Znanstvena znatiželja retro ere: od "Pješaka do rakete" do Sagana i Asimova

Kako znanost ulazi u naše živote - kao djece ili odraslih, zašto uopće prihvatimo znanstvene paradigme ili kao obični ljudi shvatimo kompleksne procese i paradigme, kako uopće i sami postajemo zainteresirani za istraživanje, razmontiralo se u vrlo kratkom roku revolucijom informacijske tehnologije s jedne, te implementacijom koncepata “ekonomije doživljaja” s druge strane. Primjera je na tisuće pa jedan mali iz potonjeg bazena. Nedavno smo u Celju posjetili Tehnopark, zanimljivo mjesto definirano kao znanstveno-zabavni park u samom centru tog simpatičnog slovenskog grada pa vam djeca kroz dva kata ispunjena različitim demonstracijskim instalacijama znanstvenih principa prolaze od Newtonove fizike do zakona svjetlosti i magnetizma. Sličnih centara ima ili će ih biti i još u regiji - imao sam zadovoljstvo pod vodstvom arhitektice Gorane Stipeč Brlić biti u timu koji je izrađivao natječajno projektno rješenje za sličan koncept u Čakovcu koji se u tom našem obliku neće realizirati jer nismo pobjedili na natječaju, ali bilo je zanimljivo promišljati što jedan takav prostor treba. Pa smo to vidjeli u Celju.

Takvi centri (i)li potreba za njima su ogroman fenomen po sebi pa ću o njima detaljnije drugom prilikom (bit će tekst o neformalnom obrazovanju djece u kontekstu turbo konzumerizma i još više otupjelih osjetila), a još se dvoumim jesu li doista pravi doprinos edukaciji ili disneylandski adrenalinski park za ubiti nekoliko sati s djecom dok pada kiša…

O digitalnome pak gdje početi. Pred očima nam je gomila TikTok video eksperimenata svih vrsta, otkrivanja tajni prirode, labosa, ljudi si razbijaju boje o glave, skaču s magnetima, ona dva Mythbusters lika su preko noći postali neka mlaka ekipa koju je pregazilo stotine “science” influencera…, već godinama je jutjubera kao popularizatora znanosti na tisuće u animiranim ili igranim varijantama, a o svemu sa “zašto” i “kako” premisom danas razgovaramo s AI agentima. Iako potonji jako pate s neistinom, a ona bi barem od Francisa Bacona do nedavno trebala ići pod ruku za znanošću i znanjem, Sam Altman kaže da Chat GPT 5 ima “PhD level inteligencije”. Što god to bilo iz ustiju još jednog mahera koji je napustio fakultet…

No i to je još ogromniji fenomen sam po sebi pa ću i o njemu također nekom drugom prilikom…

Ovdje je tema retro populariziranje znanosti. Po ovoj vrućini vrtim misli o starim ciklusima uživljavanja u znanost i srodne teme - što je to što nas je kroz posljednja desetljeća činilo znatiželjnima, zainteresiranima za posebna područja znanosti, tehnike ili hobizme, kako smo postajali pametniji ili informiraniji, nakon čega smo uzbuđeno trčali van napraviti neki suludi eksperiment? Popularizacija i tehnike popularizacije znanosti neke su od najvažnijih tema za stvaranje društva u kojem postoji uopće minimum interesa i povjerenja za takav pristup stvarnosti - razumijeti, mijenjati, stvarati.

Kako to sasvim sigurno nisu bili ni hiperaktivni tehnoparkovi ni još hiperaktivniji “tiktokeri” usmjerio sam se tako na vizualnu šetnju kroz vrijeme koje zovem protomedijskim u odnosu na današnje hypermedijsko, a kod nas se poklapa s onim što bi bilo i socijalističko te jugoslavensko. Vrijeme časopisa i knjiga nastalih sustavnim uredničkim i poslovnim procesom ne može u istu rečenicu s ovom u kojom smo svi bez posrednika i izdavači, urednici, kolumnisti, dizajneri, spikeri, voditelji, zabavljači…

A stvarno je bilo zabavnih komada intelektualnog stvaranja, što za mlađe, što starije, stoga je ovo jedna ležerna šetnja kroz cestu sjećanja. Nešto od ovoga sam i osobno koristio, nešto mi je samo kolekcionarski primjerak, nešto je s otpisa u knjižnicama… Intencija nije reći “prije je bilo bolje”, ali samo doprinos tome da bolje probavimo kako je bilo jako drugačije te da razmišljamo o metodama i smislu popularizacije znanosti.

