What am I gonna tell Suze? Osvrt na „Still Wakes The Deep“

Simulatori hodanja. Dovoljno da se nasmiješ. Čak i da ne znamo o čemu pričamo, znamo da nije riječ o komplimentu, pa čak ni kritici, već o odmahivanju rukom. Otkada se ideja narativnosti pojavila u igraćoj zajednici, prokazala je prevlast ludičkog poimanja u zajednici. „Računalne igre nisu narativi... Narativ je sklon biti izoliran ili čak djelovati protiv videoigrivosti same igre.“, izjavit će jedan od najprepoznatljivijih lica teorije videoigara, Jesper Juul. I nije jedini s tom mišlju: „Van akademske teorije ljudi su obično izvrsni u razlikovanju narativa, drame i igre. Ako vam bacim loptu, ne očekujem da je ispustite i čekate dok ne počne pričati priče.“, oštriji je Markku Eskelinenn.

Ideja da videoigre nisu narativi sama po sebi je halucinogene naravi, odbacivanje u strahu od gubitka svojevrsne, stereotipne esencije „videoigričnosti“. Ipak, „videoigre nemaju samo jednu budućnost“, kako kaže Henry Jenkins. Simulatori hodanja najbolje pokazuju providnost toga. Nakon što su se prozvani naslovi kao što su „Dear Esther“, „Firewatch“, ili „Everybody's Gone to the Rapture“ izgradili sredinom 2010-ih tržište, sama oznaka simulatori hodanja počela je gubiti na pejorativnosti te dobivati na prestižu; uostalom, danas je ona i oznaka za sličan tip igara na Steamu. Isprva opisivani kao eksperimentalna i isključivo umjetnička iskustva (vidi: kritičarska reakcija na „Dear Esther“), danas ih se smatra novim gejmerskim žanrom i inovativnom dizajnerskom praksom u svijetu videoigara. Simulatori hodanja su odgovor na suvremenu FPS-ovsku kulturu i razriješenje sukoba šak-47-ama.

Unatoč rastu popularnosti, simulatori hodanja ostaju nedovoljno artikulirani i proučavani, pri čemu i njihova konačna definicija ostaje otvorenim pitanjem. Barem znamo zašto: „Dear Esther“ bio je odgovor na pitanje koliko je mehanika moguće ukloniti iz igre, a da ona ostane igrom. Simulatori hodanja počivaju na minimalizmu — strukturnom, narativnom i perceptivnom — i time se svjesno udaljavaju od tradicionalnih definicija videoigre. Upravo zato djeluju kao da stoje na rubu žanra. U tom prostoru razotkrivaju i dublji sukob između visokih i popularnih modusa videoigara, pri čemu nerijetko postaju miljenici kritike.

Slučaj je to i pretposljednjeg naslova developera The Chinese Room, survival horora "Still Wakes the Deep", koji igrače odvodi u 1975. godinu na naftnu platformu Beira D. Ni godina ni platforma nisu slučajno izabrane: sedamdesete su vrijeme kada Velikom Britanijom odzvanja slogan „It's Scotland's oil“, kojim Škoti podmazuju svoje zahtjeve za nezavisnošću. Temelje ga na novootkrivenoj nafti u Sjevernom moru, koja upravo 1975. počinje teći prema Ujedinjenom Kraljevstvu. Novo otkriće pokreće poluge škotske ekonomije i preokreće ravnotežu moći unutar Britanije. Platforma tako nije samo povijesna kulisa, nego i njezin katalizator progresa i rasapa.

Platforma mu se, a da nismo zavrnuli ni vijak, počinje topiti kao pijesak kroz prste.

Isto tako nije nasumično pao odabir i na električara Camerona „Caza“ McLearyja koji se na platformi našao igrom slučaja. Prijatelj i kolega Roy sredio mu je posao kako bi pobjegao policiji koja ga traži zbog sukoba s Billyem Chamberlainom oko njegove žene, Suzie. Platforma je za njega neočekivano stabilan, ukočen prostor uslijed bijega od bračnih i zakonskih problema. On se raspada u trenutku kada započinjemo igru i kada nas na obavještajni razgovor pozove upravitelj Rennick kako bi nam rekao: „You might be the height of shite onshore, McLeary. But out here? I am the fucking king. Do you understand me?“ Platforma mu se, a da nismo zavrnuli ni vijak, počinje topiti kao pijesak kroz prste.

Vjerojatno smo mogli reći da je sve ovo previše i da je platforma, zajedno s kontekstom, odabrana već samim time što je – checks notes – jebeno strašna. No „Still Wakes The Deep“ uronjen je u škotsko društvo i bolan dijalog s nezavisnošću. Potvrđuje to intervju s kreativnim direktorom videoigre, Johnom McCormackom, kada govori o implementaciji škotskog gaelskog jezika “Iskreno, progutao sam knedlu na naslovnom ekranu čim sam ga promijenio na gaelski. Sjedio sam tamo minutu i pomislio: vau, ovo nikad prije nisam vidio. I na toj, povijesnoj/baštinskoj „Still Wakes The Deep“ briljira, kaleidoskopski okrivajući kroz prvih trideset minuta igre platformski mikrokozmos, čemu pomažu i glumci koji daju glasove radnicima, ali i dizajn zvuka koji nas u svakom trenutku želi gurati od ograde do ograde kako, slučajno ili ne, ne bismo pali u more. 

A kao i da bismo mogli učiniti nešto protiv cthuluovskog Krakena i uprizorenja konačnog suda koji se suprotstavlja platformi metamorfizirajući radnike u čudovišta čija ljudskost biva svedena na razloge za preživljavanje koji su ih doveli na platformu.  

A sad – pravi horor. „Still Wakes The Deep“ primarno definiramo kao survival horor, žanr koji je posljednjih godina prolazio kroz svojevrsnu krizu identiteta nakon što ga je proslavio serijal Resident Evil, a onda doveo pred zid uvodeći sve više i više akcijskih elemenata u igru.  Ako znamo da je Chinese Room prethodno radio i „Amnesia: A Machine for Pigs“, očekivano i „Still Wakes The Deep“ nastavlja tragom survival horora koji je popularnim učinila „Amnesia: The Dark Descent“ oduzimajući igraču svaku mogućnost obrane (odigraj: „Penumbra: Black Plague“, „Slender: The Eight“, Amnesia serijal, „Alien: Isolation“...). A kao i da bismo mogli učiniti nešto protiv cthuluovskog Krakena i uprizorenja konačnog suda koji se suprotstavlja platformi metamorfizirajući radnike u čudovišta čija ljudskost biva svedena na razloge za preživljavanje koji su ih doveli na platformu.  

Za razliku od primjerice „Amnesia: The Machine for Pigs“, „Still Wakes The Deep“ ipak je siromašniji u alatima, ali i putevima koje pruža igraču. Iako naoko postoje prostori u koje se sakrivamo – a koje smo toliko često koristili u drugim igrama – kao i mogućnost odvlačenja pažnje čudovištima, ovdje ih, ili ne moramo koristiti, ili ostaje osjećaj da ih prejednostavno koristimo. Pa čak ni ta platforma, ipak, ne predstavlja toliko zastrašujuće okruženje za igrača koji ima tradicionalna očekivanja od horora. Jedino u trenucima kada otpočne lov na igrača uskim, poplavljenim hodnicima osjetite taj klaustrofobičan potencijal naftne platforme koja svakom minutom sve više i više tone. Ostaje dojam samo visoko budžetne produkcije horor iskustva, što su primijetili i drugi kritičari.

Zasigurno je i problem očekivanja koja ponekad i nastaju u skladu s hororima prikladnijima za streaming platforme. Potencijalna promjena dioptrije, i sagledavanje „Still Wakes The Deep“ kao svojevrsnog eko-trilera s određenim horor elementima pruža ruku naslovu prije nego što mu zajednica odbroji do deset. Tako ova priča postaje još jedna fikcija o „osvetničkoj Gei“, koja uzvraća radnicima jednakom mjerom. Sve ono što je dugo vremena bilo potiskivano i zanemarivano kao beživotan objekt, u klimatskoj fikciji vraća se kao osvetoljubivi entitet. Odabrani toponim naftne platforme, ova igra u centar postavlja razračunavanje Zemlje s fosilnim kapitalizmom, uranjajući u svijet mračne ekologije i Chthulucene. 

Mi, ustvari, ne prolazimo kroz junakovo sjećanje, već zaborav, zaborav pun sjećanja koja grabimo kako bismo izgradili našeg lika koji je pobjegao iz svijeta koji se još mogao razumjeti.

Koračajući kroz tu geografiju horora, preskačući s jedne na druge razinu i nazad kako bi pokušali spasiti platformu da izdrži do prvih spasilaca, dolazite i do posljednje razine ove igre, njezine posljednje odluke. Dosad je bilo natuknuto kako bi bolja odluka bila sagledavati igru kao eko-triler, ali treba istaknuti i kako je igra, također, istinsko lovecraftovsko iskustvo svijeta. Prostori igraju ključnu ulogu u Lovecraftovom književnom svemiru, gdje postaju mitska igrališta unutar kojih je na protagonistima da prežive i shvate tko su. Ovo je igra unutar koje se rasipaju granice između protagonista i svijeta, pokazujući dubinski horor svijeta u kojem je sve stopljeno u jedno. Za razliku od svih koji su duboko svjesni razloga zašto su došli na platforma, razloga zbog kojih u konačnici i postaju čudovišta, Cazu platforma služi kao razračunavanje s vlastitim postupcima i prošlošću. Prateći misao Marca Augéa da ako kažeš što si zaboravio da ćemo ti reći tko si, tako kroz Cazove halucinacije počinjemo povezivati njegov identitet. Mi, ustvari, ne prolazimo kroz junakovo sjećanje, već zaborav, zaborav pun sjećanja koja grabimo kako bismo izgradili našeg lika koji je pobjegao iz svijeta koji se još mogao razumjeti.

„Still Wakes The Deep“ nije strašan, i siguran sam da vas neće navesti da izvršite postmarksističku kritiku „Bravehearta“, ali jest igra koja vas na posljednjoj, ljudskoj razini hvata da bi vam pokazala kako se svijet postepeno raspada na svojim krajevima. Bijeg iz naoko košmarne radničke zbilje odvodi igrača u nadrealnu ekspoziciju svijeta koje na svojim rubovima zaranja u paralizirajući horor koji nas razotkriva za ono što jesmo, samo da bi nas još odnio tamo gdje bi i Verne ostao bez zraka. Tek tada, suočeni s onime što ne možemo opisati (a i igra ne želi da vidimo), možemo odlučiti tko smo. Svaki naš pokušaj da spasimo druge, a onda i platformu, produžujući našu za još nekoliko sati, prati i naše pokušaje da razumijemo tko smo, duboko zadirući u svoju intimu kako bismo shvatili da bijeg nikada nije bio opcija. „Still Wakes The Deep“ je istinski čin pripovijedanja, borbe za život i varanje zaborava kako bismo doznali tko smo bili, tko smo trebali biti i tko možemo biti kada se susretnemo sa onime od čega ne možemo pobjeći.