Vid Barić o kraju novinarstva, popularnosti autofikcije i stjecanju kontrole nad životom

„Ne vodiš bilješke.“

Gleda me kako buljim u strop dok traje predstavljanje posljednje knjige Vida Barića, „Pisma iz Pekinga“. „Bit će to genijalan tekst, već vidim.“ Malo sarkazma u kulturi ne škodi, bolje nego malo sarkoma. „Ni ne snimaš.“ Njegov je Magazin i razumljivo je što ga jebe to da čovjek kojeg plaća da piše o susretu razmišlja jesu li prije otvorenja zgrade stigli dva ili tri puta staviti premaz boje na strop. „Sve pamtiš.“ Razumijem sumnju, moj zadnji tekst stigao je nakon nekoliko tjedana uvjeravanja da ga, eto, upravo, samo što nisam, kako si me samo uspio uhvatiti u točnom, egzaktnom času postavljanja teksta na stranice, hjao, što ga ne vidiš, mora da je... opet blokiran Hormuški tjesnac? „Molim te prije kraja ljeta.“ Sin problema, jefe.

Ovo stvarno nikada nije bio samo novinarski posao. Brzina traži standard, a ja – ponekad i na kredit – uživam u luksuzu da gledam kako tko zijeva, plješće, pritišće tu knjigu i općenito iznalazi ishodišnu točku onoga što je taj susret možda, samo možda, htio predstaviti ljudima. Luksuz plaćam tako što sjedim doma i slušam susret ispočetka, slažući transkript riječ po riječ jer nisam dovoljno zanimljiv da bih mogao vašu pažnju dovoljno dugo zadržati prije nego što krenete kopati i kopati i kopati i... Ma stani malo, gdje tu počinje tekst o susretu Vida Barića, tko ti je urednik, broj, hoću broj, brzo, odgovornost svi dijelite za ovo leglo riječi, za tebe je jedina autofikcija kada te auto pogodi u priči, zar me klikbejtala narodna knjižnica!

O čemu smo pričali? Da, zagazili smo u autofikciju kako bismo utabali put prema sažetku novog susreta Radnog čitanja u sklopu kojeg smo imali priliku čuti više o posljednjoj knjizi Vida Barića, „Pisma iz Pekinga“. U razgovoru s moderatorom i sveučilišnim profesorom Sašom Stanićem, publika je doznala više detalja o autoru, knjizi, ali i autofikciji kao najpoznatijem suvremenom fenomenu u svjetskoj književnosti. 

Vid Barić (1988., Rijeka) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radio je kao novinar i urednik. Piše prozu i novinske tekstove, a dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini.

Bavi se fotografijom te je više puta izlagao na samostalnim i grupnim izložbama, uključujući i 36. zagrebački Salon mladih. Bivši je hrvatski snowboard reprezentativac, a kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST autorski potpisuje i više snowboarderskih filmova.

Autor je romana „Fiumanski, opet lažeš“ (2020.) i zbirke novinskih reportaža „Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče“ (2021.). U koautorstvu s Filipom Rutićem potpisuje dramski tekst „Tvrda kohabitacija“, satiričnu komediju praizvedenu u travnju 2024. na Sceni Vidra u režiji Dražena Krešića.

Vrativši kazaljke na sam početak svoje spisateljske karijere, Barić je publici otkrio više o tome kako se po završetku kulturalnih studija u Rijeci, ali i zaključku snowboarderske karijere, pronašao u tiskanim medijima. Kako sam ističe, snowboardanje mu je bio „primarni identitetski oslonac“ te je nakon deset godina natjecateljske karijere bio u potrazi za nečim novim, drugačijim. Razmišljajući kamo otići, Barić kaže da mu je tijekom studiranja „najdraže bilo pisati tekstove“. I sam priznaje da je tu bilo svega i svačega, ali u svemu tome shvatio je da bi volio postati novinar:

„Nikad nisam o tome razmišljao prije 26. godine. Skrolao sam po Jutarnjem listu, vidio da imaju otvoren natječaj te sam se prijavio. Trebalo je poslati dva do tri ogledna teksta koja sam poslao i oni su me zvali na razgovor gdje smo sve prošli te sam počeo raditi odmah u ozbiljnoj redakciji s ozbiljnim urednicima u tiskanom izdanju."

