Kulturni faul: Kratka priča o “10, 9…”, zablokiranim stepkama i zaparkiranoj konzumaciji kulture

“10, 9” bila je s naših tadašnjih desetak, jedanaest, dvanaest godina jedna od omiljenih igara našeg škurinjskog društva sredinom devedesetih godina... Igrana kao klasična ulična igra, na asfaltu između zgrada, između portuna, u slalomu kroz prolaznike na povratku s posla negdje oko 15 sati, s golovima improviziranima od “stepenica”. Škurinje kao brdsko stepenasto naselje bilo je puno takvih rupa u kojima si mogao pronaći neki improvizirani gol, koš ili što je već trebalo za igru.

Koncept igre “10, 9” je nevjerojatno jednostavan, a kao i sve takvo, ovisnički zabavan. Potrebno je minimalno troje igrača (danas problem za pronaći u istoj ulici, kamo li zgradi), a maksimalno vas može biti onoliko koliko stane na prostor ulice pretvoren u igralište. Jedan od igrača je na golu i to onaj koji počinje ima 11 bodova. Ipak, imaš nekakav bonus za nezgodan početak. Ukoliko vas je bilo malo više obično bi se igralo “na prvu” - znači uz jedan dodir morao si dodati loptu dalje ili pucati na gol, a da ju golman ne zaustavi. Onome kome ju je uspio obraniti ili dodirnuti bez da ona ode u gol, taj je bio sljedeća” žrtva”. I tako redom do kraja i konačnog svođenja na “nulu” najmanje spretnog igrača. Tada je obično slijedio i bonus - ovisno o raspoloženju. Svi koji su ispali iz igre obično su morali pred zid na “guženje”. Zvuči bizarno seksualno, ali riječ je bila o napucavanju tvrde lopte u guzice ispalih igrača. Onaj kome je dobro išlo u pogađanju približavao se je do konačne “leteće” - napucavanja lopte iz blizine, ali iz ruke. To je znao biti ljut udarac zbog kojeg je vrijedilo boriti se za protiv poraza.

Na slici: Stepenice koje su bile gol. Stanje u prosincu 2025.

Iako možemo ulaziti u psihologiju “10, 9” i zašto je ona bila toliko uzbudljiva dječacima, sada nam je zanimljiviji prostor. A on je za igru bio ključan na sve moguće načine. Naime, imali smo mi i pravo igralište na kojem smo si složili i prave golove (doduše od ukradene skele), ali “10, 9” nikada na isti način nije bio uzbudljiv na tako otvorenom, bezličnom prostoru kao što je igralište. Trebao si tu ulicu i taj osjećaj da je ona tijekom te igre tako nekomotna i gruba - samo vaša. To da je “ulica dječja” danas sigurno nije moguće ni reći ni misliti. Mislim da ni ChatGPT ni Grok ne bi znali što s napomenom “opiši ulicu slobodnu za dječju igru” (***probao sam ipak, na kraju teksta :).

Iako je ta ulica Škurinjskih žrtava oduvijek bila i parkirališna za stanare svih tih portuna od brojeva “1 do 36” naš “10, 9” gotovo uvijek se odvijao relativno nesmetano. Godine 1996. ili 1997. posjedovanje osobnog automobila bilo je učestalo, ali statistički nije prelazilo jedan automobil po kućanstvu. U takvom ambijentu djelovalo je da baš svi mogu parkirati gdje žele. Prostor na onome što smo jednostavno zvali “ulica” bio je prostran, a ukoliko bi netko i parkirao na našem “terenu”, brzo bi se maknuo – sigurno nije htio riskirati da mu lopta razbije staklo. Ali ni niije bilo razloga za nervoze jer uvijek se imalo gdje pomaknuti. Ok, bilo je i zločestijih susjeda, više iz nekih razloga pakosti prema djeci ili našim roditeljima, ali to je druga priča...

