri tematske linije i prenosi ih kroz Cedarino iskustvo: vjerski osjećaj koji pokušava opstati u društvu religijske kontrole, solidarnost među ženama koja se gradi kroz krhke pokušaje međusobne podrške te iskustvo posvojene žene koja u trenutku vlastite trudnoće počinje drukčije razumijevati podrijetlo, pripadnost i obiteljsku povijest. Cedar je katolkinja, ali njezina vjera nema veze s autoritarnim režimom čiji uspon osjećamo. Zanimljivo je kako u romanu možemo osjetiti napetost između pripadnosti zajednici, odnosno življene duhovnosti, i religije kao političkog poretka - tenziju koju svakako osjećamo i u našem društvu, samo što je ovdje istjerana do krajnosti.

Pojasnimo: kroz roman dobivamo dojam rođenja jedne teokracije. Nova vlast nastupa pod imenom Crkva novog Ustava, trudna se tijela podvrgavaju sustavu nadzora, javni prostor sve se više puni biblijskim jezikom, a svakodnevica počinje izgledati kao spoj državne administracije, religijske retorike i biološke panike. Ulice se u jednom trenutku preimenuju prema biblijskim stihovima, dok se društvo raslojava na nove skupine: one koje treba nadzirati, očistiti, izdvojiti ili spasiti. Pa ipak, prolazeći kroz strah, skrivanje i torturu nadzora, Cedar često nalazi utjehu u katoličkom imaginariju i vlastitoj vjeri.

Drugo, Cedar na svom putu susreće žene zlokobno sličnih životnih okolnosti. Jedna drugu nastoje podržati u pokušajima bijega, skrivanja ili ponovnog uspostavljanja kontrole nad vlastitim životom, katkad i samo na osnovi osjećaja, bez riječi. Solidarnost se javlja kroz skrovito dijeljenje informacija, sitnu pomoć, poglede, šutnju i tvrdoglave odluke da se njihova tijela ne prepuste sustavu bez ikakvog otpora.

Treća važna linija romana otvara se kroz temu posvojenja. Cedarina potraga za biološkom obitelji počinje vrlo konkretno i nesentimentalno: trudna je, svijet se raspada i odjednom postaje izrazito važno znati što u sebi nosiš, odakle dolaziš i što sve putuje tvojim tijelom. Posvojenje je ovdje prikazano slojevito i s mnogo nijansi, naročito s obzirom na njegov interkulturni karakter. Cedar je odrasla voljena i zbrinuta, a istodobno udaljena od biološke obitelji, jezika, kulture i zajednice u kojoj bi možda drukčije razumjela vlastito podrijetlo. Susret s biološkom obitelji u rezervatu zato postaje trenutak prepoznavanja i nelagode, bliskosti i odbojnosti, genetike i kulture. U knjizi koja se u više navrata na različite načine pita tko ima pravo na tijelo, potomstvo i budućnost, posvojenje dodatno zaoštrava istu dvojbu imenovanja podrijetla i odlučivanja kojoj zajednici dijete pripada.

Roman je 2017. godine uvršten među 100 zapaženih knjiga prema izboru The New York Times Book Reviewa. Njegova važnost prepoznala se u tjeskobnoj jasnoći kojom povezuje majčinstvo i državu, religiju i zakon, kolonijalnu povijest i suvremenu biopolitiku, osobnu trudnoću i kolektivni kraj svijeta. Zbog navedenih tematskih uporišta, lako se može čitati uz Sluškinjinu priču Margaret Atwood. Sličnost je očita: u oba romana žensko tijelo postaje politički teritorij, a trudnoća prestaje biti intimno iskustvo i pretvara se u pitanje državnog interesa. No Erdrich ipak piše drukčiju vrstu distopije. Njezin svijet nije hladno dovršeni sustav Gileada, već rascjepkana, potresna i djelomično nečitljiva apokalipsa u nastajanju, u kojoj protagonistkinja pokušava razumjeti što se događa dok se obruč autoritarizma oko nje steže.

Birokracija propasti

Roman Amatka (Amatka, 2012.; engleski prijevod 2017.) Karin Tidbeck na ovaj naš popis dolazi u ritmu radničkih cipela koje lupkaju po sivom betonu. Ako je The Stars Are Legion roman mesa i raspadanja, Amatka je roman obrazaca, izvještaja i savršeno koordiniranih zadataka. Njegova se distopija gradi kroz administriranje svakodnevice - čitava naracija vrvi rasporedima, pravilima i dužnostima.

Osim u samoj radnji, isto se vidi i u stilu pisanja. Jezik romana definitivno nije poetičan, slobodan prostor igre. Proza je suha, precizna, čista, kao da i ona mora poštovati stroga pravila kolonije o kojoj govori. U naraciju ulaze izvještaji, popisi, službeni ton i ritam komunalne birokracije, pa čitateljica ima osjećaj da ne prati samo priču o protagonistkinji Vanji, nego i proučava dokumente sustava koji sve želi imenovati, klasificirati i držati pod kontrolom.