U Jutarnjem listu ostat će narednih pet godina tijekom kojih kaže da se „profilirao kao lutajući reporter“, što je uključivalo sve od političkih reportaža do nekih malo drugačijih, istraživačkih tekstova. Slušajući kako govori o svojem vremenu u Jutarnjem listu, ostavlja dojam zahvalnosti i sreće:

„Ako se osvrnem na svoju karijeru u novinarstvu koja je trajala deset godina, tih pet godina bilo je nešto stvarno dobro... osim u financijskom smislu. Poslije kada sam prešao na portale – tamo je bilo novca – ali nema više ozbiljnih urednika. Naravno, uvijek se nađe netko, ali puno više moraš uložiti efforta da u uvjetima hiperprodukcije nešto smisleno napraviš.“

Financije i novinarstvo nikad nisu bili odveć prisni pojmovi, što potvrđuje i Vid govoreći o tome kako je došlo do kraja u Jutarnjem listu. Tijekom rada u novinama ističe kako je uvijek morao „sklepati još hiljadu kuna da preživi mjesec“, što dugoročno više nije bilo održivo. Stoga, odlučio je prerezati:

„Imao sam tada već neki renome. Pisao sam važne tekstove u važnim izdanjima, Magazinu, Nedjeljnom... Sjeo sam doma i izračunao koliko sam taj mjesec napisao kartica jer sam bio hiperproduktivan i skužio sam da sam napisao 150 kartica teksta, što je ozbiljan roman, i to u novinama za 5000 kuna.

Došao sam glavnom uredniku, pokazao sam mu izračun na papiru – točno kako piše i u romanu – i rekao: gledaj, digni mi plaću za pola, ili idem ća. On je rekao da ne može to napraviti i onda sam se skupio i otišao.“

Narednih godina radio je na portalima, ali oni nisu mogli pružiti ni financijsku ni produkcijsku podršku kao Jutarnji list. Primjerice, reportaže od kojih je satkana knjiga „Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče“ isključivo su nastajale tijekom karijere u Jutarnjem, jer mu kasnije „nitko nije davao ni vrijeme, a ni budžet.“ Za portale je računica jednostavna, prema Vidu:

„Tamo ne možeš ni dobiti tri dana slobodno jer ako te nema u redakciji tri dana, to je za njih sto članaka manje. Možda sam pretjerao, ali možeš ubaciti 10 do 13 članaka dnevno. Ti ćeš njima isporučiti jedan tekst – koji će biti čitan – ali oni bi radije imali te sitne, pokradene tekstove.“ 

Zaključak je grozomoran, ali očit – na portalima „nema minimalnih uvjeta da se čovjek bavi novinarstvom.“ Vid nije optimističan ni oko budućnosti s obzirom da je stava da se autorsko novinarstvo nije „ustoličilo kao neki prihvatljiv model rada“ na portalima. A čak i onih nekoliko autora su najčešće „vanjski suradnici.“ U izostanku boljeg objašnjenja, današnji rad na portalima je „čisti rudnik.“

„Bolje neće biti, samo lošije i ne vidim nekakvu budućnost za autorsko novinarstvo, osim u novinama, ali i kada ode posljednje izdanje ćemo vidjeti. Primjerice, ako čitate Jutarnji list na webu, sve što tamo valja napisano je u novinama. Pitanje je kada novine nestanu – a portali ne poznaju taj oblik rada – što će biti s ljudima koji su tako radili? Mislim da je gotovo s autorskim novinarstvom kada nestanu tiskana izdanja, a nestat će vrlo brzo jer su to tiraže od par tisuća primjeraka. Ostat će još jedno vrijeme na vikend-izdanjima i na kraju će se ukinuti jer je osnova bilo kojeg biznisa smanjiti troškove i povećati zaradu. A tu su se portali pokazali odličnima jer ne moraš plaćati ni megapiksele.“ 

I dok je novinarstvo danas za Vida samo u retrovizoru, trenutačno je karijerno uplovio u politički PR, a široj javnosti poznat je i kao književnik. Nakon uspjeha knjige „Fiumanski, opet lažeš“, sada se pojavio na književnoj sceni s autofikcijskom prozom „Pisma iz Pekinga“ u kojom pratimo glavnog junaka Vida – nezadovoljnog novinara – kako se priprema za odlazak u Kinu gdje mu se naoko nudi novi početak. 

