"Disneyland Handcrafted": dox o originalnoj snazi kreativnosti i osjećaju za stil

Knjižnice volimo i jer su strpljivi čuvari tragova svega onoga što vrlo brzo gazi imperativ novoga. Pravi mi dragulj tako predstavljaju brojevi starog časopisa „Umjetnost i dijete - dvomjesečnik za estetski odgoj, dječje stvaralaštvo i društvene probleme mladih“, koji je izdavalo za oblikovanje djetinjstva nekad gotovo svemoćno društvo Naša djeca. U tim se izdanjima krije mnoštvo sitnih, prevedenih i danas vrijednih tragova – tekstova, ideja i detalja koji s distance znače ponekad i više nego u svom originalnom vremenskom kontekstu..

Jedan od njih donosi citat Alfreda North Whiteheada, danas ne toliko klasičnog, ali izrazito zanimljivog birtanskog filozofa s fokusom na filozofiju matematike, koji je podosta razmišljao i o odgoju pa u Ciljevima odgoja (originalno 1916., a Umjetnost i dijete to prevodi 1969.) piše:

„Odgoj mora posjedovati prisan osjećaj za snagu ideja, za ljepotu ideja, za strukturu ideja i, isto tako, određenu količinu znanja relevantnu za život bića koje ga stječe. Konačno, potrebno je razvijati najvažniju od svih mentalnih kvaliteta: osjećaj za stil. To je estetski osjećaj koji se osniva na divljenju prema svrhovitom, jednostavnom, ekonomično stečenom znanju. Stil u umjetnosti, stil u literaturi, stil u nauci, stil u logici, stil u praktičnoj izvedbi imaju u osnovi istu estetsku kvalitetu, a to je znanje i suzdržljivost.”

"Osjećaj za stil". Divna misao.

Kasnovečernji susret s Disneylandom

Klinci su zaspali, priča je ispričana, svi su u krevetima. Nadaš se kako će i te priče usaditi nešto "stila". Ja nešto čačkam po daljinskom – jer obično i zaspem uz televiziju – otvorim Disney+ i naletim na film Disneyland: Handcrafted. Svi s iskustvom "skakanja" po više stream servisa znaju kako iako je sve dostupno i svega je puno, na gledanje nepoznatog se ni ne odlučujemo tako lako. Jer još lakše nas i razočara. Ne znam je li mi više pažnju privukla riječ „Disneyland“ ili „handcrafted“ a kako su mi obje, iz različitih razloga drage, probajmo. Play.

Riječ je o dokumentarcu o Disneylandu, ali ne o današnjem parku, niti o općoj povijesti tog moćnog brenda. Film se bavi izgradnjom prvog, originalnog Disneylanda – baš samim rođenjem koncepta i mjesta u Kaliforniji. Priču načelno znamo: uspon Walta Disneya u međuratnom, ratnom i poratnom razdoblju bio je izniman i poseban. Njegove animacije osvajale su i djecu i odrasle, novac je stizao, ali Disney je bio osoba širokih interesa i vrlo specifičnog poslovnog pogleda, što se u filmu jasno vidi.

Gradnja iz ničega

Dokumentarac je sastavljen od originalnih video i audiosnimki iz vremena izgradnje i neposredno nakon nje 1954./1955. godine. Sve je u snažnom retro štihu s pogledom izravno na ono što se događalo na terenu, ali i u glavi Walta Disneya i njegovih najbližih suradnika. A ideja je to koja se je kotrljala nekoliko godina. 

Prvi konkretni zapisi o ideji pojavljuju se 1948. godine, kada je zamišljen „Mickey Mouse Park“, djelomično inspiriran sajmovima, muzejima i zabavnim parkovima koje je Disney ranije posjećivao u SAD-u i Europi. Isprva je park bio planiran u blizini Disneyjevih studija u Burbanku, no projekt je vrlo brzo prerastao raspoloživi prostor i ambicije.

Film je naposlijetku o izgradnji i  tu je prava energija. Stotine ljudi radile su na parku u vrlo kratkom roku – otprilike godinu dana – i to na tada gotovo pustoj ravnici. Nemjesto je odjednom postajalo mjesto.

Podnaslov Handcrafted ovdje je ključan. Disneyland je doista izgrađen rukama. Naravno, postojala je ozbiljna građevinska mehanizacija, ali ogroman dio originalnog parka bio je ručni rad i to svakako "made in USA": drvo, beton, tekstil, bojenje, oblikovanje. Većina toga nastajala je na licu mjesta, usred gotovo puste kalifornijske ravnice. A svaka replika američkih gradova i zgrada, prizori iz Disneyjevih filmova i crtića – i sve je napravljeno rukama. To je vrijeme bez robotizacije kakvu danas poznajemo, logističkog lanca bliskog ičem današnjem, bez aditivne proizvodnje i prefabriciranih elemenata, šivanja u Vijetnamu, a farbanja na Filipinima. Amerikanci zamislili, Amerikanci izgradili.  

Sve se je odvijalo i pod ogromnim pritiskom rokova. Bio je to napet i intenzivan proces koji je, zahvaljujući trudu svih uključenih i osobnom riziku Walta Disneya, na kraju uspio. Posebno je zanimljiv njegov odnos prema riziku – u jednom trenutku kaže otprilike: „Nema veze ako bankrotiram i ovaj put, već sam nekoliko puta bankrotirao.“

To je bio duh američkog poduzetništva karakterističan za to razdoblje – danas češće prisutan u sferi spekulacije nego u stvarnom, opipljivom stvaranju i gradnji.

