Knjige petkom: Ničija djevojka, u Tišini, Zbogom, stvari

Ovotjedne preporuke započet ćemo romanom U tišini, autora Jema Lestera, a u prijevodu Lidije Milenkov-Ečimović. Roman prati Bena Jewella, oca desetogodišnjeg Jonaha koji ima teški oblik autizma. Ben i njegova supruga Emma iscrpljeni su svakodnevnom brigom za sina te se, u pokušaju da mu osiguraju bolju skrb, odlučuju na neobičan potez – odglumiti rastavu braka. Ben se s Jonahom seli k vlastitom ocu, s kojim ima složen i neriješen odnos.

Dok se suočava s Jonahovim zahtjevnim rutinama, birokratskim preprekama i raspadom braka, Ben sve više tone u alkoholizam i usamljenost. Roman istražuje teret roditeljstva, obiteljske odnose, osjećaj krivnje i borbu za dostojanstven život djeteta s autizmom. Unatoč teškim temama, priča je prožeta crnim humorom i toplinom te prikazuje koliko ljubav prema članu obitelji može biti snažna i iscrpljujuća istovremeno.

To je emotivna i potresna obiteljska drama o ljubavi, žrtvi i granicama ljudske izdržljivosti, no mogla bi vam dati posve novi pogled na ono što roditeljstvo zaista jest, kao i na autizam kao jednu od teškoća koje su nerijetko na prvu nevidljive, a s kojom se bori velik broj djece te roditelja.

Sljedeća priča na našem popisu nije nimalo lakša. Teško je danas pronaći osobu koja barem u osnovnim crtama nije upoznata s imenom Jeffreyja Epsteina i kontekstom slučaja koji je godinama punio medijske stupce i potresao javnost diljem svijeta. Riječ je o priči koja ne zalazi samo u područje true crimea ili osobne ispovijesti, nego je i duboko društvena, jer otvara pitanja moći, manipulacije i sustavnih propusta društva kao cjeline koji su omogućili dugotrajno zlostavljanje maloljetnih djevojaka. Virginia Roberts Giuffre jedna je od njegovih žrtava i jedna od osoba čije je svjedočanstvo imalo ključnu ulogu u razotkrivanju mreže ljudi i okolnosti povezanih s Epsteinom.

Knjiga Ničija djevojka, u prijevodu Lee Hlad Salijević, autobiografsko je svjedočanstvo Virginije Giuffre u kojem autorica iznosi vlastito iskustvo iz perspektive osobe koja je kao maloljetnica uvučena u sustav zlostavljanja i manipulacije. Umjesto da se oslanja na senzacionalističke elemente slučaja, knjiga se fokusira na osobnu priču, psihološke posljedice i dugotrajan proces suočavanja s traumom.

Giuffre detaljno opisuje kako je još kao dijete bila izložena seksualnom zlostavljanju te kako ju je upravo to učinilo posebno ranjivom i kasnije lakše podložnom novim oblicima zlostavljanja i manipulacije. Njezino svjedočanstvo ne govori samo o pojedinačnim događajima, nego i o dinamici moći koja omogućuje da se takvi obrasci zlostavljanja odvijaju neometano, često iza zatvorenih vrata i uz sudjelovanje ili šutnju okoline. Autorica iz perspektive osobe koja je od najranije dobi sustavno zlostavljana objašnjava kako takva trauma utječe na percepciju sebe i svijeta te zašto su osobe s takvim iskustvima kasnije ranjivije u manipulativnim i zlostavljačkim odnosima.

Važan aspekt knjige jest i autoričina odluka da vlastito iskustvo iznese javno, unatoč osobnim posljedicama, pritiscima i neželjenoj medijskoj izloženosti. Time Ničija djevojka postaje svjedočanstvo hrabrosti, ali i pokušaj vraćanja kontrole nad vlastitim životnim narativom. Iako je tema teška i emocionalno zahtjevna, knjiga je napisana jasno i bez uljepšavanja, s naglaskom na činjenice i osobno iskustvo. To je štivo koje je zahtjevno za čitanje, ali važno za razumijevanje složenosti slučaja i njegovih posljedica, kako na individualnoj tako i na društvenoj razini. Ujedno podsjeća koliko dugo zlostavljanje može ostati skriveno kada ga štite novac, utjecaj i mreža moćnih pojedinaca.

Kad nam se u ruke vrati neki naslov i kad svaki korisnik koji ga je pročitao osjeti potrebu reći koliko ga je knjiga oduševila i preporučiti je drugima, kad i mi knjižničari jedni druge nagovaramo da pročitamo tu istu knjigu, onda znamo da u rukama imamo nešto posebno, i zato je danas na našemu popisu.

Ljeto kad je mama imala zelene oči, autorice Tatiane Tibuleac (u prijevodu Ivane Olujić), svakako jest predivna književna poslastica jer nam pruža sve: dramu, tugu, preispitivanje, mudrost, emotivnu dubinu i katarzu. Radnja prati Aleksyja, psihički nestabilnog četrnaestogodišnjaka, i njegovu majku tijekom ljetovanja u Francuskoj. Iako je to ljeto planirao provesti s prijateljima u Amsterdamu, Aleksy pristaje na majčin nagovor da ga provedu zajedno, postavljajući joj uvjet da mu nakon ljeta prepiše automobil. Ono što će se dogoditi toga ljeta odredit će ostatak njegova života.

Dok se postupno upoznajemo s tragičnom poviješću njihove obitelji, u jednom trenutku shvaćamo da priču piše odrasli Aleksy, danas renomirani slikar, na savjet svojega psihijatra, koji mu je predložio da se, kao dio terapije, vrati sjećanjima na to ljeto provedeno s majkom. Različite dijelove njihove priče otkrivamo postupno, izmjenjujući prizore iz prošlosti i sadašnjosti Aleksyjeva života. 

Autoričin stil pisanja upečatljiv je, naizmjence oštar i nježan, prodoran i melankoličan, a prije svega emotivno dubok i nezaboravan. Ovo je knjiga koju ne zaboravljate i kojoj se vraćate svaki put kada poželite ponovno osjetiti svu raznolikost i dubinu ljudskih emocija, a nakon čitanja komentar na naslovnici: „Najdojmljiviji prvijenac suvremene europske književnosti” više nam se ne čini pretencioznim, nego u potpunosti zasluženim.

Naša posljednja preporuka je japanski autor Fumio Sasaki i knjiga Zbogom, stvari (s engleskog prevela Tea Vrdoljak) koja je postala jedan od najvažnijih tekstova modernog pokreta minimalizma. Možda vas neće natjerati da odmah uzmete vreću za smeće i raščistite stan, ali vjerojatno će potaknuti na razmišljanje što u vlastitom prostoru možete promijeniti.

Svi mi imamo onu jednu stolicu zatrpanu robom, ladice sa sitnicama koje čuvamo za svaki slučaj i police s knjigama koje nikad nećemo pročitati. Fumio Sasaki je bio isti takav – zatrpan stvarima, stalno pod stresom, nesretan i s vječnim osjećajem da mu još nešto fali. A onda je odlučio podivljati: prodao je i podijelio 95% svega što posjeduje. Danas živi u malom stanu s doslovno par majica, jednim madracem, drveno kutijom i stolom. I kaže da nikada nije bio sretniji.

Ovo nije još jedna dosadna teorija o pospremanju. Sasaki kroz svoju priču objašnjava zašto nas stvari zapravo guše. One nam crpe energiju - svaki predmet u našem prostoru tiho vrišti i traži pažnju: očisti me, popravi me, premjesti me. Često kupujemo da bismo se dokazali drugima, samo da pokažemo koliko smo uspješni. Kad imamo manje stvari, moramo donositi manje odluka. Jedna situacija u kojoj će se prepoznati puno žena: kad ujutro ne gubiš pola sata na biranje odjeće iz pretrpanog ormara, dan ti počinje s puno manje stresa.

Knjiga je super pitka, prilično zabavna i prepuna praktičnih prijedloga (ima čak 55 kratkih pravila za rješavanje nereda). Ne morate postati radikalni minimalist koji spava na podu, ali možda vam nakon čitanja postane bliža ideja da za sreću ne treba novi paket s Amazona.

Moramo priznati da smo se i ovoga petka zadržali na kompleksnim i potresnim temama koje možda na prvu nisu ono što biste poželjeli čitati u ljetnim mjesecima prilikom opuštanja na plaži. Ipak, radi se o vrlo kvalitetnim naslovima koje se isplati pročitati i koji će vas sigurno potaknuti na razmišljanje, stoga se nadamo da ćete ih dodati na svoj popis.