Razdoblje od 1950. do 1970. godine obilježavao je duh projiciranja optimizma i vjere u napredak koji je danas teško shvatljiv. Bez obzira širili agendu o sutrašnjici Amerikanci ili Sovjeti dolazilo je svakako bolje i sretnije vrijeme, a tu nadu je malo što toliko konzerviralo kao trajnu memoriju poput “Reportaže iz XXI. stoljeća”. Ova sovjetska futurološka uspješnica prevedena je kod nas 1959. godine i sljedećih dvadesetak godina ostat će temelj većine maštarija o sutrašnjici. Čekalo nas je puno hrabre i nekovencionalne infrastrukture, sveprisutnost nuklearne energije, puno znanstvenih revolucija i produživanje života, dosta putovanja kroz svemir… Objavila ju je Epoha koja je radila i na časopisu “Savremena tehnika”, tadašnjem domaćem tiskanom “hubu” za stalno produciranje toga što je novo i što nas tek čeka. Bio je to ogroman impuls znatiželjnima, a sada je zabavno gledati što se je, a što nije ostvarilo. No i to je neki drugi budući tekst…

Svakako su ključne bile enciklopedije, posebno one usmjerenije na ležernije i popularnije pisanje, najviše za djecu i mlade. Zanimljivo, ta populacija je konstantno meta kroz desetljeća svih popularizatora znanosti u raznim formatima… Nekoliko originalnih enciklopedija oblikovano je u tom razdoblju baš pod premisama znanosti, znanja i tehnike, a ovisno o godištu ta je ostala u i najsnažnijem sjećanju. Slijedi brzo putovanje kroz nekoliko njih.

Starijim “milenijalcima” i mlađim “ikserima” apsolutno najvažnija je “1000 zašto, 1000 zato”, dio gotovo svake učeničke police osamdesetih godina s izdanjem beogradskog “Vuka Karadžića” .

Iako mnogi pomisle kako je riječ o originalnom jugoslavenskom produktu (kako i ne bi kada na naslovnici ne piše ime autora nego Vuk Karadžić kao da ju je on osobno i napisao, a ne bio mrtav od 1864. godine), ona to nije, bar ne u potpunosti. Tvorac je Arkady Leokum, Rus koji je pedesetih i šezdesetih u New Yorku gradio pravu karijeru copyrightera, bio “mad men” u to zlatno doba klasičnog oglašavanja. Leokuma je zanimala i jednostavna prezentacija složenih koncepata, baš kao u nekom reklamnom geslu te je zlatnu polugu pogodio konceptom “Tell Me Why”. Takvih knjiga je Leokum napisao dvadesetak s različitim fokusima tema i pitanja, a ovo naše je beogradski “Vuk Karadžić” ako je suditi po impressumu koji nije baš precizan u izražavanju toga što se je dogodilo prilagodio prema “Lots More Tell Me Why: Answers to Hundreds of Questions Children Ask iz 1972. godine.

Leokumova bibliografija pak mu je prilično bogato jednolična:

Tell Me Why (1965)

More Tell Me Why: Answers to Over Four Hundred Questions Children Ask Most Often (1967)

Still More Tell Me Why: Answers to Hundreds of Questions Children Ask (1968)

More More More Tell Me Why (1968)

The Quiz Book from Tell Me Why (1968)

Puzzles, Stunts, Brain Teasers, and Tricks From Tell Me Why (1969)

Lots More Tell Me Why: Answers to Hundreds of Questions Children Ask (1972)

Tell Me Why: Answers to Questions Children Ask About Love, Sex, and Babies (1974)

Animals, Insects, Fishes, and Birds: How They Live and Do What They Do (1976)

How Things Are Made: How They Work . . . Where They Come From (1976)

How Things Began: Who Made Them First . . . How New Ideas Got Started (1976)

How Things Got Started: How We Use, Enjoy, and Believe in Them (1976)

