Dubravka Zima o društvenoj uvjetovanosti hodanja, flaneru i Đačkom štrajku

I dok bismo rado pomoći hodanja otvarali priče da "postoje dvije vrste ljudi", naš odnos je, ipak, daleko ambivalentiji spram njega. Za neke je hodanje idilično jedino u gradu, dok je za druge hodanje stvoreno za livade. Kada treba hodati do dućana svi smo za, kada treba hodati na treći kat, ne žurimo se. Volimo si govoriti da hodamo kako bismo se opustili, ali svi znamo što znači hodati pod stresom u tri ujutro. Znate kako kažu, deset tisuća koraka, deset tisuća ćudi.

U sklopu programa „Radnog čitanja vol. 2“ ispred Gradske knjižnice Rijeka kroz povijest i filozofiju hodanja provela nas je korak po korak Dubravka Zima, autorica hrvatske povijesti hodanja, „Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti“ (Naklada Ljevak, 2025). Uz moderatoricu Helenu de Karinu, pridošli hodači imali priliku čuti sve što do tada nisu znali o našem odnosu s hodanjem. Prije razgovora održale su se i tri različite šetnje koje su hodačima otkrile jedno novo, drugačije viđenje Rijeke.

---

Dubravka Zima sveučilišna je profesorica i autorica, kulturna povjesničarka i hodačica. Predaje hrvatsku dječju i nedječju književnost na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, u znanstvenom se radu bavi književnošću i kulturnom poviješću, studijima djetinjstva, mladosti i djevojaštva. Napisala je knjige: Ivana Brlić- Mažuranić (2001), Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu (2011), Uvod u dječju književnost (2015, suautorica Marijana Hameršak), Praksa svijeta: biografija Ivane Brlić-Mažuranić (2019), Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću (2022) i Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti (2025).

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci.

---

S obzirom na to kako je dosad bila primarno poznata po studijama vezanim uz dječju književnost, pridošlima je bilo intrigantno poslušati što je gošću inspiriralo da se uhvati hodanja. Iako sama ističe da nikada nije razmišljala o tome da će napisati knjigu, njezina ljubav prema hodanju i čitanju o njemu pokazala se ključnom, jer kako sama kaže, „vidi se u knjizi da je poticaj bio dvojak“: „O drugim prostorima i drugim nacionalnim povijesti već postoje različite knjige, posebice na engleskom govornom području. Osjetila sam potrebu da se upišemo u taj korpus, budući da i mi imamo određene specifičnosti u povijesti koje su bile vezane uz hodanje.“

I dok vani postoji pozamašan broj esejističke, publicističke i povijesničarske literature, rijetke među njima su prevedene na hrvatski jezik, pa je tako Dubravka Zima prisutne podsjetila na poznati naslov „Filozofiju hodanja“ Frédérica Grosa kao primjer slične prakse. Razmišljajući o svojem osobnom, imaginarnom kanonu na koji se oslonila tijekom pisanja i promišljanja, autorica se sjetila „Škole hodanja“ Borivoja Dovnikovića, ali i njemačkog redatelja Wernera Herzoga i njegovih hodačkih pothvata kao što je, primjerice, želja da se „obuhvate razjedinjene Njemačke“, ili želja da pješačenjem spasi život svojoj prijateljici, Lotti H. Eisner, koje je posebice zanimljivo:

„U kasnu jesen 1974. krenuo je iz Münchena za Pariz s namjerom da produži život svojoj prijateljici Lotti Eisner koja je u to vrijeme bila teško bolesna. To se nevjerojatno i dogodilo! Dapače, on spominje anegdotu deset godina kasnije kada mu ona govori: „Slušaj, to je lijepo i dobro, ali meni je dosta, oslobodi me te svoje basme održavanja na životu“. To je samo anegdota, ali je vrlo interesantno da je hodanje u to vrijeme imalo apotropejski učinak. Meni je njegova vrlo iskošena, ludička narav hodanja jako odgovarala.“

Načinjajući temu naravi hodanja, Dubravka Zima iznijela je stajalište da je sam čin hodanja „društveno vrlo uvjetovan“, gledajući kako se hodač kroz povijest stalno sukobljavao s različitim ograničenjima i pravilima kada je riječ o tome gdje, kako i tko uopće može hodati gradom. Pritom ne treba ni otići daleko u povijest već samo promisliti o tome gdje ste danas morali stati ili koju ste prepreku morali zaobići: „Svakodnevno hodanje ima regulaciju koja je društvena, a ne prirodna.“

Stavljajući najveći fokus na modernu povijest hodanja, Zima govori da je pričanja o hodanju i gradu istodobno i „priča o problemu klasnih i rodnih odnosa“ koja se odvija tijekom 18. i 19. stoljeća: „Hodanje je klasno regulirano, ali posebice rodno jer žene imaju najveća ograničenja gdje smiju, s kime smiju, smiju li uopće ići, kako izgledaju dok su vani, kako hodaju... Građanske žene imaju samo jednu mogućnost hodanja.“ A ni tada nisu mogle mirno samo proći ulicom, kao što je otkrila Dubravka Zima tijekom svojeg istraživanja: „Dragutin Hirtz već 1830 spominje da se žene žale na uznemiravanje na cesti, što je kontinuitet do dan-danas. 

I dok je danas hodanje poželjna aktivnost gdje svi streme tisućama koraka, Zima podcrtava „kako je hodanje tijekom većeg dijela, sve do moderne povijesti, bio jedini način kretanja za ljude koji nisu imali drugih opcija.“ Drugim riječima, „hodanje nije romantično, niti lijepo“:

„Hodanje se često konotiralo kao neugodna, teška, tegobna, zamarajuća aktivnost. Hodanjem se radilo i obavljalo jako puno teških poslova. Negdje u 18. stoljeću su bogate klase prepoznale rekreativnu, kontemplativnu i romantičnu narav hodanja. Hodanju su se tada počele davati te karakteristike, ali i dalje se ništa nije puno promijenilo za one koji su morali hodati na poslu. Jedna klasna dijalektika ostaje trajna.“

I dok su bogatiji njemu pridavali romantičarske crte, drugi su u njemu vidjeli i mogućnost izražavanja drugačijih osjećaja. U hrvatskoj povijesti ostaju zabilježeni Mrkopljanci koji su prehodali put do Zagreba kako bi vidjeli željenu Jubilarnu gospodarsko-šumarsku izložbu 1891. godine. Na istu izložbu također su korak po korak došli i mladi sokolaši iz Zadra s ciljem promocije svojeg pokreta. Ipak, jedna od najpoznatijih epizoda – ne samo iz povijesti hodanja u Hrvatskoj nego i općenito u 20. stoljeću predstavlja Đački štrajk kada su se srednjoškolci suprotstavili ustoličenom banu Slavku Cuvaju. Povod je bio što je tijekom prvotnih štrajkova diljem zemlje nastradao jedan dječak u Sarajevu, što je izazvalo konsternaciju među njegovim vršnjacima koji su vjerovali da je poginuo. 

„On je kasnije preživio, slavili su ga i kao junaka te je kasnije radio turneju Hrvatskom, ali u Zagreb i Osijek prvo stiže vijest da je dijete poginulo. I srednjoškolci su jednostavno revoltirani time.“

Prvo se dižu osječki srednjoškolci u veljači 1912. godine, otpočinjući svoj poznati protestni marš tijekom koje mirno prosvjeduju protiv vlasti. „Djeca čak probijaju policijski kordon“, ističe povjesničarka, govoreći da policija nije znala reagirati. Ubrzo se slične stvari događaju na Sušaku, Senju te svim drugim većim hrvatskim gradovima s početka prošlog stoljeća. Iako je Josip Horvat isticao da je riječ o „prvom đačkom štrajku uopće“, Povjesničarka je pronašla da se sličan štrajk dogodio nekoliko mjeseci prije u Engleskoj „zbog loših školskih uvjeta i fizičkog kažnjavanja“. 

Slični zahtjevi bili su i kod hrvatskih učenika, s tim da su bili utkani među druge, političke zahtjeve da se makne Slavko Cuvaj:

„Naši su imali stanovitog uspjeha jer nakon nekoliko dana vlada nije više znala što bi napravila i zatvorili su sve škole u Hrvatskoj. To mi se čini vrlo interesantnom reakcijom jer vlast – odraslu – nemaju pojma kako ukrotiti djecu. Škole su ostale zatvorene dva mjeseca. Na kraju kada su se stvari smirile, djeca su imale zahtjev da nitko ne bude kažnjen. Iako Horvat kaže tako, našla sam podatke da su barem dvojica dječaka – jedan u Osijeku i jedan na Sušaku – bili izbačeni, što je mala žrtva za tako veliku stvar.“

Postoje i mirnije povijestice koje se protežu do današnjeg dana, kao što je tradicija vandrovanja. Dosad nezamijećena, Dubravka Zima objašnjava kako je riječ o „specifičnoj hrvatskoj“ povijesnoj praksi gdje su mladi zanatlije od kraja 18. stoljeća pa sve do raspada Austro-Ugarske „imali obvezu tijekom svojeg školovanja provesti tri pune godine na usavršavanju izvan mjesta stanovanja.“ Iako naoko slobodno, „vandrovanje je bilo strogo regulirano propisima“, pri čemu su obrti diljem Europe morali prihvatiti mlade majstore. Najvažniji uvjet? Mladići su mogli putovati isključivo pješice. Iako skoro zaboravljeno, vandrovanje je i danas prisutno.

Ipak, jasno je kako je danas za veliku većinu ljudi hodanje je povezano s gradom kojim svakodnevno prolaze, pa makar i samo nakratko izašli iz automobila do obližnjeg dućana. Početak svega toga treba tražiti u društvenim i ekonomskim procesima s početka 19. stoljeća zahvaljujući kojima „gradovi postaju atraktivna hodačka mjesta“ s obzirom na boom stanovništva, ali i urbanu modernizaciju. Sve to postavit će temelje za pojavu figure flanera koji se veže uz Francusku, iako je prisutan i u drugim europskim kulturama:

„Flaner se prikazuje kao ambivalentna figura koju već početkom 19. stoljeća fiksira francuska kozerska satirična produkcija, samo da bi ju popularizirao Baudelaire u tekstovima gdje flanera vidi kao čovjeka mnoštva, osobu koja luta gradom te koja osjeća zadovoljstvo i ugodu s time da se nalazi u masi gdje ga nitko ne može prepoznati. 

Nitko ga ne vidi, a on promatra. Upravo to promatranje je povezano s nekim umjetničkim afinitetima gdje on promatra kako bi kasnije od toga nešto napravio. On je istovremeno i lutalica, bez cilja. On je i dobro stojeći, jer inače si ne bi mogao priuštiti takvu aktivnost. Flaner je muška figura te je danas, rekla bih, čak simbol modernizma.“ Gledajući drugu stranu medalje, „ženski pandan flaneru nije lako naći“, posebice jer je mnogima prvi spomen žene na ulici – uličarka. Ipak, Dubravka Zima ističe kako je primjerice Janet Wolf uspjela ukazati da je „dijalektika javnog i privatnog u velikim gradovima u zapadnoj Europi proizvela žene koje idu u šoping, prostore između javnog i privatnog, gdje su unutra, ali nisu doma.“ Ipak, tijekom 20. stoljeća govori da „ženska prisutnost postaje malo pitomija, malo istaknutija.“

Još jedna izuzetno važna komponentna hodanja koja je danas još uvijek nedovoljno proučena, jest njezina moć ujedinjavanja društva. I dok smo se već dotaknuli štrajkova, zajedničkim hodanjem moguće je proslaviti mnogobrojne društvene i političke događaje ili osobe: „U Zagrebu i u kontinentalnim gradovima postojale su bakljade gdje se s upaljenim bakljama prati jednog političara, ili gdje se dolazi političaru ispred kuće kako bi mu se na različite načine odalo priznanje, zahvala, počast...“

U tome autorica vidi i „obrednu dimenziju hodanja“ koja se najočiglednije vidi u pogrebnim povorkama koje su se organizirale mnogobrojnima tijekom povijesti: „Religijsko hodanje, pogotovo procesije, vrlo su strogo strukturirane s propisima tko ide prvi, tko nakon njega... i to se preslikava u povorkama koje nemaju nužno religijsku konotaciju.“

S obzirom na to da se svaki kulturni povjesničar u Hrvatskoj prvo suočava s nedostatkom izvora, ili u najmanju ruku razbacanim izvorima, upoznavanje procesa rada na knjizi ponudilo odgovore na mnoga pitanja: „Istraživala sam na različite načine, to je bila – u jednom smislu – intuitivna potraga, ali više-manje sam znala što želim ispričati i kojim temama se želim baviti.“ U izostanku sekundarne literature u Hrvatskoj, Dubravka se primarno oslonila na historiografsku građu, vodeći se uzorima iz angolofone povjesničarske sfere, među kojima je najvažnija bila Rebecca Solnit, i sama autorica jedne povijesti hodanja. Sam proces trajao je tri mjeseca, ali o svemu je razmišljala godinama unazad.

Budućnost? Dubravka Zima ekskluzivno je otkrila da se vraća u 20. stoljeće i popularnu kulturu s obzirom na to da ju „nervira narativ da je Novi val bio emancipatoran i transformativan jer mi se čini da djevojke i dalje nisu bile prezentirane, kao što to želi ispričati jedna alternativna muška povijest.“

Poslušajte razgovor na mixcloudu Radio Benčić:

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci.