Knjige petkom: Veće od sna, Suverena čitateljica, Daj da te vidim…

Ovaj tjedan u fokus stavljamo dirljive i snažne sudbine. Izdvojili smo lirski i introspektivan roman koji kroz mrežu sjećanja istražuje složene obiteljske odnose i potragu za vlastitim identitetom. Uz njega, vodimo vas na mračno putovanje na Island 19. stoljeća, a za one koji traže bijeg u magični realizam, tu je i novi Murakami. Na našem se popisu našlo nešto i za  ljubitelje britkog humora, a ako ste pak u potrazi za optimizmom, imamo i jedan feel-good roman.

Kao i uvijek, nismo zaboravili ni one najmlađe, za koje smo pripremili dvije predivne slikovnice. Zavirite u naše preporuke, usporite i provedite vikend uz dobru knjigu!

Agnesina ispovijed autorice Hannah Kent (u prijevodu Ivane Jandras Szekeres) priča je o Agnes Magnúsdóttir koju povijest pamti kao posljednji slučaj izvršenja smrtne kazne na Islandu. O Agnes se vrlo malo zna, a do podataka je teško doći. Nestali su, zaboravljeni su, mnogo toga vjerojatno nikada nije ni bilo zapisano. Najbolje to može potvrditi Hannah Kent, autorica sjajne, kako je sama naziva spekulativne biografije. Na knjizi je radila više godina, proučavala je sačuvana pisma, sudske spise i lokalne legende kako bi rekonstruirala događaje iz 1828. kada je Agnes bila jedna od troje optuženih za ubojstvo svog poslodavca.

Agnes je većinu života provela zaposlena kao sluškinja, a razdoblje djetinjstva provela je kao siroče. Kao mnoge žene prije nje i nažalost mnoge nakon nje, zaljubila se u pogrešnog čovjeka i bez pokrića vjerovala da se teškom životu nazire kraj. Agnes Magnúsdóttir je uz Friðrika Sigurðssona i 16-godišnju sluškinju Sigríður Guðmundsdóttir optužena da je u ožujku 1828. ubila Natana Ketilssona kod kojeg je bila zaposlena kao sluškinja i njegovog gosta i prijatelja Pétura Jónssona. Za zločin su 12. siječnja 1830. godine Friðriku i Agnes odrubljene glave, novom oštricom posebno za tu svrhu naručenoj iz Danske i nikada više korištenoj. Ako vas put nanese u Nacionalni muzej Islanda u Reykjaviku možete je vidjeti izloženu, kao i hrastov blok za pogubljenje, nekoć dio brodske grede, koji je za Agnes bio prekriven crvenom tkaninom. Jeziv podsjetnik na prošlo doba. Iako je slučaj Agnes i Friðrika bio posljednje javno pogubljenje, smrtna kazna ostala je legalna na Islandu do 1928.

Roman nam donosi zadnju godinu života Agnes Magnúsdóttir koju je provela smještena u maloj kući na izoliranoj farmi na sjeveru Islanda. Autorica fantastično prenosi ugođaj i vremenske mijene ruralnog Islanda te povijesne detalje i vjerovanja. Agnes polako odmotava svoj život pred Tótijem, mladim đakonom zaduženim da je pomiri sa sudbinom i Bogom. Kako ljetni mjeseci prelaze u zimu, a teškoće seoskog života prisiljavaju kućanstvo da sve više vremena provode zajedno u zatvorenom prostoru, obitelj koja je primila Agnes pod svoj krova prisiljena je čuti  Agnesinu nesretnu priču o čežnji i izdaji. I kako se dani do njezina pogubljenja približavaju, postavlja se pitanje: je li to učinila ili nije?

Cijelu i pravu istinu o zločinu, zašto je počinjen, koliko je i da li je uopće Agnes bila upletena nikada nećemo saznati. Ali Agnesina ispovijed izvrsna je prilika da preispitamo tu povijest u kojoj je ostala zapisana samo jedna strana priče. Možda je vrijeme da konačno barem pokušamo čuti i Agnes. Preporuka.

Nakon jedne vrlo stvarne i teške priče, bježimo u neke pomalo magične i nadrealne prostore.

Kao i većina romana Harukija Murakamija, Grad i njegove neizvjesne zidine (u prijevodu Mate Marasa) jedan je od onih koje je teško prepričati, a još teže protumačiti, samo su ovaj put snolikost i eteričnost po kojima je poznat još izraženije nego što smo navikli.  

Čitateljima upoznatima s romanom Tvrdokuhana zemlja čudesa i kraj svijeta mnogi će motivi djelovati jako poznato. Grad okružen zidinama, knjižnica snova, krda jednoroga i osjećaj izdvojenosti od ostatka svijeta kao da su preneseni iz jednog romana u drugi. To je tako zato što su oba djela nastala kao razrade iste autorove rane pripovijetke. Ipak, Grad i njegove neizvjesne zidine nije samo obično prežvakavanje iste priče. Grad sa zidinama je isti pa je osjećaj déjà vua gotovo neizbježan, ali ipak se radi o drugačijem romanu, sporijem, introspektivnijem i znatno manje usmjerenom na radnju.

