Biti čovjek - stripovske priče o solidarnosti

Strip Posvojenje: Wajdi autora Benoît Drousie (poznatijeg kao Zidrou) i Arno Monin nije samo priča o posvojenju već i o nerazumijevanju, krivim očekivanjima i traumama koje se teško premošćuju dobrim namjerama.

U središtu radnje nalazi se imućna obitelj koja odlučuje posvojiti dječaka Wajdija iz Jemena. Već na početku jasno je da oni taj čin doživljavaju gotovo kao vlastiti moralni trijumf.  Žive u svom uređenom, sigurnom svijetu i uvjereni su da su djetetu pružili savršenu priliku za novi početak. No upravo tu nastaje pukotina jer je njihova perspektiva potpuno lišena razumijevanja onoga što je Wajdi prošao.

Dječak nije prazna ploča spremna za novi život, nego slomljeno dijete koje nosi traumu rata, gubitka obitelji i potpune dezorijentiranosti u novoj sredini. Ne poznaje jezik, ne razumije kulturu, ne vjeruje ljudima i sve to manifestira kroz ponašanje koje njegovi posvojitelji doživljavaju kao problem, a ne kao posljedicu. Njegova borba s prilagodbom nije iznimka nego pravilo, no oni to ne uspijevaju vidjeti.

Zidrou ovdje vrlo precizno razotkriva jednu neugodnu istinu: dobronamjernost bez empatije može biti jednako štetna kao i ravnodušnost. Obitelj neprestano veliča vlastitu dobrotu, ali pritom ne čini ključni korak, ne pokušava istinski razumjeti dijete koje su doveli u svoj dom.

Emotivni vrhunac priče dolazi kada, iscrpljeni problemima, počnu dovoditi u pitanje samu odluku o posvojenju. Kada Wajdi to slučajno čuje, njegov bijeg nije samo fizički čin nego i konačni izraz slomljenog povjerenja. Taj trenutak snažno pogađa i čitatelja… Teško je ne osjetiti knedlu u grlu.

Lik socijalne radnice dodatno pojačava poruku stripa. Ona otvoreno osuđuje posvojitelje, podsjećajući ih na nešto što su trebali znati od početka: svako dijete je zahtjevno, a dijete koje je preživjelo rat, izgubilo obitelj i našlo se u potpuno stranom svijetu, očekivano je zahtjevno beskrajno više. Njezine riječi odzvanjaju kao moralni kompas priče.

Vizualno, Arno Monin pristupa priči toplim, vedrim koloritom koji na prvi pogled sugerira optimizam, pa čak i sretan završetak. Taj kontrast između vizualne lakoće i teške emocionalne tematike dodatno pojačava dojam priče. Ipak, za razliku od mnogih sličnih narativa, ovdje se ta vizualna sugestija na kraju i ostvaruje. Nakon svih lomova i pogrešaka, priča doista pronalazi put prema sretnijem ishodu.

Posvojenje Wajdija nije lagano štivo. To je strip koji izaziva empatiju, ali i spremnost na nelagodu. Dirljiv je, često bolan i gotovo sigurno će izmamiti suze, ali ono što ostaje nakon čitanja jest važnije od same emocije: razmišljanje o tome jesmo li doista spremni razumjeti one kojima želimo pomoći.

Autor Zidrou, pravim imenom Benoît Drousie, jedan je od najplodnijih belgijskih strip-scenarista današnjice. Njegov opus iznimno je raznolik: od humorističnih serijala poput L'Élève Ducobu i Tamara, do emotivnih i društveno angažiranih djela kao što su Lydie, Les Folies Bergère ili Shi. S druge strane, ilustrator Arno Monin pripada onim samozatajnim autorima, ali s bogatom karijerom i prepoznatljivim stilom.

U stripu Mjesec bijele boje, autora Lepage, protagonist, stripaš čiji je cilj sudjelovati na putovanju na Antarktiku kao dio tehničke posade, prikazuje realnost i svakodnevicu znanstvene ekspedicije na Antarktici. Put počinje brodom kroz nemirno more i neizbježnu morsku bolest. Kasnije ekspedicija uključuje prevaljivanje stotina kilometara kroz monotonu snježnu pustinju vozilima specijaliziranima za jedan od najnepristupačnijih dijelova Zemlje.

Na početku ovog dokumentarnog stripa učimo o maničnim utrkama za Antarktiku kroz povijest, tada posljednji neosvojeni kontinent. Teško je reći jesu li tadašnji istraživači bili hrabri ili ludi, uzimajući u obzir sve gubitke ljudskih života. Motivacije današnjih istraživača razlikuju se od motivacija prvih pustolova. Dok su pionire motivirali slava i savladavanje neotkrivene divljine, znanstvenici u knjizi žele pridonijeti korpusu znanstvenog znanja čovječanstva. Tu je i tehničko osoblje, poput liječnika i mehaničara, koje, kako saznajemo, također ima svoje motive.

Uz svu tehnologiju i logistiku, probijanje kroz snijeg i led Antarktike i danas je daleko od jednostavnog i sigurnog. Na početku su brod i njegovi putnici na milost i nemilost visokim valovima i, naravno, ledu zbog kojega mogu zaglaviti danima. Kasnije, na kopnu, ekstremno niske temperature i vjetar ugrožavaju život čak i uz uporabu specijalizirane opreme i praćenje sigurnosnih protokola.

Kroz priču protagonist susreće razne članove ekspedicije, ljude iz različitih zemalja i različitih sredina. Upoznajemo njihovu rutinu, običaje, hobije i strasti. U stripu vidimo i nastajanje prijateljstava, gotovo bratstva, ljudi iz raznih dijelova svijeta, nečega bez čega bi boravak na jednom od najizoliranijih mjesta na planetu bio gotovo nemoguć. Tu su društvene igre, sviranje gitare, ples te, naravno, razgovori i šale tijekom obroka. Takve male stvari podižu moral i olakšavaju život koji izgleda tako krhak u ekstremnim polarnim regijama.

Strip obiluje detaljnim crtežima brodova i tehničke opreme, u kontrastu s oceanom i bijelo-plavim ledenim pejzažem. Povremene fotografije u stripu vraćaju nas u realnost i služe kao podsjetnik da se radi o stvarnim ljudima i stvarnoj ekspediciji. Na kraju stripa nalazi se i dokumentarni dio u kojem saznajemo više o samim istraživanjima koja se provode na Antarktici, mjestu koje više nalikuje drugom planetu nego okruženju u kojem živi većina nas. Bez obzira na to, kamo god ljudi išli, prati ih njihova kultura te želja za bliskošću.

Emmanuel Lepage francuski je strip-crtač, kolorist i scenarist. Lepageov rad je prepoznat i nagrađivan diljem Europe, ali i u svijetu, a među najbolja djela mu se svakako ubrajaju i stripovi La Terre sans mal, Muchacho, Oh, cure, Mjesec bijele boje, Jednog proljeća u Černobilu i Neve.

Grafički roman Daytripper brazilske braće Fábio Moon i Gabriel Bá naizgled je jednostavna priča o jednom čovjeku, ali se vrlo brzo pretvara u slojevitu, gotovo meditativnu refleksiju o životu, smrti i svemu što se nalazi između.

Strukturiran u devet poglavlja, strip prati Brása de Olivu Domingosa kroz različite faze života, no s neobičnim obratom: svako poglavlje završava njegovom smrću. Svaki put ona dolazi drugačije, u različitim okolnostima i životnim dobima, a uz nju dolazi i kratak nekrolog koji zaokružuje tu verziju njegova života. Ono što ovaj koncept čini posebnim jest činjenica da nijedna od tih smrti ne djeluje kao kriva nego se svaka se čini kao prirodan završetak puta kojim je krenuo.

Neke smrti proizlaze iz ljubavi, a druge iz prijateljstva: odnosa koji se kroz strip pokazuju kao temeljni stupovi njegova identiteta. Upravo kroz te odnose Brás se definira, gubi i ponovno pronalazi. Njegov odnos s ocem posebno je složen: obilježen distancom i nerazumijevanjem, ali istovremeno prožet dubokom, tihom ljubavlju. Ta ambivalencija daje priči dodatnu emocionalnu težinu.

Jedna od ključnih prekretnica dolazi kada Brás postaje otac. Dotad zaokupljen karijerom i vlastitim ambicijama, tek tada počinje sagledavati život iz drugačije perspektive. Ljubavni odnosi također igraju važnu ulogu, od intenzivne veze koja traje godinama i ostavlja ga izgubljenim nakon prekida, do susreta s Anom, koja postaje njegova životna partnerica i simbol stabilnosti.

Narativ nije linearan: poglavlja skaču kroz vrijeme, iz djetinjstva u zrelost, pa natrag, bez kronološkog reda. No unatoč toj fragmentiranosti, priča zadržava unutarnju logiku i emocionalni kontinuitet. Završno poglavlje, u kojem Brás doživi 76 godina, djeluje kao svojevrsna kulminacija, kao da sve prethodne verzije života vode upravo prema toj jednoj, “potpunoj” egzistenciji.

Ipak, kraj nije potpuno jednoznačan. U završnici se pojavljuje osjećaj snolikosti, kao da su svi ti životi i smrti možda bili tek niz mogućnosti, snova ili paralelnih stvarnosti. Posebno se ističe motiv mora i reference na božicu Iemanjá iz afro-brazilske mitologije: simbol oceana, želja i nepoznatog, što dodatno pojačava dojam mističnosti, ali i određene zbunjenosti. Dok su ranija poglavlja jasnija i čvršće strukturirana, završnica je svjesno kaotičnija, otvorena interpretaciji.

Vizualno, Moon i Bá stvaraju iznimno fluidan i poetičan svijet. Prijelazi između poglavlja često su obilježeni apstraktnim, gotovo slikarskim sekvencama koje djeluju kao emocionalni mostovi između različitih verzija života. Te slike ne služe samo estetici, nego i ritmu.

Strip je prožet i dubokim, pamtljivim mislima, poput one: Život je kao knjiga, sine, a svaka knjiga ima kraj. Koliko god ti se sviđala, mora završiti. Ili introspektivnog promišljanja: osjećaja da si premlad da se pitaš jesi li u prošlosti postavio prava pitanja, a prestar da očekuješ da će ti budućnost donijeti odgovore.
Daytripper nije priča o smrti koliko je priča o životu, o svim njegovim mogućim verzijama, propuštenim prilikama, slučajnostima i odlukama koje nas oblikuju. To je strip koji ne nudi konačne odgovore, ali postavlja dobra pitanja i ostavlja čitatelja da se, barem na trenutak, zapita o vlastitim izborima i putevima koje je mogao, ili još uvijek može, odabrati.

Fábio Moon i Gabriel Bá brazilski su jednojajčani blizanci, među najcjenjenijim suvremenim strip autorima. Njihov rad, uključujući Daytripper i projekte poput The Umbrella Academy, višestruko je nagrađivan (uključujući Eisner Award), a prepoznatljivi su po snažnom vizualnom stilu i emocionalno zrelim, literarno ambicioznim pričama.

Grafički roman Izlazne rane izraelske autorice Rutu Modan na prvi pogled započinje kao misterij, ali se vrlo brzo pretvara u suptilnu i bolno realističnu priču o odnosima: obiteljskim, ljubavnim i onim neodređenim koji nastaju negdje između.

Radnja je smještena u Tel Aviv, gdje upoznajemo Kobyja Franca, taksista koji dane provodi izmjenjujući smjene s tetom i pokušavajući održati kakav-takav red u vlastitom životu. Jednog jutra, nakon noćne smjene, dobiva neobičan poziv: iz vojnog ureda traže baš njega. Na dogovorenom mjestu čeka ga Numi, mlada vojnikinja koja vjeruje da je njegov otac jedna od žrtava nedavnog bombaškog napada u Haderi.

Već u startu jasno je da Kobyjev odnos s ocem nije bio jednostavan. Nakon majčine smrti dodatno su se udaljili, a mjesecima prije događaja nisu bili u kontaktu. Vijest o mogućoj smrti ne izaziva tugu koliko nelagodu i otpor. No situacija se dodatno komplicira kada u očevu stanu pronađe pismo koje otkriva da su njegov otac i Numi bili u ljubavnoj vezi,  činjenicu koju ona u početku prešućuje.

Potraga za istinom vodi ih kroz niz institucija i slijepih ulica, od mrtvačnice do već obavljenog pokopa neidentificiranog tijela. Prekasno je za jednostavne odgovore, a svaka nova informacija otvara dodatna pitanja. U tom procesu, između Kobyja i Numi počinje se razvijati odnos koji izmiče jasnim kategorijama: nešto između nepovjerenja, bliskosti, pa čak i privlačnosti.

Numi dolazi iz naizgled savršene, imućne obitelji u kojoj se, uz majku bivšu misicu i idealnu sestru, osjeća kao autsajder. Nesigurna u vlastiti izgled, ali tvrdoglavo svoja, ona u Kobyju pronalazi neočekivanu podršku. S druge strane, Koby se prvi put ozbiljnije suočava s očevim životom, čak i onim dijelovima koje nikada nije pokušao razumjeti.

Jedno od ključnih pitanja koje strip postavlja jest: može li se čovjek zbližiti s osobom koja je bila u vezi s njegovim ocem? Odgovor koji Modan nudi nije ni jednostavan ni utješan. Dovoljna je jedna pogrešna riječ, jedna nespretna usporedba, i sjena oca ponovno se nadvija nad njihov odnos, podsjećajući koliko su takve veze krhke i opterećene prošlošću.

Ono što Izlazne rane čini posebno uvjerljivim jest njegova suzdržanost. Rutu Modan ne poseže za dramatizacijom ni velikim zapletima jer život je već dovoljno složen sam po sebi. Upravo zato priča djeluje autentično, lišena klišeja i nepotrebnih ukrasa. Strip bi bez problema funkcionirao i kao klasičan roman, no vizualna komponenta dodatno produbljuje doživljaj: jasan, precizan crtež ne skriva slabosti nego nadopunjuje priču, ostavljajući čitatelju vrlo malo prostora za popunjavanje praznina jer je sve već tu, pred očima.

Izlazne rane su tiha, ali snažna priča o ljudima koji pokušavaju razumjeti jedni druge, često prekasno, često nespretno, ali uvijek iskreno. I upravo u toj nesavršenosti leži njezina najveća snaga.

Autorica Rutu Modan rođena je u Tel Avivu, školovana u Jeruzalemu, a karijeru je započela objavljujući stripove u izraelskim novinama. Suosnivačica je izdavačke kuće i autorskog kolektiva Actus Tragicus te je surađivala s brojnim istaknutim autorima. Za Izlazne rane osvojila je Eisner Award, jednu od najprestižnijih nagrada u svijetu stripa, čime je dodatno potvrđen njezin status jedne od najvažnijih suvremenih autorica grafičkog romana.

Grafički roman U istom čamcu autorice Zelbe lepršava je, mladenačka i topla autobiografska priča o odrastanju, koja velike povijesne promjene promatra iz sasvim osobne, tinejdžerske perspektive.

Glavna junakinja, Wiebke Petersen, strastvena je veslačica koja se sa svojom ekipom priprema za juniorsko svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Upravo taj sportski okvir daje priči čvrsto uporište: treninzi, natjecanja i zajednički život ekipe nisu samo pozadina, nego svakodnevica. U isto vrijeme, pad Pad Berlinskog zida ostaje u drugom planu, kao kulisa jedne generacije koja odrasta u novim okolnostima.

Posebnost priče leži u tome što je juniorska reprezentacija po prvi put okupila veslače iz cijele Njemačke, dotad podijeljene na istočnu i zapadnu. Ono što je donedavno bila podjela, sada se mora pretvoriti u suradnju. U čamcu nema prostora za razlike: potrebno je uskladiti ritam, disanje i povjerenje. Upravo kroz taj zajednički napor djevojke se upoznaju, sudaraju, ali i postupno prihvaćaju jedna drugu.

Paralelno s tim, Wiebke prolazi kroz tipične, ali zato ništa manje važne faze odrastanja: prve simpatije, zaljubljivanja i početna ljubavna iskustva s dečkima, ispunjena znatiželjom, nesigurnošću i dozom nespretnosti. Sve to Zelba prikazuje s puno topline i bez dramatizacije, hvatajući onaj prepoznatljivi osjećaj između djetinjstva i odraslosti.

Ono što ovaj strip čini posebno simpatičnim jest njegova lakoća. Velike teme poput identiteta, pripadnosti i promjene društva prisutne su, ali nikada ne opterećuju priču. Umjesto toga, sve se odvija kroz male, svakodnevne trenutke, razgovore, poglede, šale i zajedničke treninge. Veslanje je pritom i stvarna aktivnost i tihi simbol povezivanja: bez međusobnog razumijevanja, čamac jednostavno ne ide naprijed.

Vizualno, Zelba koristi vedar, pomalo dječji i razigran stil koji savršeno odgovara tonu priče. Crtež je jednostavan, topao i pristupačan, s izraženom mladenačkom energijom koja čini strip posebno bliskim mlađim čitateljima.

U istom čamcu je, prije svega, roman o odrastanju, nježan, iskren i neopterećen. To je priča o sportu, prijateljstvu i prvim koracima u svijet odraslih, ispričana s puno humora i lakoće. I baš kao i njezine junakinje, strip ide naprijed laganim, ali sigurnim zaveslajima.

Zelba je umjetničko ime autorice Wiebke Petersen, opisivane kao jedne od najvažnijih suvremenih njemačkih autorica stripa, iako već dugo živi i radi u Francuskoj. Nakon sportske karijere, okrunjene zlatnom medaljom na svjetskom juniorskom veslačkom prvenstvu, počinje raditi kao ilustratorica, a zatim se u potpunosti posvećuje stripu. Danas iza sebe ima niz uspješnih i prepoznatljivih grafičkih romana koji često spajaju osobno iskustvo, odrastanje i nježan, pristupačan narativni stil. 

Nadamo se da smo vas inspirirali za čitanje ovih odličnih stripova! 

Knjige odabrali članovi kluba:  Andrijana Baždarić, Edvin Močibob, Marin Doričić i Denise Mandekić s voditeljicom kluba Anjom Babić