The Human Body: How It Works . . . How Things Happen to It (1976)

The World We Live In: How and Why Things Happen on Earth (1976)

The Curious Book: Fascinating Facts About People, Places, and Things (1976)

Another Tell Me Why: Enlightening Answers to Questions Children Ask (1977)

(with Paul Posnick and Stanley Corwin)Where Words Were Born (1977)

Uglavnom, “Vuk Karadžić” je sve to probavio i nastalo je “1000 zašto, 1000 zato” koja danas izgleda kao neka pisana baza promptova i AI odgovora s obzirom da su sve to bila pitanja tipa “Zašto lišće u jesen dobiva drugu boju?” ili “Postoje li uistinu zvijezde padalice?”. Zanimljivo, ekipa je nedavno čak i istraživala što je u njoj “fake” i to je dosta zabavno. Leokum kao marketinški lik (a svi mi iz tog posla smo pomalo i površni, nije tajna) vjerojatno nije očekivao kako će biti izložen takvom propitkivanju u toj dalekoj budućnosti.

Meni osobno je drugi klasik iz tog vremena bio znatno važniji - “Svijet oko nas”. Ljepši, važniji, emotivniji, kao totalno domaći uradak. “Svijet oko nas” prvi se put u dječjim rukama pojavio 1960. godine kao rezultat petogodišnjeg projekta koji je trebao koncentrirati nastojanja edukacije djece na popularan, ali informativan način, a koja su bila rastrgana po različitim dječjim časopisima i knjigama. “Svijet oko nas” u originalnom je izdanju prije svega lijep i šarmantan, za što su se pobrinuli deseci ilustratora od kojih su neki bili i akademski slikari.

Živio je tako uspješno u rukama preko 20 godina, a kada je osamdesetih počela ozbiljnija multimedijska era netko u Školskoj knjizi je rekao “hej, ilustracije su zastarjele, danas sve mora biti realistično” i nastala je nova varijanta… Izdavač i uredništvo ilustracije su odlučili zamijeniti fotografijama pa daleko od toga da nam u rukama nije možda i informativnije izdanje, ali ono je zauvijek izgubilo dimenziju djetinjstva kakvu je “Svijet oko nas” izvorno imao jer on nije trebao i nije ni napravljen da ikada odraste sa svojim čitateljima, već da čitatelji odrastaju s njim. Još važnije, ilustracije ti uvijek pružaju onaj jedan dio koji moraš i sam zamisliti, domisliti, zaključiti što je za znanstvene vijuge prilično dobro.

Komplementarno sa “Svijetom oko nas” i s time da je također domaći zahvat je bio i “Od pješaka do rakete”, enciklopedija u dva sveska. Ime Petra Mardešića većini ne znači puno - nakon II. svjetskog rata radio u Učilima, a od 1953. u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža kao urednik za pomorstvo i kartografiju te pomoćnik glavnog urednika Pomorske enciklopedije. Osnivač je kartografskog odjela Leksikografskog zavoda. Bio je glavni urednik Atlasa svijeta (četiri izdanja, 1961–69), Atlasa Jadrana (1964) i Auto-atlasa Jugoslavije (1967., 1973). Djela: Riječno brodarstvo (1943), Pomorstvo (1944), Enciklopedija plovidbe (1949), Brodovi kroz vjekove (1949), Morski čovjek (1951), Kristof Kolumbo (1957), Marko Polo (1960) i dr. Dodajmo stoga ovoj enciklopedijskoj natuknici da je Mardešić stajao i iza enciklopedije “Od pješaka do rakete”, koja je štoviše jedan od njegovih posljednjih uradaka.

Možda su najjači trenuci enciklopedije u pokušaju šetnje u budućnost i tvrdnje o ljudskom duhu koji stalno želi više: "Iako su dostignuća moderne tehnike i ljudskog stvaralaštva bajoslovna i jedva shvatljiva, ipak čovjek kao da nije zadovoljan. Posljednju šetnju po Mjesecu nije promatrala ni petina gledatelja televizije koji su pratili prve ljude na Mjesecu. Kao da je ovo sada bilo posve obično putovanje, Čovjek doista teži hitro naprijed i već se pita što sad, poslije Mjeseca?"

Ilustrirane enciklopedije su tada bile stvarno snažan i važan koncept. Moramo zamisliti konzumera lišenog svih današnjih distrakcija, vizualnih podražaja, iskustava… Samo ti i te knjige pa ne čudi da su rado stvarane ili su kupovana izdavačka prava od stranih kuća. Tako je nastala i “Dječja naučna enciklopedija” s varijacijama prema posebnim temama kao što je priroda ili pak sama Jugoslavija. U potonjoj je zanimljivo pogledati sadržaj: “Iz prošlosti naše zemlje, Jugoslavija danas. Republike i pokrajine, Biljni i životinjski svijet. Etnografski prostor, Nauka i tehnika, Strojevi, Od zvuka do superzvuka, Nuklearna energija” što podosta govori koji su bili fokusi i kako je dio njih bio prožet sa znanošću. Ne možemo zamisliti da danas Hrvatsku netko predstavlja poglavljem “Strojevi”.

Od stranih enciklopedija omiljen je bio prijevod “Riznice prirode” koju je 1968. objavila zagrebačka Školska knjiga. Napisala ju je Bertha Morris Parker koja je legenda popularizacije znanosti, autorica i u SAD-u kultnih Golden Book Encyclopedia, što nama tada nije bilo važno. Bilo nam je važno da u “Riznici prirode” ima super slike dinosaura i mislim da su te prve stranice svi imali nešto išarane, izrezane… To je bio tadašnji adrenalinski Dino Park.

Prilično dobro je na polici bilo imati sva domaća izdanja serijala “The children's treasury of knowledge” japanskog izdavačkog diva Kodansha, međunarodnog fenomena u područja izdavaštva. i danas jakog za podosta toga pa i mange. Teme su bile vrhunske, baš znanstvene poput cijelog nastavka o matematici, a zanimljivo je kako se ovo “children” kod nas prevelo u “za mlade”, vjerojatno misleći da naši maleni nisu baš potpuno dobra populacija za tako složene teme.

Za ozbiljnije i starije slovenska Mladinska knjiga je znala prevoditi dobre stvari, a uz “Razvoj znanosti” u istoj seriji su i “Človek in stroji”, “Nebo in zvezde”. “Sodobna tehnologija”. Konkretne, “mesnate” enciklopedije kao i naslovi u biblioteci istog izdavača “Sodobna tehnologija”.

Pojedine znanstvene priče su se pretakale u stripove, toga se je nalazilo razbacanog u Plavim vjesnicima, Politikinom zabavniku, Stripotekama, Stripu 80, 81, 82…. Larousse Editions, francuski izdavač enciklopedija, leksikona, radio je takve popularizacije u svim formatima, a “Dnevnik” iz Novog Sada imao je s njima poslovni “deal” objavljivanja serijala “Otkriće sveta u stripu”. Fokus je bio na povijesti i fenomenu geografskih otkrića odnosno susreta različitih kultura, a snaga francuske škole stripa se spojila s učenjem o znanosti.

Informativnija, dinamičnija i svakodnevnija medijska strana stvarnosti igrala je za sve generacije. Beogradski izdavačko-grafički zavod objavljivao je na cijelom teritoriju tadašnje Jugoslavije izrazito prodavan i kvalitetan časopis “Galaksija”, kako i podnaslov kaže “časopis za popularizaciju nauke”. Neke od tekstova “Galaksije” i danas je zanimljivo pročitati, ali estetika naslovnica je nenadmašiva. Zanimljivo je kako takvo nešto uopće više ne postoji - mekako se skrpaju razni tiskani časopisi o koječemu od maslina do mora, ali nema šanse da srdnog popularizacijskog časopisa o znanosti.

Moram spomenuti kako je “Galaksija” imala jako šarmantnog i slatkog džepnog prethodnika u vidu časopisa “Kosmoplov” za kojeg baš malo tko zna, a izdavač je isto bila “Duga”. U njemu je bilo i SF priči i znanstvenih osvrta, a najviše je energijom odgovarao na tekuća svemirska uzbuđenja. I bio je veličine za džep.

