Lekcija #2 "Novih pravila medija": ako propustimo ispravno komunicirati znanost ulazimo u opasnu zonu

Projekt „Nova pravila medija/medijska pismenost za mlade o održivom razvoju, znanosti, medicini i urbanizmu“ usmjeren je na poboljšanje razumijevanja i vještina medijske pismenosti posebno mladih na riječkom području, ali i šire javnosti te kroz edukacijski materijal i na području Republike Hrvatske s posebnim naglaskom na audio sadržaj kroz platformu knjižnice Radio Benčić. Program se odvija uz podršku Agencije za elektroničke medije. 

Cilj popularizacije znanosti je promicati znanost i brisati barijere između popularizacije edukacije. Jer u suštini, tu nema puno razlike.

Zašto bismo trebali popularizirati znanost?

Prije svega, znanost je dio nas, dio naše kulture i povijesti. Što bolje razumijemo znanost, bolje razumijemo svijet oko sebe. No ono što je još važnije je da nam znanstvene metode i činjenice mogu pomoći da postanemo odgovorno građansko društvo. Ako govorimo o pojedincu, tu je poticanje znatiželje i razumijevanja i buđenje istraživačkog duha, kao i razumijevanje da su znanosti kao što je matematika bitne i sveprisutne u našem svakodnevnom životu – makar toga možda nismo svjesni.

Iz pozicije znanstvenika, stručnjaci često zaboravljaju da je dužnost svakog znanstvenika čiji je rad financiran javnim novcem u svom znanstvenom radu informirati širu javnost i prikazati rezultate. Ako znanstvenici o tome ne informiraju javnost, nisu ispunili svoju zadaću.

Koji je efikasan način informiranja, ali i populariziranja znanosti?

1. Znanstvena komunikacija
Znanstvena komunikacija je upotreba prikladnih vještina, medija, aktivnosti i dijaloga u cilju izazivanja svjesnosti, užitka, interesa, razumijevanja te formiranja stavova kao reakcija na znanost. Cilj je prenijeti znanstvene činjenice, metode i rezultate široj javnosti na razumljiv način

2. Provođenje popularno znanstvenih aktivnosti
Važno je organizirati i ponuditi svakodnevne aktivnosti koje približavaju znanost djeci i odraslima koje njome nisu okruženi u profesionalnom smislu.  Znanost također prije svega populariziramo u školama – ono što ne možemo čekati, a to se često događa u Hrvatskoj, jest da se kurikulum promijeni i da učitelji pričaji o umjetnoj inteligenciji. Zato je važno da stručnjaci odlaze u škole govoriti o takvim aktualnostima. 

3. Sudjelovanje u medijskom prostoru
Znanstvenici bi trebali djelovati kao komentatori i kritičari onoga što se oko nas događa, no to je i dalje nedovoljno realizirano.  Najveći izazov je u tome kako procijeniti koje su informacije u medijima točne. Moramo biti stručni da bismo nešto mogli procijeniti u kratkom vremenu, i tako dolazimo do prostora u kojemu se pseudoznansot nažalost sve više razvija.

Važna stavka u uspješnom komuniciranju znanosti je suradnja novinara i znanstvenika.

Važna činjenica – da bismo uspješno komunicirali znanost, nužna je suradnja novinara i znanstvenika.
Korisni priručnik „Znanost i mediji” donosi iskustva znanstvene novinarke, postao je svojevrsna 'kuharica' za znanstvenike, omogućujući im bolju pripremu za medijske nastupe. 

Najčešći razlozi neuspješne komunikacije znanosti dolazi i na krivnju medija i znanstvenika. Mediji često tome površno pristupaju zbog situacijske žurbe i dinamike novinarskog posla, dok u istu zamku upadaju i znanstvenici kad populariziraju znanost i nedovoljno istraže metode kako prenijeti sadržaj određenoj publici, primjerice djeci. Također je važno ne narušavati načelo znansvenosti, i mnogi stručnjaci ne ulože dovoljno truda u pojednostavljivanje svog znanstvenog rada. S druge strane, mediji pak imaju interes samo za određene teme, a sve bi relevantne teme trebale biti jednako zastupljene. 

Ako propustimo ispravno komunicirati znanost, to može biti opasno.

Posljedice takvih propusta često nisu očite, no širenje dezinformacija uzrokuje očiti gubitak povjerenja u medije, ali i samu znanstvenu institiuciju. Također, pogrešno izvještavanje može pojačati predrasude i društvene podjele - namjerno ili slučajno. Čak i kad se tvrdnje kasnije opovrgnu, to uzrokuje štetu, i teško je vratiti povjerenje. Postupno se sve više gubi povjerenje javnosti u znanost kao autoritet, kao i u vjerodostojnost novinarskih članaka. Potonjem nedvojbeno doprinosi senzacionalizam u medijima, kao i praksa prevođenja vijesti iz drugih zemalja ili automatskog generiranja vijesti. 

Međutim, svatko od nas može procijeniti što je dobro izvještavanje, a što nije. Postoje i zgodni alati za provjeru činjenica, kao što je factchecker.org, a i ponekad je bjelodano da je neki članak površan. Primjerice, možemo posumnjati u njegovu izvornost ako nema navedenih izvora ili ako su naslovi napuhani. Isto tako i svako znanstveno istraživanje ima svoja pravila, kao i statistika. Dobar primjer je viralna vijest o tome da „orašasti plodovi smanjuju stopu smrtnosti”. Ovdje nije jasno na temelju čega je to zaključena, a studija nije uzimala u obzir sve potrebne čimbenike. Premda orašasti plodovi jesu zdravi, osobe koje ih konzumiraju nerijetko konzumiraju i velike količine povrća, voća i drugih zdravih namirnica, pa je teško ustvrditi koliko je njihovo zdravlje rezultat utjecaja samih orašastih plodova. 

U dobu zasićenosti informacijama i sveprisutnog senzacionalizma, važno je svakom tekstu pristupiti kritički – i kao aktivni stvaratelji sadržaja i kao publika.