Radnja je smještena u postapokaliptični svijet malih kolonija koje pokušavaju preživjeti u hladnom, oskudnom i strogo nadziranom prostoru. Vanja dolazi iz kolonije Essre, a vladino tijelo šalje je u udaljenu Amatku kako bi istražila higijenske proizvode koje ondje koriste stanovnice i stanovnici (što već zvuči komično birokratski). U toj koloniji upravo takve male administrativne zadaće otvaraju vrata nadzoru, jer se iza svakog obrasca, pravila i službenog zadatka osjeća neumoljivo kontrolirajući sustav. Vanja se smješta u zajedničku kuću s ljudima koji naizgled mirno i uredno obavljaju svoje uloge u funkcioniranju kolonije. Amatka je asketski uređena zajednica, mjesto u kojemu svakodnevica počiva na radu, rasporedu i strogim pravilima ponašanja. Sve ondje ima svoje mjesto, oznaku i proceduru - ili se barem tako čini. Upravo pretjerana uređenost samog mjesta polako u nama proizvodi osjećaj da sve skupa stoji na mnogo krhkijim temeljima nego što smo mogle naslutiti.

U Amatki se posebno izdvajaju dvije linije čitanja. Prvu smo već spomenule: rigidan jezik i administracija svakodnevice. U romanu, pažljivo birane riječi održavaju poredak, predmete, tijela i svakodnevicu. Sve mora biti imenovano, označeno, klasificirano, ponavljano i nadzirano, pa birokracija postaje temeljni način opstojnosti distopije, a obrasci, izvještaji i propisi njezina svakodnevna liturgija.

Druga je seksualnost, odnosno intimnost kao pukotina sustava. Krenuvši sa čitanjem, zaista ne očekujemo da će se negdje između spiskova, zaduženja i obveza pojaviti prostor za seks. Zato je Vanjina bliskost s Ninom pokazatelj da se želja, privrženost i tjelesne senzacije privlačnosti ne daju uredno natipkati u obrasce komune. Intimnost je u Amatki vrlo prigušena (i vrlo zanimljiva!). Erotski trenuci u tekst se uvlače diskretno: kroz grijanje tijela uz tijelo, dah, miris, dodir, želju za blizinom i čežnju da se druga osoba upije u sebe. U svijetu u kojemu svaka stvar mora imati ime, oznaku i svrhu, seksualnost otvara prostor koji se ne da birokratizirati. Ljubav u Amatki ostaje politička i pokazuje što se može dogoditi kada se u svijetu koji želi sve precizno imenovati i rasporediti pojavi odnos koji počinje proizvoditi višak značenja. Ukratko, erotski momenti romana iznimno su uspjeli, i stilom pisanja i težinom koju nose.

Nakon ova tri romana postaje jasnije zašto feministička distopija nije samo književni izlet u katastrofu! Ona može biti način gledanja svijeta iz naše najranjivije točke: iz strahova i nadanja, nelagode i entuzijazma, tijela i jezika, ljubavi i užasa... Nažalost, u ovom se pregledu nismo stigle posvetiti i drugim važnim predstavnicama žanra, no svakako ćemo spomenuti još nekoliko kultnih naslova: Parable of the Sower (Prispodoba o sijaču, u slobodnom prijevodu, 1993.) Octavije E. Butler, s religijom Sjeme Zemlje i klimatsko-socijalnim raspadom svijeta; Woman on the Edge of Time (Žena na rubu vremena, u slobodnom prijevodu, 1976.) Marge Piercy, s psihijatrijskom kontrolom, queer obiteljima i zamišljanjem alternativne budućnosti; Ammonite (Amonit, u slobodnom prijevodu, 1992.) Nicole Griffith, s planetom žena, partenogenezom i ljubavlju izvan heteropatrijarhalnog okvira; te The Power (Moć, u slobodnom prijevodu, 2016.) Naomi Alderman, s pitanjem što se događa kada se odnos fizičke moći među rodovima preokrene. Zajedno, spomenuti romani pokazuju da distopija počinje mnogo prije dramatične propasti svijeta. Počinje ondje gdje tijelo prestaje pripadati osobi, a vjera se pretvara u nadzor. 

Tamo gdje se ljubav mora skrivati i jezik zatvara prostor slobode, umjesto da ih širi. Gdje se tijelo, podrijetlo, želja i sjećanje počinju voditi kao pitanja javnog interesa. Možda je upravo u tome proročka snaga feminističke distopije. Ona nas upozorava na ono što bi moglo doći, no i uči prepoznati ono što je već tu.