Vještice, miševi, zmajevi i jedan pravi šuknuti šukundjed….

One su moje miljenice. Ravnogorske Vještice. Članice su Bibliokluba od petog razreda, a sad su osmi. Vještice Roalda Dahla najdraža su im pročitana i klupski raspravljena knjiga. Zato se i nazivaju vješticama. Zato ih ja nazivam vješticama.

Ravnogorski Biblioklub jedan je od naših 9 čitateljskih klubova koji djeluju po goranskim osnovnim školama. Kad pomislim na Biblioklub, pomislim i na Brod na Kupi, Lokve, Skrad, Fužine, Brod Moravice, Severin na Kupi, Moravice, Vrbovsko, a uskoro ćemo na karti zabosti čavlić i u Mrkopalj. Kad pomislim na proljeće, pomislim na Biblioklub.

U proljeće, naime, kreće turneja po goranskim školama. Devet pročitanih knjiga, devet rasprava, devet sjajnih susreta s goranskom djecom i tinejdžerima.

Nakon prvog kruga bila sam kupljena. Ozbiljno kupljena. U drugom sam krugu uz sebe već imala hordu sljedbenika. Svi su htjeli osjetiti taj Biblioklub. I kao u onoj priči Idem i ja!, krenuše sa mnom: volonteri – voditelji, članovi Studentskog čitateljskog kluba i jedna prava pravcata knjižničarka: Orbi i Almir, Nikol i dvije Sanje. Svi žele u Biblioklub. Svi žele u Gorski kotar.

Počinje nova programska godina. Zahuktavaju se riječke slobodne aktivnosti, veliki i mali mogu izabrati baš najraznolikije programske sadržaje, i u knjižnici i na mnogim drugim mjestima u gradu. Sve vrvi životom, ponudom, ljudima, energijom…

Samo malo dalje od grada, na pola sata vožnje odavde, tamo gdje ljeti bježimo na svjež zrak, a zimi na svjež snijeg (ili smo to činili u ne tako davnim godinama, dok su godišnja doba još bila ono što bi trebala biti) sve miruje. Divan je taj goranski mir, iz ovog gradskog ludila, mi, miljenici Boga Kaosa, preopterećeni svakojakim zbivanjima, zavidimo Goranima. A istovremeno, njima baš i nije tako napet, njima, koji ga dnevno dišu, pomalo je i monoton.

Osnovati, stoga, čitateljski klub u srcu Gorskog kotara bio je pravi izazov. Dobit za nas koji ga vodimo, jer bijeg u prirodu uvijek donosi radost. Puni baterije. Dobit za one koji nas primaju u goste, jer im naši dolasci malo razbiju uhodanu svakodnevicu. I donesu neke nove pristupe.

Teško je nekome tko nije probao Biblioklub dočarati osjećaj koji nas ispuni pri svakom odlasku, raspravi, povratku. I sad dok pokušavam svima koji nisu približiti Biblioklub, shvaćam da riječi nedostaju.

Iako svakom voditelju njegov čitateljski klub znači najviše na svijetu, jer je a) pomno birao članove koji će ga činiti ili b) jer su mu se javili članovi koji zaista vole čitati i iz c, d, e, f, g razloga koji se mogu nabrajati do beskonačnosti, imati Biblioklub znači imati čistu ljubav. Baš čudno, jer Biblioklubaši najčešće nisu onako pasionirani čitatelji poput članova riječkih čitateljskih klubova. Najčešće nemaju onu čitateljsku zalihu s kojom u klubove dolaze neka riječka djeca.

Goranske škole su male i često se jedva okupi grupica djece koja voli čitati, a opet naši suradnici, knjižničari i profesori hrvatskog koji biraju djecu za čitanja, nikad nisu odbili raspravu. Pravi potez – jer često se knjigom oduševe dotadašnji nečitači, često najbolji raspravljači budu upravo oni koji su prvi put s guštom pročitali neku knjigu. Ali često otkrijemo prave bisere, tinejdžere koji puno i rado čitaju, pa ih pamtimo još dugo, dugo nakon rasprava… Lucia, Vida, Petra, Lea, Saša, Ana, Jakov, Kaja, Danijela, Mario, Anamarija… još i sad u mojoj glavi čine jedan pravi veliki savršeni Biblioklub.

Ana (Derenčinović), Nataša (Možgon Kauzlarić), Viktoria (Samsa), Davor (Kauzlarić) i Andreja (Marković) čine onaj stalni i postojani knjižničarsko-profesorski nukleus koji pomaže izgradnju Bibliokluba kroz godine. Oni su naš goranski oslonac, bez njih ne bismo nikad saznali vole li goranska djeca Nadu Mihelčić, koji roman Mire Gavrana najbolje prolazi na raspravama, mogu li dečki suosjećati s Debelom, što to ne valja s romanima Anne Fine, zašto goranski tinejdžeri ne žele izdresirati zmaja, zašto je šuknuti šukundjed izvrstan roman i onima koji inače ništa ne čitaju….

Suradnja s goranskim školama odmor je i hrana za moju napaćenu programsku dušu. :) Tri godine samo ugodnih doživljaja, tri godine razmjene samo dobrih energija, dobrih i još boljih rasprava, dobre i još bolje djece i tinejdžera. Teška su samo opraštanja s osmašima – jer najesen više neće biti tu. Ali neki će od njih put riječkih srednjih škola i veza ne prestaje… Zreli su za jedan pravi, ozbiljni, srednjoškolski Biblioklub.

Lea sutra dolazi na dogovor. Pokrenula bi klub…