Podijeli sadržaj

  • Podijeli emailom
  • Podijeli na Facebooku
  • Podijeli na X
  • Podijeli s Viberom
  • Podijeli s WhatsAppom
Autor/ica
Tina Tus
Kulturologinja, kulturna radnica i sve što postoji između. Voli teoriju, peca zvuk, slaže priče i zalijeva biljke. Nema fokus i odbija ga tražiti. više

Pretpostaviti ću da nam je svima poznata romantična ideja renesansnog čovjeka. Jednog Da Vincija koji slika, piše ali se u isto vrijeme uspijeva baviti i znanošću za koju također, nekakvim čudom, genije. Od malih nam se nogu prezentira ideja da čovjek može što god želi, kroz medije, kroz obrazovanje, kroz roditelje koji nas podržavaju. Neko vrijeme živimo u zabludi da stvarno možemo raditi sve što nas zanima, neki od nas odluče u tu zabludu čvrsto vjerovati dok ostali u međuvremenu odustanu.

I pristanu na praktičnu ideju specijalizacije. Dječak koja ima dobre ocjene iz matematike, nastavlja u smjeru prirodnih znanosti, djevojčica koja lijepo čita nastavlja u smjeru humanistike. Možda ne odaberu daljnje obrazovanje ili stručno usavršavanje u skladu s ocjenama nego odluče pratiti svoje afinitete, što je isto u redu. Neki ne znaju, pa izaberu najmanje zlo generalnog područja i po putu odaberu što se na njih “uhvati”.

No na kraju svi odabiru jedno, nešto što se možda s vremenom promijeni, no ostaje jedno. I nemamo više Da Vincija.

Koji je naizgled slobodno mogao birati što mu se sviđa.

Produktivnost kao nova stvarnost

Odjednom nas pogađa produktivnost i praktičnost, jedan posao koji traje osam sati, koji nam u isto vrijeme daje mogućnost da nastavljamo svoj život ekonomski osigurani, no također nam za to krade vrijeme. No to je jednostavna razmjena na koju smo svi navikli (hvala gospon Ford).

No sada se prije spominjani dječak i djevojčica nalaze u ulozi odraslih ljudi, osoba koje imaju male snove, ostatke djetinjstva i velikih ideja koje nisu ostvarili. Možda slikanje, možda proučavanje kukaca, tema uopće nije bitna. Možda i više interesa, koji su naizgled nespojivi.

Nakon posla se pokušaju pozabaviti tim interesima, no drže ih kao male tajne, za sebe i za prijatelje koji su ih tu i tamo spremni saslušati.

Iluzija slobode i višeinteresnosti

No ovdje postoji još jedna kategorija, koja se skriva iza prethodno opisanih jedinki. Jedna mlada osoba koja je odlučila vjerovati u zabludu renesansnog čovjeka, koja je odlučila (vrlo krhko, puna nade) pokušati njegovati svoju višeinteresnost.

Bavi se svime time, tu i tamo - prati sve puteve koji joj mogu donijeti zaradu koja joj ne nanosi ograničenje punog radnog vremena. Jedna samozaposlena osoba, sve češća u današnjem urbanom kulturno-kreativnom sektoru.

Naizgled živi san osobe koja je zarobljena u uredu, baveći se istim poslom svaki dan, svih osam sati.

“Jack of all trades is a master of none, but is better than a master of one” tip doskočice nam automatizmom ulazi u aktivnu svijest u ovom trenutku.

Realnost "side hustle" kulture

Sada dolazimo do čudne i kompleksne stvarnosti, bilo samozaposlene osobe ili osobe koja nakon posla pokušava izgraditi svoje malo carstvo “side hustleova”.

Ideja renesansnog čovjeka nam se prikazuje kao puko slobodno vrijeme koje provodimo u prostoriji punoj knjiga (koju si nitko ne može priuštiti), okruženi vlastitim bilješkama. Slobodno vrijeme u kojem otkrivamo svoj puni potencijal.

Moderna varijanta je malo manje romantična. Ograničeni svojim nepostojećim radnim prostorom, na kuhinjskom stolu, šanku u kafiću ili na mobitelu u javnom prijevozu, pokušavamo posvetiti vrijeme sebi.

Svojim interesima koji nam svakodnevno prelijeću iz posvijesti u svijest i maltretiraju nas prije spavanja.

Pokušavamo se posvetiti nekom ljepšem snu i ljepšoj budućnosti. Prvo se bavimo interesima. No iz nekog čudnog kuta, koji se nazire van našeg lijepog unutarnjeg svemira iskače misao:

ovo bi trebalo unovčiti.

Ono što volimo postaje biznis avantura, a mali investitor u nama skače na novu mogućnost.

Brandiranje sebe i gubitak gušta

Ne govorim da u tome postoji nešto inherentno loše, svi volimo čuti sretne priče malih kreativnih poduzetnika. No mnogi su u ovom trenutku opterećeni marketingom, prodajom, potencijalnim klijentima, bez da su primijetili da su napustili svoj gušt koji ih je na tu ideju naveo.

Odjednom se moramo “brandati”, ne svoj posao nego sebe same.

Naš hobi i naša strast dobivaju zajednički nazivnik u profitabilnosti.

Odjednom imamo pristup svemu i sve mogućnosti su pred nama. Prisjetimo se Gutenbergova tiskarskog stroja i beskrajnog polja koje je otvorio dajući nam brži pristup knjigama.

Sada, u moru interneta, online edukacija, nepresušnih resursa na svaku zamislivu temu i modela umjetne inteligencije koji nam praktično daju pristup najpreglednijem upravljanju istima.

Uz to moramo istaknuti nezanemariv porast u žanru influencera koji se bave radom na sebi kroz oslobađanje svojih korisnika od okova klasičnog posla.

Neodrživ model utjecanja. Model koji nam nalaže da od sebe napravimo posao.

Nova renesansa ili digitalno mračno doba?

I što nam je sada činiti? Bilo da se nalazimo u rovovima pretvaranja svake svoje vještine u svoj sutrašnji ručak, ili na drugoj strani spektra, gdje se pokušavamo osloboditi okova svog posla bacajući se u taj isti rov.

Ja, na primjer, ne znam.

U drugoj renesansi prijeti nam i ideja digitalnog mračnog doba. U isto nam se predlaže i ideja povratka analognim medijima.

Višeinterestnost je uvijek postojala, i oduvijek je označena svojevrsnim privilegijem, slobodnim vremenom i šansom za prihvaćanje rizika rovova.

Tržište rada je destabilizirano, bilo prijetnjom umjetne inteligencije, bilo generalnim stanjem ekonomija.

Mali trenuci kao odgovor

Što nam je činiti? Ponovno ne znam.

Kao osoba preopterećena društvenom teorijom sada bi nam predložila “nešto”. Ali ne mogu.

Teško je zamršenom teorijom liječiti frustraciju svog materijalnog postojanja i nezadovoljstva nastalog prisilnim zanemarivanjem svoje strasti.

Stoga to sada nećemo činiti.

Većina nas nije izabrala svoju neidentificiranu strast kao karijeru, zbog potrebe za jednostavnom materijalnom reprodukcijom ili zbog nepostojanja utabanog puta.

Ono što sad možemo činiti je počastiti svoju strast malim trenutcima pažnje, neovisno o profitu ili potencijalu za istim.

Pokušati poštovati svoje interese bez ogromnog očekivanja isplativosti.

Pronaći zadovoljstvo u djelatnostima koji nam donose svagdašnji kruh u svrhu malih užitaka koje nam pružaju naše male strasti, bez da iste žrtvujemo na oltaru side hustle i osobnog branda.