Atomska bomba između korica: nevjerojatna tema koja isprepliće znanost, povijest, književnost, politiku i ljudsku prirodu

Evo mene opet, ovaj put s jednom ne baš lakom temom, ali što je tu je, dajte mi šansu. U posljednje vrijeme u ruke su mi dolazile knjige koje se, svaka na svoj način, bave istom temom: od znanstvenika koji su omogućili nastanak atomske bombe do ljudi koji su je preživjeli i ostatak života trpjeli njene posljedice. 

Što sam više čitala, to sam dublje bivala uvučena u ovu istovremeno užasnu i beskrajno fascinantnu temu, tako da se pisanje ovog teksta nametnulo samo od sebe.

Manijak

Fenomenalna knjiga Manijak autora Benjamina Labatuta zapravo je razlog zbog kojeg uopće pišem o ovoj temi, ona je glavni krivac za ovu čudnu fascinaciju, od nje su sve ostale bile samo neizbježna posljedica. Manijak nije izravno posvećen  atomskoj bombi, velikim se dijelom zapravo bavi poviješću razvoja umjetne inteligencije kroz prizmu života jednog zastrašujuće inteligentnog čovjeka koji je utjecao na svijet kakvog ga poznajemo na više načina nego što je većina ljudi svjesna, a taj je čovjek Johnny von Neumann. 

Sudjelovao je u razvoju prve atomske bombe i prvih računala, dao ključne doprinose kvantnoj mehanici i utemeljio teoriju igara — niz postignuća zbog kojih ga mnogi smatraju jednim od najinteligentnijih ljudi u povijesti.  Njegovo ime nije toliko općepoznato, kao na primjer, ono Alberta Einsteina ili Roberta Oppenheimera, a ipak njegov um stoji iza mnoštva inovacija i spoznaja koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Problem s njegovim genijem bio je u tome što je bio sposoban uhvatiti se u koštac s bilo kojim problemom i riješiti ga bez prevelike muke, pritom se uopće ne pitajući je li za svekoliko čovječanstvo dobro ili loše da se taj problem riješi. 

Osim što bismo von Neumanna zaista na trenutke mogli smatrati manijakom, naslov knjige se odnosi i na računalo MANIAC I koje je konstruirano u Los Alamosu po Von Neumannovim nacrtima  i koje je uvelike ubrzalo razvoj hidrogenske bombe. O Johnnyju, to jest Janosu Von Neumannu čitamo kroz fikcionalizirane zapise raznih ljudi koji su ga poznavali ili radili s njim, a iz njihovih se svjedočanstava  slaže  slika o geniju s mentalnim sklopom djeteta koji jednako lako može spasiti i spaliti svijet. 

Iako je izvorno bio matematičar, Johnny se bacio u brojna druga područja - fiziku, informatiku, biologiju i genetiku i u svima njima ostavio trag, iako je to ponekad postalo jasno tek mnogo kasnije, jer Johnny je uglavnom bio čovjek ispred svog vremena.  

Kroz prisjećanja sudionika Projekta Manhattan saznat ćemo puno o njemu, ali također i o atmosferi koja je vladala u Los Alamosu u to vrijeme kao i o iskustvu svjedočenja prvim atomskim eksplozijama. Naravno, MANIAC nije poznat samo po izračunima za hidrogensku bombu, već i po tome što je prvo računalo koje je pobijedilo čovjeka u šahu i udarilo temelje ideji o umjetnoj inteligenciji.  Ako vas zanimaju ludi znanstvenici, atomska bomba i umjetna inteligencija, apsolutno preporučujem ovu nevjerojatno zanimljivu knjigu.

Hirošima

Američki pisac i novinar John Hersey je 1946. godine otputovao u Hirošimu i razgovarao s ljudima koji su preživjeli eksploziju atomske bombe bačene 5. kolovoza 1945. iako su se u kobnom trenutku nalazili u neposrednoj blizini. Priče o tim (ne)sretnicima zabilježio je u tekstu koji je u cijelosti izašao u New Yorkeru 31. kolovoza 1946. godine, a vi je na našim policama možete pronaći pod jednostavnim naslovom Hirošima. 

