Đuro nam je dao sve: Ana Rajković Pejić o radničkim odmorima, pijanstvima i - ljubomori

I sad bih ja trebao napisati traktatni, lijepi, kratki monolongo o suvremenom stanju radništva, prije nego što se zaputimo u novi susret Radnog čitanja.  Stvarno sam planirao, ali kada sam vidio red pisaca, kritičara, akademika, političara, influencera, YouTubera, pekara, astronauta, kućnih ljubimaca, seoskih životinja i čini mi se par kušina u ljudskoj veličini, rekao sam – ne hvala, može radništvo i bez mojeg uvoda. Ponavljajte se pred ogledalom, nikad pred drugim ljudima.

Bolja ideja je udubiti se u novi susret ciklusa Radnog čitanja gdje smo imali prilike družiti se s povjesničarkom Anom Rajković Pejić koja je u društvu moderatora Kristiana Benića predstavila svoju posljednju knjigu, „Plave kute idu na more“ (Durieux, 2024), kako bi nam pružila uvid u radničku svakodnevicu iz netom završene prošlosti. Kao i uvijek, gošća je prvo otkrila zašto se posvetila istraživanju radničke svakodnevice od početaka svoje karijere, pa sve do njezina ukoričenja. Podcrtavajući da se tijekom „razdoblja jugoslavenske historiografije dosta istraživao radnički pokret“, Rajković Pejić ističe da su u cijelom istraživačkom procesu „nedostajali ljudi koji su to sve nosili.“

„U historiografiji uvijek ostaju vlasnici tvornica kao pokretači moderniteta. Uvijek je povijest kapitala, a taj kapital je netko stvorio i to nisu uvijek vlasnici tvornica“, objašnjava Rajković Pejić, ukazujući na to da iza tog rasta stoje upravo radnici. Upravo to odlučila je i pokazati kroz primjer nekadašnjeg hrvatskog industrijskog giganta, „Đuru Đakovića“. Objašnjavajući kako je cijelo djetinjstvo slušala kako je Đuro Đaković i ovo i ono, i kako joj je veći dio obitelji radio u slavonskom poduzeću, istraživačica je publici ukazala kako se tvornica antropomorfizirala pred očima onih koji su za nju radili i koji su s njom živjeli:

„Fascinantno je da se i dan-danas ljudi koji su radili u Tvornici prema Đuri odnose kao prema živom biću. Bilo mi je fascinantno koliko su se oni spojili s tvornicom. Danas kada govore o svojem radu u tvornici, vidite koliko je njima stalo do te tvornice i koliko su oni emocionalno vezani uz nju. Dobar dio njih je i plakao vraćajući se u ta vremena, a jedan dio njih doslovno rekao – „Đuro je nama dao sve.“

Veliki razlog tomu zasigurno treba tražiti, govori Rajković Pejić, i u velikoj industrijskoj transformaciji po završetku Drugog svjetskog rata: „Vi imate obitelji koje su živjele u Kraljevini Jugoslaviji u straćarama, bez pitke vode i totale. U okviru jedne generacije – nakon samo 15 do 20 godina – oni žive u kućama s toplom vodom, hladnjacima, šporetima... Događa se velika transformacija jer oni u svojim životima po prvi put vide neke stvari. Recimo, njima je jedno od prvih iznenađenja bila kupovina hladnjaka. Kako on hladi? To su bili prvi koraci, i što je jako zanimljivo, oni kupovinu tih uređaja vežu uz rad u tvornici.“

Iako će mnogi reći kako je „Đuro Đaković“ postojao i prije Jugoslavije, Rajković Pejić ipak podcrtava da „kada usporedite uvjete u tvornici 1922., 1925., 1938. i 1978., vidite da je to druga tvornica.“ Tijekom jugoslavenskog razdoblja on se prometnuo u 200 najvećih poduzeća, „poduzeće koje je izvozilo s obje strane željezne zavjese.“

„U Brodu se znalo reći: Đuro je proizvodio od igle do lokomotive“, podijelila je lokalnu uzrečicu s prisutnima gošća kako bi ukazala u kojoj je mjeri Đuro Đaković pokrivao potrebe, ne samo lokalne ili regionalne, već i svjetske. Za Đuru nije postojala strana zemlja, ili riječima Rajković Pejić, „vi nemate zemlje gdje neki dio nije izgradio Đuro.“

Ali opet previše pričamo o tvornici, a ništa o radniku. Tko je bio on? Gošća govori o tome kako je od 1945. pa nadalje vlast primarno bila „orijentirana na izgradnju novog socijalističkog čovjeka.“ U čemu je caka? On nije trebao biti samo radnik:

„On je morao čitati, biti kulturno prozaičan, fizički zdrav, sit... Ta politika koja se kreirala s vrha se implementirala putem poduzeća koja su bila mehanizmi koji su osiguravali da se te donesene odluke spuštaju.“ Drugim riječima, „tvornice nisu funkcionirale samo kao „proizvodni procesi“, već i kao „društveni mehanizmi koji su stvarali nove navike. Ako to i danas zvuči nezamislivo, mnogima je još začudnije čuti o kulturnim praksama u tvornicama. Primjerice, tijekom sedamdesetih je u Đuri postavljen bibliotečni ormarić s knjigama koje su radnici mogli čitati tijekom radnog odmora. I dok to samo zvuči kao propaganda, Rajković Pejić ističe da ima niz primjera u tvorničkim novinama o radnicima koji opisuju što su čitali i je li im se to svidjelo. Od mnogobrojnih primjera, istaknut je radnik koji je za vrijeme pauze uzimao – Nerudu!

Bibliotečni ormarić samo je jedan primjer stvaranja kulturnih praksi i navika među radnicima koji dotad nisu imali prilike susresti se sa sličnom literaturom. Isto tako, postojale su izložbe (koje su mnogi prvi put u životu posjetili tada!), kao i književna grupa koja je otišla toliko daleko da su izdali zbirku poezije od čijeg se tiskanja stvorio spektakl kojem je prisustvovao i Dragutin Tadijanović.

„Međutim, bitno je reći da kultura ima dvije funkcije. Prva je da naglašava to da se težilo tome da se ljudi druže izvan radnog vremena, a druga je da se humanizira radna okolina“, ukazuje Rajković Pejić na temelje cijele priče kulturnog radnika. 

Ali i taj kulturni radnik je volio popiti. I to podosta. Alkoholizam je problem koji nikad nije napustio radničku klasu. Primjerice, u Jugoslaviji je sedamdesetih godina gotovo 30% mučilo muku s alkoholom. Međutim, kako je naša gošća istaknula, vlast je problem prepoznavala i nastojala riješiti jer je on – kako su godine prijetile – počeo opasno prijetiti i samoj produktivnosti. Bilo je različitih rješenja, ali čini se da je svaki bio bezuspješan. Jedan od inovativnijih dogodio se u Željezari Sisak gdje su u tvorničkim novinama izlazile fotografije pijanih radnika. Nije upalilo. Štoviše, može ga se pratiti od pedesetih i sve do osamdesetih godina. Jedan od anegdotalnijih primjera je da se 1955. u kantini posluživalo pivo kao prehrambeni proizvod, samo da bi ga kasnije ukinuli.

„Liječnici su se žalili da im radnici zaudaraju na rakiju. U Željezari su im znali reći da kad im dolaze da ne piju“, ističe Rajković Pejić da bi pokazala u kolikoj mjeri je alkohol bio svakodnevna potreba. Unatoč tome, Rajković Pejić govori u kojoj mjeri je on bio smatran „društvenim problemom“ koji se nastojao riješiti i seminarima s obiteljima i strukom. „Postojala je tendencija da se ljudima pomogne“, zaključuje gošća, ukazujući i na osnivanje klubova i udruga fokusiranih na liječenje alkoholizma među radnicima.

A svi znaju da je najbolji lijek za sve – more! Iako, treba doći od Slavonskog broda do mora, što se prvih godina pokazalo kao neuobičajeno težak zadatak.

„Bitno je naglasiti da je proces odlaska na godišnji odmor bio proces koji se stvarao od samog vrha. Kako bi uopće radnik otišao na more tijekom šezdesetih i sedamdesetih, vi ste njega prvo morali natjerati da on ide“, otpočinje priču Rajković Pejić, ukazujući da „radniku Đure Đakovića 1946. more nije bilo ni na kraju pameti.“ Zašto? Primarno jer su ljetni mjeseci bili posvećeni radu na polju, a onda i zato jer je njima more bio dalek, stran pojam. „Ljudi nisu navikli putovati“, govori Rajković Pejić, ističući da je njihov radijus kretanja tada bio ograničen na okolna sela, potencijalno Slavonski Brod. Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina sindikati imaju većinom odbijenice na pozive na godišnji odmor. 

I što sad? „Kada čitate izvješća, oni govore da njima ne treba odmor. Oni su zadovoljni što imaju kod kuće. Rade u tvornici, dođu kući, odu na polje. To je njima život“, zaokružuje početak cijele priče Rajković Pejić. A onda? A onda je sredinom pedesetih krenula velika kampanja usmjerena na radnike i njihove obitelji kako bi im približili njima naoko egzotični krajevi. Istovremeno, ljetovanja postaju zanimljivija zahvaljujući i tome što tvornice počinju kupovati radnička odmarališta, pa cijela priča postaje prirodnija, jednostavnija... Već se tijekom šezdesetih uviđa kako radnici uistinu žele ići ljetovati i da im „to postaje jedno od najdražih prava.“ Već sedamdesetih, govori Rajković Pejić, odlazak na more nije „nešto wow“. Usporedno s time valja pratiti i rastući standard: dok tijekom šezdesetih godina vlada euforija odmaralištima, već sedamdesetih se događaju prigovori, dok osamdesetih radnici već nalaze privatne smještaje na obala. „Radnička odmarališta imala su početnu funkciju da ih natjeraju“, zaključuje Rajković Pejić, govoreći kako je mnogim ljudima taj aranžman bio „prvi susret s more.“ Primjerice, jedan od radnika Đure Đakovića pitao je šefa po dolasku u Trogir ako je more uistinu slano. I uistinu ga je otišao probati.

Iz današnje perspektive, dobro se biva zapitati i tko je sve to plaćao. „Poduzeće nikada nije plaćalo 100%. Uvijek je bio dio koji je plaćao radnik, ali ako su mi oni sami rekli, to je bio kikiriki“, govori Rajković Pejić, ističući i da sam pogled na ondašnje cjenike bio umirujuć. Primjerice, radnik s šestero djece, suprugom i supruginom sestrom mogli su otići na more i ne bi osjetili financijski. 

A kao i uvijek u razgovorima o povijesti, malo prekasno sjetili su se i uloge žena u radničkom pokretu. Ana Rajković Pejić govori da su one tijekom dvadesetih i tridesetih bile zastupljene u administraciji, ali da od 1945. nadalje se mogu vidjeti i u pogonima. Ipak, „na nižim razinama bilo je problema i nije sve teklo kako su vlasti očekivale“ kada je riječ o uključivanju žena u proizvodni proces. Iako je Đuro Đaković tijekom osamdesetih godina aktivnije počeo s tim procesom. Tako je jedan radnik, naoko sretan što se žene uključuju u proces, istaknuo da ako se tako nastavi Đuro će postati „ženska fabrika“. 

Isto tako su međuradnički animoziteti bili izraženi i kroz pitanje struke. Primjerice, „Đurin radnik bio je pravi radnik“, za razliku od onih zaposlenih u drugim tvornicama. Isto tako, ogledan primjer je sukob između daktilografkinja i pogonskih radnika:

„Posebice se to vidjelo kod godišnjih odmora. Ako ste radili na fizički zahtjevnom poslu, mogli ste dobiti više godišnjeg odmora. Osamdesetih godina, kako je daktilografkinja bilo mnogo, neke su uspjele isposlovati da se njima da veći godišnji odmor. I to je onda bio cirkus. Kada se govori o radničkoj klasi kao homogenom subjektu, to je daleko od istine.“

Kako se tekst bliži kraju, tako se bližimo i toj udaljenoj istini o Đuri Đakoviću čiji su najslavniji dani iza njega. „Đuro je doživio sudbinu 99% tvornica“, govori Rajković Pejić, ukazujući da je od njegovih dvadeset pogona većina privatizirana i prodana. Iako on kao ime danas postoji, to više nema veze sa socijalističkom tvornicom. Od nekadašnjih 16 tisuća radnika, danas je kapacitet 4,500 radnika. „Ono što možemo nazvati uspjehom je da se jedino montaža koja je unutar Đure Đakovića bila najjača, iako privatizirana, našla u domaćem vlasništvu i danas posluje relativno dobro.“ 

Ostalo? Nije ostala čak ni priča ili baština, zasad, isto i u slučaju radničkih odmarališta. 

Audio snimku susreta poslušajte na mixcloudu Radio Benčić: 

Gradska knjižnica Rijeka kao program razvoja publike u kulturi 2026. godine uz podršku Ministarstva kulture i medija RH oblikuje program naziva “Radno čitanje vol. 2., program poticanja čitanja za obrtnike, samozaposlene i mlade profesionalce” fokusom usmjeren na razvoj čitateljske publike na temelju dijela naslova liste A i B Ministarstva kulture i medija RH, a u populaciji koja je prepoznata kao podzastupljena u suvremenom svakodnevnom čitateljskom životu, a to su obrtnici/ce, općenito samozaposlena populacija te posebno mladi profesionalci. Partner u programu je Obrtnička komora Primorsko-goranske županije.