Suvremeni kontekst je teško dovoljno radikalno drugačije opisati: ulično druženje poput našeg više ne funkcionira. Djeca slobodno poslijepodne više nemaju - cjelodnevna nastava, organizirane aktivnostima iz programa neformalnog učenja ili druženja koje roditelji dogovaraju s prijateljima pedantno ispunjavaju satnice. Adrenalinsko ispucavanje preuzeli su i ekrani, ponude je nevjerojatni puno, a moram reći da je ta moja “10, 9” generacija i ona s kojom je to krenulo - prvo je netko dobio Nintendo GameBoy na kojem se igrao Tetris i Super Mario pa smo odselili na zidić, a potom je uletio mobitel Nokia 33 10 i opsesija “zmijom”. Ujedno, demografski više nikada se nije ponovila generacija velika kao naša - bili smo generacija roditelja doseljenika u novo naselje, naši su “starci” često bili u tridesetim godinama, a dvadesetak vršnjaka od deset godina mogao si pronaći u samo nekoliko zgrada. Sadašnji stanovnici su ili daleko stariji ili nemaju djecu. Eventualno ti loptu može uloviti nečiji pas.

No sve je to nebitno. Ulični “10, 9” bi se i u tako drugačijim okolnostim i danas igrao kada bi to bilo ikako fizički, psihološki ili sociološki moguće - da neki dječak danas ode upitati susjeda neka pomakne automobil iz te škurinjske ulice prije bi mogao dočekati socijalnog radnika ili vijest na portalima o raspuštenom klincu. Ljuti upis u grupu “Promet u Rijeci i okolici” sasvim sigurno. Ulica više nije dječja, to je ulica automobila. Oni su jednostavno osvojili sve. Tako u Ulici Škurinjskih žrtava danas nema pločnika, nema slobodnog mjesta, nema improviziranog gola za “10, 9”, nema susjeda koji bi ti se maknuli ne bi li vi mogli slobodno “naguziti” frenda. U fenomenalnoj konzumerističkoj utrci od devedesetih do danas dječja potreba nije imala šanse pred agresivnim marketingom Hyundaia, Volkswagena, BMW-a, Fiata, Porschea, Peugeota, mahom salona koji su postali novi susjedi upravo na Škurinjama. Porast standarda i potreba za radikalnom mobilnošću po svaku cijenu pokazivala se je novim kreditom za automobil, a ne nekakvim dodavanjima lopte.

Može se ispisati i povijest Rijeke kao prometno-parkirališnog projekta. Dnevnik malog Jurića – kultni dječji roman Daniela Kokića iz sredine sedamdesetih., poznat samo u Rijeci i generaciji rođenoj oko 1970. – stara je posveta gradu kojeg su već tada zgazili automobili. Osamdesete su pune medijskih pritužbi na loš javni prijevoz i gužve, a desetljećima su glavne riječke građevinske investicije zapravo infrastrukturni “hackovi” motivirani automobilskim potrebama: bio to stari podvožnjak ispod pruge na Žabici, čvorište “Piramida” kao legendarni “istočni izlaz”, zaobilaznica u punom profilu, novije pristupne ceste s tunelima za kontejnerske terminale... Rijeka je cijelo veliki prometni projekt u kojem je pitanje kako se kretati automobilom.

Iako mali Jurić o tome pretjeruje, sedamdesetih godina, u eri masovne urbanizacije, parking još nije bio problem ni u kakvom obliku sličnom današnjem iako je svjedočio spletu nevjerojatnih promašaja tadašnjih planera i investitora s obzirom da su cijeli neboderski blokovi građeni bez ikakve parking infrastrukture za stanare, a individualne garaže pojavljuju se marginalno u socijalističkim projektima, kolektivno i sustavno gotovo nikad (čak jedna zgrada u škurinjskom naselju ima dvije etaže stanarskih garaža). Tek u finalnom razdoblju Jugoslavije tema postaju posebna gradska parkirališta, planovi, crtanja...

