Ivica Prtenjača: Brdo je roman o slobodi

Želja nam je bila susret s autorom i sretne smo da nam se ostvarila. U ugodnom prostoru naše Knjižnice Čavle vrijeme je naprosto proletjelo, kako to uvijek i bude u dobrom društvu.

Druženje je započelo autorovim prisjećanjem na povezanost s Grobnišćinom. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je još bio srednjoškolac, obilazio je s ocem grobnička sela i zaseoke pomažući mu očitavati stanja vodomjera... U ležernom tonu prešli smo i na književne teme. 

Njegov, usudila bih se reći najpoznatiji, roman Brdo preveden je na brojne strane jezike i prodan u puno primjeraka. Zanimalo nas je kako naš gost sada, s odmakom, gleda na taj roman. Između ostalog, autor ističe kako je Brdo za njega prvenstveno roman o slobodi, slobodi čovjeka da donosi odluke o svom životu. Čitatelji mu se često javljaju s pohvalama, komentarima te pitanjima „Zašto je Lik ubio magarca?” i „Tko je na kraju romana zazvao Lika?” Ponekad se zaista iznenadi na koje sve načine ljudi iščitavaju tekst. Kao i inače, čitatelj doživljava štivo kroz prizmu svog života, iskustava, prioriteta, motivacija. Tako se autoru nedavno javio jedan grčki prevoditelj sa željom da roman objavi na grčkom jer Brdo za njega predstavlja borbu protiv masovnog turizma i svih nedaća koje donosi domaćem stanovništvu.

Ganute smo s koliko je osjećaja i poštovanja autor govorio o jednom od motiva za pisanje romana – susret s unesrećenim kornatskim vatrogascima u dvorištu zagrebačke bolnice. Kako sam kaže, pogled jednog od stradalih dječaka nikada neće zaboraviti. 

Autor je s nama podijelio i činjenicu da je roman isprva bio bez naslova, a ime Brdo dao mu je cijenjeni pjesnik Danijel Dragojević, dugogodišnji autorov prijatelj.

Sve smo hvalile autorov stil pisanja, jasne a bogate, kako je jedna naša članica rekla, „guste” rečenice. Nije ni čudo kad autor, kako sam kaže, voli jezik, bogatstvo riječi i izričaja, za njega je književnost „radost čitanja i radost pisanja”, a „poezija je sve, pisanje poezije nauči svemu, najprije reduktivnosti, a onda pogađanju pravog tona.” ( autorova izjava preuzeta s Interneta ). Premda kaže da posljednjih godina više jednostavno ne može pisati pjesme, da mu više „ne dolaze”, za mene osobno i za mnoge od nas, naš gost je prije svega, u svojoj srži, najprije pjesnik. Rekla bih da su njegovi romani postali njegove pjesme. Jer tako ih i piše, gotovo u jednom dahu. U zanosu inspiracije, često uz fizički napor i puno znoja, doslovce se preko njegovih ruku i tipkovnice riječi pretaču na ekran.  

Imali smo čast da nam pjesnik sam čita svoje pjesme što je bio poseban doživljaj.

U razgovoru smo se dotakli i ostalih autorovih naslova. Sa sjetom i ljubavlju autor se prisjetio svoje obitelji, odrastanja i mladosti na riječkom Zametu koje su ga inspirirali za zbirku priča Kino sloga i roman Sine, idemo kući. Iako piše i o teškim trenucima, kao što je i život sam, autorovi naslovi uvijek odišu pozitivom, optimizmom. Jer, kako sam kaže, imao je sretno djetinjstvo, roditelje koji su se jako voljeli i uvažavali jedno drugo, obitelj u kojoj nije nedostajalo ljubavi.

Stoga ima potrebu napisati i „nastavak” Kina sloge. Dobili smo i ekskluzivu o još jednom tekstu koji se već piše ali to neka ostane naša tajna, do nekog sljedećeg susreta.

Dragi Ivica, veliko Vam hvala na inspirativnoj književnoj večeri, na neposrednosti i iskrenosti, na pjesmama pročitanim samo za nas. Bilo je divno slušati vas.