Osnovne informacije što se tiču rada na knjizi kažu nam da je roman nastajao dvije godine, točnije, da je u godinu dana raspisan, dok se kasnije iščitavao i uređivao. Cijeli proces je krenuo po završetku novinarske karijere i bio je „dosta intenzivan“. Tijekom procesa oslanjao se i na uzore kao što su Matoš, Sejranović, Knausgård, Thompson, Kiš... Na pitanje ako je roman potencijalno i obračun s životom, Vid odmahuje glavom:

„Ne mislim da romani trebaju služiti obračunavanju, ali možda... Dogodile su mi se razne stvari u životu, na poslu, emocionalnom i prijateljskom planu te sam možda izgubio kontrolu nad nekim stvarima u životu. Kada čovjek piše o tim iskustvima, on na neki način stječe kontrolu nad tim narativom i osjeća da – barem na tim stranicama – ima stvari pod kontrolom. 

Bilo mi je važno literarno obraditi ta iskustva. Neću reći da to je terapija te da sve o čemu pišem magično nestane. Kada bi to bio slučaj, onda bi svi bili sretni pisci. Ne znam ih puno.“

Pitanju autofikcije Vid je pristupio maksimalno ozbiljno te sam ističe da je u knjizi „5 % izmišljenih stvari.“ I za samog lika kaže da je to on, bez odstupanja od njegovih djela i misli. Vrlo je kritičan kada je riječ o tome što se danas opisuje kao autofikcija:

„Ako govorimo o istini i laži, na hrvatskoj suvremenoj književnoj sceni ljudi su skloni puno toga nazivati autofikcijima, iako su ta djela fikcionaliziranija nego što je to slučaj u zapadnijim književnostima. Kada se vani kaže autofikcija, jasno je da se protagonist mora zvati kao i autor. Kod nas puno ljudi želi pisati autofikciju, ali se malo skrivaju, malo to fikcionaliziraju. Nedostaju snažniji signali da je sve što se piše zapravo temeljeno na istini.“

Promišljajući o popularnosti autofikcije danas, pisac ukazuje na to da „u svijetu prijetvornosti i laži koja je najviše medijski posredovana i održavana“ književnosti preostaje da se „okrene istini zato što živimo u fikciji.“ Unatoč tome što se čini kako je žanr okrenut sebi izrazito potrošiva roba, stava je da „se ne moraju događati spektakularne stvari u životu da bi se pisala dobra autofikcija“ i da je to „jedno nepresušno vrelo.“

S obzirom na to da se uz autofikciju oduvijek vežu pojmovi kao što su ispovijest ili terapija, oni nisu zaobišli ni Vida na ovom susretu. Iako kaže da je „ispovijest dobar trag“ za slijediti, ponavlja da tu „nema terapijskog djelovanja“:

„Kada pišeš ispovjedni tekst i nudiš neke svoje dileme, probleme, proturječnosti, emocionalne kolapse itd, kad to napišeš i izdaš u knjizi, imaš osjećaj da to više nije samo primarno tvoj problem, već da si ga podijelio sa svim čitateljima te da svi oni sada nose te terete.“

A teret su nosili i književni kritičari koji su dosad pohvalili „Pisma iz Pekinga“, što je budno pratio i sam autor koji podcrtava da je bio „zadovoljan kritičkim tekstovima“, držeći fige da se roman potencijalno nađe i u širim izborima nadolazećih književnih nagrada. 

I mi držimo fige.

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci.