"Kućna pravila" Johna Irvinga: klasik američke književnosti

U trenutku kad sam poslala upit tko sve stiže na postljetno okupljanje zametskog čitateljskog kluba i kad su počeli stizati negativni odgovori, u mojoj glavi bila je samo misao da sam ovaj put toliko promašila s knjigom da ju nisu mogle ni čitati. Roman "Kućna pravila" Johna Irvinga je ozbiljno velik zalogaj što brojem stranica što mnogim temama kojima se prilično iscrpno bavi.

Ipak smo se uspjele okupiti prvi ponedjeljak u rujnu u solidnom broju dok ljeto i godišnji odmori još traju, a taj dan započela je i nova školska godina (što "opravdava" izostanak nekih stalno prisutnih članica našeg kluba).

O knjizi smo popričale dotičući se svih njezinih važnih dijelova uključujući i filmsku verziju koja je osvojila dva Oscara od kojih treba izdvojiti onaj za adaptirani scenarij Johna Irvinga jer se usko veže uz znatno opširniju knjigu (što ne znači da umanjujemo onaj Michaela Caina za sporednu ulogu jer njegova verzija doktora Wilbura Larcha je izvrsna).

Već na samom početku je postalo jasno da knjiga nije bila problem. Dapače. Roman "Kućna pravila" je bio (jako) dobar svima nama koji smo ga pročitali. Irving se doista iscrpno i detaljno bavi svim aspektima pobačaja čime ova knjiga postaje aktualna i gotovo sto godina nakon vremena u kojem se radnja događa. Članice su dobro primijetile bogat medicinski rječnik koji Irving vješto koristi u svom romanu i koji mu pomaže u razradi teme, ali i karakterizacije likova, posebno dva glavna lika, Homera Wellsa i dr. Larcha.

Od ostalih važnih tema koje se provlače kroz cijeli roman izdvojile smo falsificiranje diplome (zvuči li poznato i aktualno ?), preljub, incest, ovisnost, nasilje u obitelji... Jednostavno bezvremenski problemi.

Isto tako, sve smatraju Irvinga sjajnim pripovjedačem koji vješto isprepliće likove, naizmjenično prebacujući radnju iz sirotišta na imanje jabuka stvarajući izvrsnu atmosferu u oba mjesta na kojima se većina radnje događa. U knjizi od +600 stranica koja gotovo da nema poglavlja, to je slikanje riječima, prava majstorija. Irving je u romanu stvorio čitav niz zanimljivih, osebujnih likova više-manje uspješno što svakako ima utjecaj na ukupni dojam. Mnogi sporedni likovi ocrtavaju atmosferu romana, ponekad se radi o djeci u sirotištu, ponekad o radnicima na imanju. Jedna od rijetkih kritika je išla na račun lika Candy Kendall koji je previše idealiziran (iako njezini postupci govore suprotno) dok je lik Wallyja Wortinghtona Irving odlično izgradio.

Jedina zamjerka romanu je preopširnost i dužina. Ali kako je rekla jedna od nas "I ruski klasici su dugi pa ih ne želimo skratiti."

U toj rečenici je skrivena još jedna istina. Roman "Kućna pravila" Johna Irvinga danas možemo s punim pravom nazvati klasikom američke književnosti. Knjiga koja je napisana pred skoro 40 godina i nije na aktualnosti izgubila ni jedno jedino slovo apsolutno zaslužuje takvu etiketu.

U listopadu selimo u Južnu Ameriku u društvu jedne od najvećih književnica tog kontinenta. Pa i šire...