Na samo 103 stranice upoznajemo sudbine šestero običnih ljudi - dvojice liječnika, protestantskog svećenika, obudovjele krojačice, mlade tvorničke radnice i njemačkog katoličkog svećenika. Svi su oni toga jutra započeli svoj uobičajeni dan koji je osvanuo vedar, sunčan i topao. Krenuli su svaki svojim poslom, a onda, u 8 sati i 15 minuta dogodilo se nezamislivo. Sve što su poznavali nestalo je u jednom bljesku, a oni su se našli u opustošenom, gorućem gradu smrti. 

Njihove priče neizrecivo su užasne, ali govore i o velikoj ljudskoj solidarnosti u trenucima katastrofe kao i o nevjerojatnoj sposobnosti čovjeka da preživi i ono što se čini nemogućim za preživjeti.  Tekst je pisan reportažno, gotovo bez komentara i emocija, djeluje hladno i suzdržano i upravo je zbog toga još potresniji. Ovo definitivno nije knjiga koja se lako čita, ali je jedna od onih koje bi svatko trebao barem jednom pročitati.

Bosonogi gen

Keiji Nakazawa je u trenutku eksplozije atomske bombe nad Hirošimom imao šest godina i pukom srećom preživio je bez ozljeda. Većina članova njegove najuže obitelji nisu bili te sreće - otac, sestra i mlađi brat ostali su zarobljeni u srušenoj kući i uskoro poginuli u požaru koji je zahvatio njihovu četvrt. 

Osim dva brata koja nisu bili u Hirošimi kad se dogodila tragedija, preživjeli su samo on i njegova majka u visokom stupnju trudnoće koja je istoga dana rodila djevojčicu. Kultna manga Bosonogi gen njegova je životna priča, uz neke kreativne slobode, od kojih je prva ime glavnog lika - Gen - koji je očigledno sam autor. Duboko tragična priča koja ledi krv u žilama, a istovremeno su to užasi viđeni bezazlenim dječjim očima koji unatoč svim nedaćama i dalje ima snage smijati se, šaliti i pjevati, uvijek gledajući naprijed, brinući se za svoju majku i novorođenu sestricu. 

Ovo je moja prva manga i moram skrušeno priznati da sam je prvo krenula čitati kao bilo koju drugu knjigu, od početka. Nije mi odmah palo na pamet da se mange čitaju s desna na lijevo, ali mi je srećom nakon par stranica postalo malo čudno što se priča odvija unatrag, pa sam se brzo posložila.  Ponekad nisam najoštriji nož u ladici, što da vam kažem. Kad sam savladala listanje unatrag i čitanje prozorčića s desna na lijevo, zaronila sam u Genovu priču i vrlo brzo se izgubila u njoj. 

Prvi dio, Bosonogi Gen: Strip o Hirošimi, prikazuje posljednje dane rata, obilježene glađu, siromaštvom i atmosferom militarizma u kojoj Genov otac otvoreno govori da je rat besmislen, što ga dovodi u sukob s okolinom. Prava katastrofa dolazi na samom kraju, eksplozijom atomske bombe i smrću velikog dijela Genove obitelji.

Drugi dio, Bosonogi Gen: Dan poslije, prati najužasnija dvadeset i četiri sata koja se mogu zamisliti. Hirošima je pretvorena u zgarište prepuno spaljenih tijela i teško ozlijeđenih ljudi koji lutaju ruševinama, dok Gen očajnički pokušava pronaći hranu za majku i novorođenu sestru. Upoznaje dječaka Ryutu, nevjerojatno sličnog svom poginulom bratu Shinjiu, pa ga njegova obitelj uzima pod svoje.

U trećem dijelu, Bosonogi Gen: Život nakon bombe, možda su najpotresniji upravo trenuci koji govore o nedostatku empatije - ljudi iz okolnih sela, koji sami nisu osjetili posljedice bombardiranja, prema preživjelima pokazuju strah, prezir i okrutnost. Gen, međutim, i dalje odbija izgubiti optimizam. Nalazi posao kao njegovatelj teško opečenog muškarca kojem se njegova obitelj ne želi ni približiti te se sprijateljuje s njim i pokušava mu vratiti volju za životom. 

U četvrtom dijelu Bosonogi Gen: Iz pepela u Hirošimu dolaze američki vojnici, a Gen i Ryuta pokušavaju nabaviti hranu ne sve moguće načine, umiljavajući se američkim vojnicima, zabavljajući ih ili kradući od njih. Njegova mala sestrica Tomoko je sve slabija i slabija, očaj sve veći. Stvari se kompliciraju kad Tomoko nestane pa se Gen i Ryuta daju u očajničku potragu za njom. Genova priča mi je slomila srce, a onda sam se i naljutila kad sam shvatila da hrvatski prijevod završava četvrtim dijelom iako originalni serijal ima čak deset dijelova. Zašto, Fibra, zašto?!?!

Sedmo pitanje 

Naslov knjige Sedmo pitanje autora Richarda Flanagana aluzija je na Čehovljevu pripovijetku koja je zapravo parodija matematičkog zadatka a glasi:

“U srijedu, 17. lipnja 1881. godine u 3 sata ujutro, vlak je trebao krenuti sa stanice A kako bi u 11 sati uvečer stigao na stanicu B. Međutim, u trenutku polaska vlaka stigla je naredba da vlak mora stići na stanicu B u 7 sati navečer. Tko voli duže, muškarac ili žena?”

Flanaganova verzija Sedmog pitanja glasi:

Ako Thomas Ferebee povuče ručicu u 8 i 15 i kaže “Bomba je puštena! i bomba pada deset kilometara prije nego što će eksplodirati, koliko ljudi mora poginuti da biste vi mogli čitati ovu knjigu?

Autor povezuje vlastito postojanje s atomskom bombom bačenom na Hirošimu - da bomba nije bačena, Japan ne bi kapitulirao, njegov otac bi skončao u ratnom zarobljeništvu i on se nikada ne bi rodio. Potom uzročno posljedične veze idu još dalje u prošlost - atomska bomba je napravljena jer je Leo Szilard uz pomoć Alberta Einsteina predsjednika Roosevelta uvjerio da ona svakako može biti napravljena, što znači da će je nacisti svakako napraviti ako to Saveznici ne učine prvi. To je uvjerenje stekao nakon što je pročitao knjigu H.G. Wellsa “The World set free”. 

Ako niste znali, to je Wellsova proročanska knjiga iz 1914. godine koju je napisao nakon što je proučavao literaturu o novootkrivenom radiju i prvi jasno i podrobno opisao  kako se njegova razorna snaga može pretočiti u smrtonosno oružje iz noćne more. Atomska bomba je naziv koji je on skovao za to svoje fikcionalno oružje, a zamislio je otkriće “umjetne radioaktivnosti” 1933. i globalni nuklearni rat 1950-ih. Njegov opis eksplozije atomske bombe bačene iz aviona jezivo je sličan onome što su američki avijatičari opisali 33 godine kasnije dok su užasnuto promatrali razaranje ispod sebe. 

Ovo je djelomično autobiografska proza, dijelom fragmentalna biografska proza o H. G. Wellsu i Leu Szilardu, koji su lančano, slučajno, ne znajući spasili život autorovom ocu i time osigurali njegovo rođenje, pa samim time i stvaralaštvo, dakle i to da mi danas možemo čitati Sedmo pitanje. Ujedno je to i esejističko djelo koje se bavi poviješću nastanka atomske bombe, kao i oda Tasmaniji čiji su urođenici doživjeli nešto slično onome što je Wells opisao u Ratu svjetova - brutalnu i neočekivanu invaziju nepoznate strane sile koja je uzrokovala potpuni slom njihovog svijeta.

Bomba

Kad sam prije nekoliko godina u knjižari ugledala strip The Bomb: Oppenheimer and the Weapon that Changed the World, nije bilo nikakve dileme da ću ga kupiti. Bila je to ljubav na prvi pogled. U međuvremenu je preveden i na hrvatski pa ga možete pronaći i našim policama pod naslovom Bomba. Priču o atomskoj bombi pripovijeda sam uranij, element bez kojeg ništa od ovoga o čemu pišem ne bi bilo moguće. 

On je milijunima godina drijemao u utrobi zemlje i čekao da ga pronađu ljudi i oslobode svu njegovu razornu snagu, da bi nam iz pozicije gotovo nalik na božansku mogao ispričati svoju priču. Taj je postupak možda i najzanimljiviji aspekt stripa jer temi daje gotovo mitsku dimenziju: prirodna sila koja je postojala davno prije čovjeka promatra kako je ljudska civilizacija pretvara u oružje sposobno promijeniti tijek povijesti. 

Strip iznimno pregledno i informativno vodi čitatelja kroz povijest razvoja atomske bombe, od prvih znanstvenih otkrića i utrke između Saveznika i Sila Osovine do projekta Manhattan i bombardiranja Hirošime. Pritom upoznajemo velik broj znanstvenika čiji su rad i otkrića bili ključni za razvoj bombe, premda su se mnogi od njih kasnije protivili njezinoj upotrebi i bili svjesni posljedica koje bi mogla izazvati. 

Crtež je crno-bijel, što se pokazalo potpuno prikladnim za ovakvu temu. Inače preferiram kolorirane stripove, no ovdje bi boja gotovo djelovala kao višak. Monokromatski crtež dodatno naglašava hladnoću, tjeskobu i dokumentaristički ton priče. Bomba je izvrstan izbor za sve koje zanima povijest atomske bombe, ali i šira priča o odnosu znanosti, politike i ljudske destruktivnosti, a ako ste stigli do kraja ovog teksta, pretpostavljam da vas ta tema barem donekle zaokuplja.

Los Alamos

Američki autor Joseph Kanon poznat je po svojim romanima u kojima kombinira kriminalističke zaplete s konkretnim povijesnim događajima. Već sam ga spominjala kad sam pisala o Hollywoodu, a ovaj put ga spominjem zbog njegova debitantskog romana Los Alamos u kojem glavni junak Michael Connolly (ne, ne autor krimića) istražuje ubojstvo povezano s tim tada tajnim gradom u New Mexicu. 

Zanimljivo mi je što se među likovima pojavljuju i povijesne osobe koje sam već susrela u prethodnim naslovima koje sam spomenula, a najvažniji od njih su general Groves i Robert Oppenheimer. Kako sam prije čitanja Los Alamosa pogledala Oppenheimera, naravno da su oni u mojoj glavi Cillian Murphy i Matt Damon, a kad već moram vizualizirati, Michael Connolly je onda Timothy Olyphant (trenutno bindžam Justified, pa si ne mogu pomoći). 

Dok Michael istražuje, postupno otkriva kako izgleda svakodnevica u Los Alamosu u jeku rata, dok znanstvenici pokušavaju preduhitriti njemačke suparnike i prvi razviti funkcionalno atomsko oružje. Kanon vrlo uvjerljivo prikazuje atmosferu izoliranosti, tajnovitosti i paranoje koja je vladala u projektu Manhattan, kao i složene moralne dvojbe ljudi koji su sudjelovali u stvaranju oružja kakvo svijet dotad nije poznavao.

Iako je u središtu romana kriminalističko-špijunska priča s dozom ljubavne drame, Los Alamos istovremeno podsjeća da iza povijesnih događaja koje danas promatramo iz sigurne vremenske distance stoje stvarni ljudi, sa svojim ambicijama, strahovima i sumnjama. Zato roman funkcionira kao zanimljiv dodatak svima koje zanima povijest razvoja atomske bombe, a susret s poznatim imenima poput Oppenheimera i Grovesa iz jednog drukčijeg kuta bio mi je jedan od najzanimljivijih aspekata romana.

A sada, prije nego što potpuno skrenem u opsesivno nabrajanje još deset knjiga o istoj temi koje želim pročitati, vrijeme je za zaključak. U svakom slučaju, ako ste stigli do kraja ovog teksta, postoji velika šansa da vas atomska bomba sada zanima više nego prije ili da ste zabrinuti zbog mojih čitateljskih opsesija. 

U svoju obranu mogu reći samo da je riječ o temi u kojoj se na nevjerojatan način isprepliću znanost, povijest, književnost, politika i ljudska priroda u svim svojim najboljim i najgorim izdanjima. Do čitanja, i do nekih novih, više ili manje mračnih tema.