Disneyland kao energija ere

Da bismo razumjeli Disneyland, važno je uzeti u obzir širi povijesni kontekst. Riječ je o razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, o ulasku u hladnoratovsko nadmudrivanje i ideološku borbu u kojoj je svaki blok želio pokazati da se kod njega bolje živi i bolje napreduje. Teme su bile znanost, hrana, arhitektura, gradovi, odmor, način života. Postojale su brojne izložbe i parkovi – i u SAD-u i u Sovjetskom Savezu – koji su to demonstrirali. Disneyland je na kraju postao svojevrsna trajna izložba američkog poslijeratnog optimizma, gospodarskog rasta, promjene životnih stilova i eksplozije pop-kulture.

Paralelno, u socijalističkoj Jugoslaviji podosta zapadnog sadržaja u razdoblju neposrednog nakon Drugog svjetskog rata i do početka liberalizacije bilo je zabranjeno ili ograničeno, ali Walt Disney gotovo nikada nije bio potpuno isključen. Dnevne novine Borba, proklamirane kao službeno glasilo Partije, u broju od 5. siječnja 1946. godine žestoko napadaju strip stvaralaštvo, etiketirajući ga kao izvor nemorala, nasilja i pohlepe. Slijedio je petogodišnji nestanak stripa iz jugoslavenskih publikacija. Unatoč svemu, autor pamfleta Jovan Popović retorički je blagonaklon upravo prema Disneyju:

„Pravi umjetnik Volt Dizni, naprimjer, dao je čitav niz sličica s figurama iz oblasti bajke, koje su ušle u sjećanje svih i stekle simpatije ne samo djece, nego i odraslih. U ovom vidu strip nije za odbacivanje, no kapitalistička industrija je čudovište i strip na tekućoj traci profita ždere sve.“

Sam Dan dječje radosti, komunistička zamjena za Božićna darivanja, često se oblikovao oko improviziranih „Disney parkova“, gradova bajki i sličnih prostora. Čak je i u riječkoj ribarnici oblikovan mali, privremeni Disney svijeta.

Disneyland je, među ostalim, otvorio put ekonomiji doživljaja. Već pedesetih godina jasno se vidio potencijal tog mjesta: stvaranje hypea, pozitivnih emocija, snažnih sjećanja i želje za ponovnim dolaskom, ali i za konzumacijom šireg Disneyjevog svijeta proizvoda i sadržaja. Riječ „Disneyland“ kasnije počinjemo koristiti i metaforički – ponekad za kaos i pretjeranu veselost, ponekad kao simbol SAD-a. Danas je to globalna korporacija koja upravlja velikim dijelom svjetske pop-kulture i to upravo kroz medijski posao, a samo otvorenje bilo je dio medijske revolucije.

Ono je prenošeno uživo u suradnji s ABC-om, što je za to vrijeme bio nevjerojatan tehnološki, inženjerski i kreativni pothvat. Prvi dan su obilježili gužva, kaos i euforija, a kamere na sve strane tome su samo doprinosile -  među sjećanjima većine na prvi dan je zapinjanje za kilometre kablova. Ipak, one su i zaslužne za stvaranje mita. Zanimljivo je i koliko je na snimkama odraslih ljudi; djeca nisu nužno u prvom planu. Možda je to stvar izbora kadrova, a možda činjenice da je Disney već tada imao snažnu međugeneracijsku publiku – bio je univerzalna vrijednost.

Ruke, materijali i igra

U kontekstu današnjeg zamiranja ručnih vještina, motorike, tehničke kulture i klasičnih umjetničkih znanja, gotovo je egzotično gledati metodologiju kojom je Disneyland izgrađen. Na snimkama vidimo stotine majstora kako slažu brodove, pruge, kuće, raketu Tomorrowlanda... Originalni Disneyland bio je doslovno handcrafted. Kuće, brodovi, pruge, scenografije i likovi izrađivani su ručno, od stvarnih materijala, na licu mjesta. Bila je to mašta što je prolazila kroz ruke, oči i tijelo. Takav pristup izravno povezuje kreativnost s motorikom, prostornim razmišljanjem i osjećajem za materijal – nečim što današnja djeca sve rjeđe susreću u digitalnom okruženju. Nešto od socioloških karakteristika ere otkriva i koliko se Walt Disney u govorima zahvali obraća radnicima što je danas teže zamislivo. Ljudi koji nešto rade i stvaraju nisu junaci u prvom planu, oni su anonimci iz Nepala, Filipina... 

U konačnici, važnost originalnog Disneylanda nije u samom parku, nego u modelu razmišljanja koji stoji iza njega: da mašta traži ruke, da igra traži smisao i da se iz praznine može graditi svijet. Na Disney+ mogu se pronaći i brojni dokumentarci o nastanku sada njihovog Star Wars svemira – priče o frikovima i geekovima koji su slagali interese i emocije jedne originalne povijesne ere, one koju upravo ostavljamo iza sebe. U međuvremenu je i Disney kao korporacija postao nešto sasvim drugo za što je upitno koliko stvara, a koliko sve drugo proždire. No to je neka druga priča... 

"Handcraft" je temelji zdrave kreativnosti i odgoja djece "za stil" – tada, ali možda još više danas kada su svi još malo više kljasti, smotani i šlampavi. I na kraju,, bez obzira na sve, nema ničega bez one temeljne vjere da od pustinje možeš napraviti svoj Disneyland.

Cijeli film Disney je stavio i na YouTube. Uživajte.