Zanimljiv je “Kosmoplovov” opis kao “magazina za kozmonautiku i naučnu fantastiku” - klasična znanstvena-fantastika i popularizacija znanosti bili su nerazdvojni.

Ulazna razina bio je prije svega Jules Verne koji je cijelo stoljeće konstantno promoviran kao onaj koji je predvidio budućnost još u XIX. stoljeću pomičući okvire shvaćanja avanture. Tko drugi ide u središte zemlje ili dubinu mora? Upravo ranije spomenuti Mardešić kao urednik enciklopedije “Od pješaka do rakete” je preveo “40 tisuća milja ispod mora”.

Iako su entuzijasti SF izdavaštva i danas aktivni (bravo Hangar7, Zagrebačka naklada…) energija poput one koju je imao zagrebački časopis “Sirius” je nešto posebno - u formi kiosk roto romana iliti šund literature “Sirius” je donosio najbolje i to kroz moćan izdavački okvir Vjesnika odnosno famoznu redakciju “Romani i stripovi”. I tu moramo zamisliti naše glave kao malo čišće od svih video SF spektakala, usmjerenije na tekst i zamišljanje, iako su se u jednoj fazi i sa Siriusom dobro proželi novi blockbusteri - Star Warsi, Star Trek, Tron, Dune, odnosno sva ta gomila kino i VHS naslova iz osamdesetih…

Kada je već na ovoj posljednjoj naslovnici “Siriusa” spomenut Asimov on osim što je bio vrhunski pisac znanstvene fantastike, posebno na planu teme robotike i razvoja svijeta serijala Fondacija, bio je sam doktor kemije koji je znao što piše i misli. Asimov je bio konstruktivan zanimljiv i kao istraživač i kao pisac koji je rado stvarao i širio strast prema znanosti. “Istraživanje Zemlje i Kozmosa” i “Primicanje katastrofe” neki su od naslova koji su se pojavili kod nas i mogli te baš dobro prikovati uz tekst. Fora je što sada Apple TV vrti “Foundation” i to kao treću sezonu, prilično kvalitetnu seriju koju posebno kod nas ni ne gleda nešto previše ljudi. Možda zato i jer ništa više ne gleda nešto previše ljudi no i to je tema za neki drugi tekst.

Sve slojeve dotadašnje znanstvene-fantastike na jedinstveni način sačuvala je “Enciklopedija naučne fantastike”. Prije svega, impresivna je činjenica kako je njen autor samo Zoran Živković, a sve te materijale skupio je i pretvorio u enciklopedijske natuknice s obzirom da je informacijskih izvora bilo znatno manje nego danas. O načinu rada svjedoči podatak da je enciklopedija pisana punih pet godina nakon dva desetljeća skupljanja materijala. Živković je cijeloj temi pristupio vrlo široko pokušavajući zahvatiti sve aspekte znanstvene fantastike – strip, film, knjige, animaciju, radiodrame...

No ono što je možda najvažnije jest osjećaj postignut vizualnim materijalom. Gotovo i nema natuknice koja ne sadržava i bar malu fotografiju, a s obzirom da domaći korisnik veći dio knjiga, serija i filmova o kojima Živković govori i nije imao gdje vidjeti, bio je to jedinstveni prozor u svijet. Kao poseban način tu su se našle kvalitetno i u boji otisnute naslovnice Amazing Storiesa, Astounding Storiesa, Wonder Storiesa, nabrijane časopisne perjanice zlatnog vremena pisane znanstvene fantastike.

Volio je znanstvenu-fantastiku i Carl Sagan. Najveći popularizator astronomije i istraživanja svemira osamdesetih, napisao je “Kozmos”, najbolje prodavanu popularnoznanstvenu knjigu na engleskom govornom području. Sagan isto nije bio neki improvizator i prodavač - od 1950-ih bio je konzultant i savjetnik NASA-e, “sudjelovao u treninzima astronauta letjelica Apollo prije letova na Mjesec, a vodio je i pokuse na planetnim i svemirskim sondama Mariner, Viking, Voyager i Galileo. Pomogao je u rješavanju tajne visoke površinske temperature na Veneri, sezonskih promjena na Marsu i crvene magle na Titanu.”

A kada spominjemo Saganov rad trenutak je za reći kako osamdesetih u kombinaciji širenja satelitski antena, kabelske televizije i videorekordera svijet tiskanog postaje značajnije ekranski, sadržaj sveprisutan, a osjetila podraženija.

U popularizaciju znanosti ulaze i dokumentaraci pa oni prate, ili publikacije prate one poput Saganovog “Kozmosa” ili Clarkeovih “Misterija svijeta”. O svemu tome redovno se moglo čitati u “Galaksiji” ili tada novom “Yu Videu” koji je sada bio jedan od promotora tog novog svijeta.

Cijeli rituali su se tada mijenjali - soba tada postaje mjesto u kojem je na strateškom mjestu televizija i viderekorder na kojeg se nastoji uloviti za snimanje sve zanimljivo, na polici su sve ove knjiške stvari koje smo naveli, a tu su negdje i Commodore 64 i ZX Spectrum.

Igra popularizacije znanosti i tehnologije postaje nešto novo… No na tren vratimo se u fizički svijet.

Važni su časopisi iz kojih izvire primjena znanosti, a takav je bio “Sam svoj majstor”. Napraviti sam sve što je moguće je bila jedna od velikih mantri ere što zbog nestašica što zbog jakog fokusa na industriju.

Popularni SAM, kako se prikladno i znakovito skraćeno isticao naziv časopisa, pridružio se Vjesnikovoj obitelji s VUS-om, Startom, Studijom (...) prvim brojem objavljenim 1. travnja 1975. godine – prvi broj izdan je u 71.000 primjeraka što je redovito rasprodavano u mjesec dana, da bi 1983. naklada došla do vrhunca sa 152.000 prodanih SAM-ova mjesečno. Stolarija, zidarstvo, elektronika, automehaničarski radovi… Sve možeš sam prema SAM-u.

Nevjerojatno detaljan u svemu projciranjem totalne moći pojedinca ili obitelji uz maksimalan “makers” đir u kojem je konzumerizam dodatak života, a ne suština. No i to je tema za neki drugi tekst…

Nešto kao SAM za mlađe možemo doživjeti izdanja ABC tehnike koja su se najviše širila kroz škole. Bilo je tu shemi za lemljenje, samostalno sastavljanje radio stanice, igraće konzole, rakete. modele svih vrsta… Za malene “uradi sam” majstore nije bilo previše boljih opcija za izvore znanja i savjeta.

No cijelo vrijeme šuljao se je, na neki način i švercao sa znanošću, rub koji je dosta škakljao znatiželjne.

Žanrovski, nije to bio SF iako je bilo svemiraca, nije bio fantasy iako je bilo nerealno nestvarnog iz daleke prošlosti, nije bila književnost iako su knjige čitane kao triler, ali nije bila ni znanost jer to nije bila istina, znanje s dokazima… Bilo je to sve pomalo, a vodilo je i preko rubova istine i znanja, pripadajući onoj proto fazi ljubavi prema “teorijama urote”.

Govorim najviše o knjigama Ericha von Dänikena o vanzemaljcima koji su gradili ranije civilizacije, a koje su kada su se pojavile semdadesetih bile opća senzacija i komercijalna uspješnica o kojoj su voljele pisati popularne revije poput Starta ili Arene. Izdavač? Zagrebačka “Stvarnost”, isto kao i niza ovdje navedenih znanstvenih enciklopedija.

U pametnim glavama i to je moglo buditi iskru kritičkog razmišljanja, ali zapravo sve više je pomicalo granice preko ruba. Tako je nekako ostalo i do danas kada o antičkim vanzemaljcima rutinski gledamo na Discovery kanalima ili u beskonačnim YouTutbe AI generiranim videima o Atlantidama, “Silurinajskoj eri”, suživotu čovjeka i dinosaura…

Racionalnije i s više objašnjenja nastojao je sa suradnicima o raznim temama misterija od vanzemaljaca do čudovišta temi pristupiti SF velikan Arthur C. Clarke čija su djela rado prevođena.

Zanimljivo je da je baš porijeklo tehnologije i znanja postalo najveće čuđenje i uporište prvih ozbiljnih “teorija urote” - odakle nam znanje, odakle nam tehnologija, morali su to biti neki vanzemaljci ili nešto onostrano, ne naš rad i zalaganje. Paralelno s eksplozijom popularnosti tih vjerovanja počela se doista i odvijati najveća revolucija od svih.

Sve, pa i paljenje znanstvene iskre mladih znatiželjnih glava, će se početi mijenjati s računalima. Jako brzo sredinom osamdesetih nastaje i cijela domaća društvena subkultura “geekova”, tada mahom klinaca od 12 do 16 godina koji su ZX Spectrum i Commodore 64 počeli koristiti za vlastito stvaranje i istraživanje.

Računala i njihova energija su se počeli širiti na sve načine pa i kroz upečatljive knjiške naslove i časopise ponajviše iako će ih priroda novog medija brzo izbaciti iz formule. Mnogi su knjige poput “Kompjutera u kući” u rukama imali prije računala u kući. Isto kao i časopise poput “Moj mikro”. U izdavaštvu su prednjačili Slovenci što je bilo u skladu i sa snažnijim fokusom na suvremene teme i pristupe u proizvodnji.

Na naslovnici ovog broja “Moj mikro” časopisa iz 1985. godine je pitanje “Kalkulatori: pomoć ili podstrek lenjosti?”. Upravo to se danas najviše pitamo u usporedbi s AI alatima, a najveći nekritički zastupnici reći će vam kako je to najveći dokaz pozitivnih procesa. Kalkulatori nas nisu uništili, zar ne? Iskreno mislim kako bi da nam profesorice nisu zabranjivale kalkulator u pojedinim osjetljivim fazama učenja matematike bilo još malo tuplji no i to je, kao i već podosta toga, u ovom substack zapisu neka druga tema.

Iako je to možda teško shvatljivo ili prihvatljivo priroda svega, pa i učenja i znanja promijenila se do razina koje više u realnom vremenu ni ne razumijemo. Narativi gaze jedan drugoga. Promijenila se priroda medija, osnova informacija, način prezentacije, estetika, način doživljaja, prostori znanosti, smisao učenja… Sve. O količini da ne govorimo. Sada stvarno svega imaš više - znanstvenih tiktokera, znanstvenih centara, AI agenata, Muskovih, Zuckenbergovih i Altmanovih prodajnih priči dioničarima. čak i tiskanih znanstvenih enciklopedija… A još devedesetih su nam prodavači koji su dolazili u osnovnoškolske razrede prodavali CD Microsoft Encarte kao budućnost. “Dečko, kupi to i ništa ti više nikad neće trebati, budućnost ti je osigurana!”. Evo, evo, barba, evo vam cijela plaća od stare iz Brodomaterijala za jedan CD koji više nigdje ne mogu ni pogledati.

Časopisi i knjige su se pokazali otpornijma. Ovdje navedeni su važan dio naše društvene evolucije iako da ih digitaliziraš možda ne bi napunili 1GB Google Drive foldera. Način njihove konzumacije i uloga u životima otkrivaju psihološku pozadinu strasti i sposobnosti za razumijevanje znanosti, a oni su na stotine klinaca motivirali i na kasniji dublji skok u sfere istraživanja ili stvaranja.

Kvalitetna koncentracija na kompleksno i uzbuđenje u susretu s novim su dva važna sastojka stvaranja znatiželjne ličnosti, a kako će i jednog i drugog ponestajati - prvog zbog prirode digitalnih medija (najviše videa), a drugog zbog hiperpordukcije - naći ćemo se na još manje poznatim terenima.

E da, tu negdje je super važna bila i dosada. Kada razmislim, u svim tim knjigama nam je bilo najbolje kada je bilo baš strašno dosadno. Vani bi padala kiša, prijatelji su otišli kod none na ljetnim praznicima ili nas je nerviralo ulično društvo, uzeli bi taj “Svijet oko nas” i peglaj… Do Marsa.

Naslov koji stalno provlačim kroz ove substackove “Šok budućnosti” je također objavljen u tom razdolju, u hrvatskom prijevodu i to kroz riječko-opatijski “Otokar Keršovani”. Važno za interes prema društvenim znanostima.

I da, za napisati još jedno deset tekstova koje sam obećao kroz ovaj… jer to je neka druga tema.