Isabel Allende „Žene drage srcu mom”

Za čitanje u lipnju, za završetak naše devete sezone čitanja, članice ČkkČ (Čitateljskog kluba Knjižnice Čavle) izabrale smo roman Žene drage srcu mom čileansko-američke autorice Isabele Allende.

Žene drage srcu mom, originalnog naslova Mujeres de alma mia (Žene duše moje) s podnaslovom "Knjiga o nestrpljivoj ljubavi, dugom životu i dobrim vješticama" osobna je priča o životu, ljubavi, odrastanju, učenju, boli, nepravdi, pogotovo onoj u svijetu odnosa muškaraca i žena. To je svojevrstan vodič za žene koji bi bilo dobro da pročitaju i muškarci. Autorica priča o svom životu, manjim i većim događajima, nezamislivo teškima, ali i poticajno sretnima. Kroz kratka zapažanja propitkuje svoje davne i sadašnje osjećaje, osvrće se na trenutke koje su je obilježili i odredili, te progovara o činjenicama koje je i dalje muče, ali koje pokušava promijeniti. Ističe da je neravnopravnost između muškaraca i žena i dalje jako izražena. Kako kaže sama autorica, ova će knjiga, nada se, pomoći "nadahnuti naše kćeri i unuke. One moraju živjeti za nas kao što smo mi živjeli za svoje majke, i nastaviti s započetim poslom."

Na ovoj raspravi nije bilo „podijeljenih” strana. Uglavnom smo se složile u svojim dojmovima, mišljenjima o knjizi.

Poznavateljice ostalih autoričinih naslova pomalo su razočarane novinarskim stilom, kao da su skupljene kolumne, kao da je knjiga pisana po narudžbi. Autorica je otvorila mnoga životna pitanja ali je ostala na površini, nedostajalo nam je „dubine”. Iz poštivanja prema ostalim djelima, suzdržale smo se od daljnjeg kritiziranja. Možda je ta „površnost” namjerna kako bi čitatelja/icu potakla na razmišljanje, istraživanje. Autorica piše o svojim prijateljicama koje su mnogo učinile za žene i djecu u Africi, Nepalu...(Olga Murray, Adrianne Rich, Esther Odiambo, Rebecca Solnit, Mona Eltahawy) iako smo očekivale i neke nama poznatije uzore. Dojmljive su to priče, o svakoj bi se mogao napisati poseban roman.

Pitanje feminizma i ostale životne teme potaknule su nas na razmišljanja o položaju žena, obitelji u našem okruženju. Knjiga je nešto kao mali priručnik o feminizmu, ali zapravo, za nas u zrelim godinama, sa puno pročitanog, viđenog, i nije nešto novo, sve nam je to manje-više poznato. No, dobro je ponekad i „ponoviti gradivo”. 

„Što žene danas žele? Ljubav i poštovanje i nadasve kontrolu nad životom, vlastitim tijelom i neovisnost. Ali, u tom pogledu još treba puno toga učiniti.”

Pogotovo na samostalnosti i obrazovanju jer, kako autorica kaže,

„Nije feminizam ono što imamo među nogama nego između ušiju.”

Prisjetile smo se i skoro preminule naše, a svjetski priznate novinarke i književnice, feministkinje Slavenke Drakulić. U početku našeg kluba čitale smo i bile oduševljene njenim romanom „Mramorna koža”.

Lijepo je što knjiga poručuje o neophodnoj potrebi solidarnosti, ujedinjenog djelovanja na uspostavi pravednog svijeta. Ali, u uvjetima nedovoljne političke volje za pitanja ravnopravnosti žena, pojačane mizoginije - "U mnogim dijelovima svijeta nesreća je ako imate kćer, a sinovi su blagoslov. Babice su manje plaćene ako je dijete djevojčica." -  sve više femicida, ponovnih zabrana abortusa (čak i nakon silovanja!!!) djeluje pomalo pretenciozno, utopistički. Apsurdno je što i same žene često brane patrijarhalne običaje, naročito komentirajući živote drugih žena, a zapravo, braneći svoj način života. To je posljedica tradicionalnog, višegeneracijskog prijenosa običaja, načina odgoja djece i odnosa u obitelji. Zato je od izuzetne važnosti, kao što ističe autorica, ekonomska neovisnost žene. Jer, kako kaže i njen djed „Onaj tko plaća i naređuje!”  

Knjigu „spašavaju” sitne duhovitosti, lijepe misli, poruke.

„Ženama je potrebno da budu povezane. Od pamtivijeka su se skupljale oko zdenca, kuhinje, kolijevke, na poljima, tvornicama i ognjištima. Žele dijeliti svoje živote i čuti tuđe priče. Ništa nije tako zabavno kako brbljanje žena koje je gotovo uvijek intimno i osobno. I tračanje je razonoda, čemu to poricati. Naša noćna mora je da budemo isključene i izolirane jer smo same ranjive a zajedno cvatemo.”

Na pitanje 'Zašto volimo biti žene?' autorica daje slikovit odgovor:

„Jer imamo sposobnost empatije, solidarnije smo od muškaraca, otpornije, glasamo za život, ne za istrebljenje, u nama leži jedini mogući spas druge polovice čovječanstva, naša je misija othraniti...”

Posebno su nas se dojmila autoričina razmišljanja o prolaznosti života, starosti (tko zna zašto? :)).

„ Na španjolskom prestanak radnog odnosa zovemo 'jubilon' što bi značilo 'razdragano veselje' jer se smatra da je to idealno doba kad čovjek može raditi što god želi.”

"Strast je nesavladiva ushićenost, silna energija i odlučno predavanje nečemu ili nekome. Dobro je u strasti što nas tjera naprijed i održava nas mladima i zaokupljenima. Godinama sam trenirala na naposljetku postanem strastvena starica. ... Ne želim da oprez karakterističan za poznije godine uništi moju strast za životom." 

„Moja majka je govorila da se čovjek u starosti kaje jedino zbog grijeha koje nije počinio i stvari koje nije kupio.”

U konačnici, knjiga pripovijeda o životu kojemu treba reći “da”, koji treba živjeti punim plućima, u dobru i u zlu. Pozdravljamo autoričin pozitivan stav, okrenutost ka životu.

U skladu s dojmovima, roman smo ocijenile ocjenom vrlo dobar ( 3,7 ).

Vrijedi pročitati neka od mnogih naslova Isabele Allende, „prave” romane kojima je stekla svjetsku popularnost - Kuća duhova, Kći sreće, Portret u sepiji, Duga latica mora, Grad zvijeri, Japanski ljubavnik, Paula i dr.