Ako ste ona vrsta čitatelja koja od priče očekuje čvrstu strukturu i odgovore na sva pitanja, onda Murakamija zaobiđite u širokom luku. Ako pak nemate problem samo uživati u tekstu i ne iznervirati se kad ga autor na kraju ne zapakira u celofan i stavi mašnicu na vrh, onda već možemo razgovarati.  Također, ako ste Murakamijev fan, već znate što očekivati: knjižnica, knjižničarka, šesnaestogodišnja djevojka, hrana i kuhanje, mačke, jazz standardi i viski.  I ovdje je sve na broju, bez brige.

Kao i uvijek kod Murakamija, odgovori su puno manje važni od pitanja. Roman se bavi usamljenošću, gubitkom, sjećanjima i granicama vlastitog identiteta i ne nudi ni odgovore ni tumačenja. Ali kako je to ipak Murakami, moguće je završiti knjigu s osjećajem da nam nije baš sasvim jasno što smo upravo pročitali, a ipak uživati u samom čitanju.

Nije ovo Murakamijev najpristupačniji ni najzaokruženiji roman, povremeno djeluje raspršeno, a njegova eterična logika vodi na neobična mjesta i slijepe ulice. No, za čitatelje koji vole autorovu sposobnost da stvori melankoličnu, snoliku atmosferu i od običnih prizora načini nešto gotovo nestvarno, ovaj će roman imati posebnu privlačnost. Ponekad je dovoljno jednostavno boraviti u Murakamijevu svijetu, čak i kada ga ne razumijemo do kraja (a ponekad ni do sredine).

Vraćamo se u stvarnost s jednom toplom, no istovremeno i složenom obiteljskom pričom.

Krajnje je vrijeme da ponovo upalimo zvijezde autorice Virginie Grimaldi (u prijevodu Sandre Karić) priča je o tridesetsedmogodišnjoj Anni Moulineau i njezine dvije kćeri. Anna je razvedena samohrana majka koja po cijele dane radi kao konobarica kako bi svojim kćerima pružila život kakav zaslužuju.

Nakon što nenadano dobije otkaz, ubrzo se suočava i s činjenicom da s njezinim kćerima nije sve onako kako je mislila - starija kći, odlična učenica, želi napustiti školu kako bi radila i olakšala im težak život, a mlađa kći trpi zlostavljanje u školi. Shvativši da je njihov odnos pun strahova i predbacivanja, Anna donosi pomalo radikalnu odluku. Unajmljuje kamper i zajedno s kćerima odlazi na put od Francuske do sjevera Skandinavije kako bi vidjele i doživjele polarnu svjetlost. Na tom putovanju koje je ispočetka nabijeno nezadovoljstvom, lažima i tišinom, nailaze na raznorazne neočekivane situacije. Međutim, ono se ubrzo pretvara u veliku avanturu koja će im svima promijeniti život.

Roman nam donosi tri perspektive, Anninu i onu njezinih kćeri, a poglavlja obiluju emocijama, toplim i osebujnim likovima, opisima pitoresknih krajeva te humorističnim epizodama. Svidjet će se svakome tko voli dirljive (i optimistične) obiteljske priče o novim počecima i hrabrosti da se živi onako kako smo sanjali. Savršeno feel-good štivo za ljeto pred nama.

Još ćemo se malo zadržati na pričama o obitelji… Roman Daj da te vidim autorice Dunje Matić prati Tisju, mladu ženu i njezin odnos prema obitelji, ljubavi, poslu i vlastitom identitetu. Iako se radnja odvija kroz svakodnevne životne situacije, ono što ovaj roman izdvaja jest bogatstvo unutarnjeg svijeta glavne junakinje, koja se nalazi u vrtlogu svojih emocija, sjećanja i misli.

Od samog početka, čitatelj je uvučen u posebnu atmosferu koja ga gotovo hipnotizira, a kako napreduje kroz roman, sve ga je teže ispustiti iz ruku. Ostali likovi nisu prikazani kao potpuno dobri ili potpuno loši ljudi. Svi imaju svoje vrline i mane, zbog čega djeluju stvarno, uvjerljivo i ljudski. Upravo je ta ljudskost ono u čemu se mnogi mogu prepoznati. Tisja i ostali likovi suočavaju se s problemima koji su mnogima poznati, pa je lako pronaći dijelove priče s kojima se možemo poistovjetiti. Roman poseban naglasak stavlja na ono što se događa unutar svakog čovjeka – na naše sumnje, strahove i želje. Zbog toga ne želimo prepričavati radnju romana, već preporučiti da se čita polako, dopuštajući da nas njegova atmosfera, misli i emocije postupno obuzmu. 

Daj da te vidim roman je koji ostavlja snažan dojam svojom intimnošću, psihološkom dubinom i autentičnim prikazom potrage za vlastitim identitetom i osobnim istinama. Od prve do posljednje stranice osjećali smo Tisjine dvojbe, strahove i čežnje, a upravo u tome leži najveća vrijednost ovoga književnog djela.

Kao autorica, Dunja Matić pripada mlađoj generaciji hrvatskih književnica koje se bave intimnim temama suvremenog života. Njezino pisanje karakterizira osjetljivost za psihologiju likova, sposobnost stvaranja uvjerljive atmosfere te vještina da iz svakodnevnih situacija izvuče dublja pitanja o identitetu, pripadanju i međuljudskim odnosima.

Kakve bi to bile preporuke knjižničara, kada ne bi bilo barem jedne priče o knjigama i čitanju.

Suverena čitateljica britanskog pisca Alana Bennetta (s engleskog prevela Patricija Vodopija) savršeno je štivo za sve koji vjeruju da čitanje / knjige imaju moć promijeniti čovjeka – pa čak i onda kada je taj čovjek britanska kraljica.

Ova kratka, satirična novela opisuje što se dogodi kada kraljica Elizabeta II. sasvim slučajno, trčeći za svojim korgijima, naleti na pokretnu knjižnicu parkiranu iza Buckinghamske palače. Iz čiste pristojnosti posuđuje prvu knjigu, a ono što slijedi je njezina potpuna transformacija u strastvenog knjigoljupca. Kako kraljica počne sve više čitati, gubi interes za dosadne kraljevske dužnosti. Fini humor savršeno oslikava paniku među dvorjanima i političarima, koji njezinu novu strast počinju brkati s početkom demencije…

Jedna od najljepših poruka knjige leži u rečenici da knjige nije briga tko ih čita. Pred literaturom su svi čitatelji potpuno jednaki, bili oni kuharski pomoćnici ili sama britanska kraljica.

Lagano, pametno i duhovito štivo koje se može pročitati u samo jednom poslijepodnevu, a koje će vam odmah popraviti raspoloženje.

I za kraj, ono za najmlađe - dvije potpuno različite, ali na svoj način prekrasne slikovnice!

Slikovnica Ja Philipa Waechtera (u prijevodu Zorana Maljkovića) kratka je i jednostavna priča o medvjediću koji uživa u životu, nikog i ničeg se ne boji, ali ponekad se ipak osjeća loše, maleno i nezamjetno. Tada se odvaži na put i nađe sreću u zagrljaju medvjedice.

Priča ove slikovnice progovara o životu svakoga od nas, identitetu, ali i emocijama koje nisu uvijek ugodne te suočavanju s njima. Uvijek imamo nekoga kome se veselimo, čije društvo volimo i tko nam može pomoći kad je najteže.

Ilustracije su jednostavne, utoliko i posebne. Slikovnica je davne 2004. godine, s pravom, uvrštena među najljepše njemačke knjige.

Veće od sna slikovnica je belgijskoga pisca Jefa Aertsa i švedsko-nizozemske ilustratorice Marit Törnqvist. Nagrađena je književnim priznanjima Boekenleeuw 2014, Zilveren Griffel 2014, Katholischer Kinderbuchpreis 2014 i White Raven 2014. S nizozemskog jezika prevela ju je Gioia-Ana Ulrich Knežević i ušla u ovogodišnji uži izbor za nagradu "Grigor Vitez" u kategoriji najboljeg prijevoda za djecu i mlade.

Veće od sna prekrasna je priča o smrti i neopisivoj praznini koju za sobom ostavlja, napisana poetično i s nimalo patetike. Priča započinje s velikim, praznim stolom za kojim sjedi maleni dječačić. Sama uvodna ilustracija već nagoviješta i u nama budi osjećaj neshvatljive težine i tuge. Uskoro dječak začuje glas i shvaća da ga na igru poziva njegova sestra koja je preminula prije no što se on rodio. Kroz daljnje snolike, melankolične ilustracije promatramo dvoje djece kako provode vrijeme u bratskoj igri, vožnji biciklom, razmjenjuju iskustva, dijele lijepe osjećaje i prisne trenutke.

Dječak je do tada samo pasivno osjećao tugu, bol i gubitak kroz tišinu svojih roditelja ili pogledom na njenu crno bijelu fotografiju koja visi na zidu. Odrastao je uz osjećaj nečeg izgubljenog, iako sestru nikada nije upoznao. Tek sada u potpunosti shvaća što se dogodilo i što je izgubio, ali dobiva i osjećaj razrješenja, oslobođenje od težine koja je dosad gušila obiteljsku atmosferu. Shvaća da je njegova sestra i dalje prisutna, ali veća od života, veća čak i od sna.

Priča završava s velikim stolom bogatim raznim šarenim delicijama. Možemo osjetiti njihov miris i toplinu u zraku, čuje se i ugodna glazba koju je pustio otac s radija, a osmjeh na licu dječačića pruža nam osjećaj utjehe, prihvaćanja i nade.

Autor Jef Aerts i ilustratorica Marit Törnqvist obrađuju temu smrti iz dječje perspektive na iznimno nježan i nenametljiv način. Zbog poetičnog jezika, snažne simbolike i toplog pristupa teškoj temi, ova je slikovnica posebno vrijedna za razgovor s djecom o smrti, gubitku i procesu žalovanja.