Parking tako postaje i prava valuta i investicija u špekulacijskom “boomu” devedesetih. Nije slučajno da su najrazvikaniji riječki tranzicijski projekti poput (nesretnog) Fenixvea, Zagrada ili Tower Centra Rijeka (transformiranog iz još ambicioznijeg WTC projekta) zapravo garažni kompleksi koji su privlačili masovnu pažnju. Svi su kao zamisli nastali između 1989. i 1993. godine, a kasnije su ovisno o investitorskom spletu redom i dovršavani. Trenutačno je najveći građevinski projekt u Rijeci izgradnja autobusnog kolodvora uz kojeg je naravno - i garaža. Naposljetku, što investitorska spekulacija, što javno gradsko ulaganje, dovode i do toga kako će središnja gradska zona biti kvalitetno pokrivena parkiranjem. Ali bez brige, “10, 9” se na ulici više neće igrati, nitko vas u naseljima neće pitati da pomaknete auto.

Problem nije otići, problem se vratiti. Ta odisejska misao jednostavno sažimlje suštinu problema. Akcije prosvjeda ili bučno online brujanje stanovnika Campetta, dijela Zameta, Rastočina i Škurinja samo su dio signala iz tog snažnog šuma koji je nastao u urbanom prostoru, njegovom doživljaju, upravljanju, oblikovanju... A signal kaže kako parkiranje u cijelim gradskim stambenim zonama ne postoji, posebno ne iza 17 sati, onda kada zapravo treba krenuti slobodan život.

Sve bi to bilo banalno poput promjene brzine u vožnji da nije toliko ozbiljno i da nema posljedice na područja koja čine tkivo urbane sredine, kulture života pa i njegove ekonomije. Stanovnici koji se nemaju gdje parkirati nakon 17 sati više ne idu u kazališta, kina, koncerte (...) i da budemo manje kulturno “snobovski” u kupovinu, na pivo s prijateljima.... Nitko si ne želi taj osjećaj tjeskobe nemogućnosti povratka doma, a posebno ne u “šugavu ulicu” kojom ne možeš proći ni pločnikom. Kulturni proizvod mora biti izuzetno vrijedan ne bi li prevagnuo nad alternativama koje ne zahtijevaju pokretanje automobila – streaming, dostava, online sadržaji.... Ono što ionako na radikalne načine transformira život i ekonomiju urbanosti (a to je veći dio spomenute digitalne kulture) dodatno hranimo.

“Parkiranje doma” odjednom nije više neka banalna tema iz zone trolanja već iznenađujuća, ali ključna ekonomska i društvena zanimacija oko koje će se ili osloboditi ili ugasiti životni potencijal ove sredine. Hoće li ga oslobađati famozne “kvartovske garaže” - javne, privatne ili kakve druge ili pak suvisliji javni prijevoz, može biti otvoreno pitanje. Rekao bih: najbolji gradovi i za dobar ROI (return of investment) su oni u kojima te još uvijek možeš “naguziti na zidu”. Gdje ima prostora za spontanu igru, slobodno druženje i kulturu bez parkirališne tjeskobe i nekakav život ima priliku.

***“Obećani rezultat prompta: Ulica slobodna za dječju igru je mirna, sigurna i ispunjena smijehom. Automobili su rijetki ili potpuno zabranjeni, pa se djeca bezbrižno kreću cestom kao da je veliko dvorište. Asfalt je čist, često ukrašen šarenim kredama – nacrtani su školice, krugovi i maštoviti oblici. Uz rubove ulice nalaze se drveća i klupe na kojima roditelji razgovaraju i paze na djecu. Kuće djeluju blisko i prijateljski, s otvorenim prozorima i cvijećem na balkonima. Zrak je ispunjen zvukovima igre, trčanja i radosti, a cijela ulica odiše osjećajem zajedništva i bezbrižnog djetinjstva.” AI često halucinira, ali često i dobro kombinira.