„Netaknuti listovi gline“ Gordane Brkić Žagar: riječki otisci kroz zamke stereotipa

Čitateljski klub Nedopričljivi je u još jednom Mjesecu hrvatske knjige odlučio pozvati u goste domaćeg autora – ovoga puta riječke književne boje branila je Gordana Brkić Žagar. 

Deset članica kluba jedva je čekalo čuti sve odgovore na ono famozno pitanje: što je pisac htio reći, ali i sva ona druga pitanja koja su im pritom pala na pamet. Pa evo kako je to izgledalo:

Prije svega, dobro nam došla! Sigurna sam da nas sve zanima što Vas je ponukalo da počnete pisati – što ili tko je za to zaslužan?

Kriza srednjih godina je kriva za to! Šalim se, činjenica je da volim pisati, poticaj su mi bile dobre zadaćnice u školi, a zahvaljujući prof. Marinku Krmpotiću objavljena je moja prva zbirka pjesama. Ja se zabavljam tako što u glavi imam slike poput filmova i puno maštam. Jedan moj kolega mi je jednom rekao da ja nikad u životu neću ništa napisati jer za to nemam živaca i zvrkasta sam. Pa je to bilo malo njemu u inat, a konačno i moja pobjeda. Zapravo mi je cijelo to putovanje bilo jako zanimljivo. 

Izmaštate li u svojoj glavi cijelu radnju, od početka do kraja ili?

Ne, ne ispisujem cijeli sinopsis nego dok pišem mijenjam radnju, likove; to su veliki zaokreti pa onda imam problem s krajem. U jednom slučaju je u redu, u drugoj varijanti je besmislen. Ali cijeli proces je jako zanimljiv. Kad sam krenula u cijelu tu priču, priznajem da nisam imala nikakvih ambicija osim da jednostavno završim što sam započela.

Zoranu Žmiriću i Milanu Zagorcu sam poslala tekst, zamolivši ih samo da mi kažu vrijedi li to išta. Dobila sam odgovor da to uopće nije loše i šest godina nakon toga rukopis je dobio korice.

Glavni ženski lik je novinarka – je li to zato što ste htjeli pisati o nekome tko je na Vama poznatom terenu ili nešto sasvim drugo?

Naravno da je morala biti novinarka jer ja sam prelijena da bih istraživala nešto drugo. Zanimljivo je da sam Mašu stavila u televizijski medij, različit od radija na kojem sam tada radila, da se odmaknem od sebe same. Ali onda sam počela intenzivno neko vrijeme raditi na televiziji i pitala sam se što je sljedeće – upoznat ću glumca?! Ne, naravno da nisam (smijeh). Sad ozbiljno: zapravo mi je bilo dobro što nisam tako dobro poznavala rad na televiziji jer bih se onda previše time opteretila i ispalo bi da pričam samo o poslu. Moram reći da je novinarstvo najljepši posao na svijetu koji sam mogla raditi iako više nisam u tim vodama.

Osobno sam uvijek fascinirana nazivima pa idemo razriješiti tajnu gradića iz romana – zašto Slomir?

Grad je svakako trebao biti na području bivše Jugoslavije, a osobno mislim da sam sebi ostala dužna jednu ratnu priču iako nisam živjela u srcu ratnih zbivanja. Moj dečko, a sadašnji suprug je bio branitelj, a i sve oko mene je tada bilo obojano ratom. I na RiLitu, u sklopu Riječkih ljetnih noći, sam imala jednu takvu priču. Ideja je bila zapravo stvoriti mjesto s osjećajem jezivosti.

Mjesto u početku nije imalo ime, bio je to samo gradić S., poput Sarajeva u koji je doveden filmski festival, tako je i moj grad imao istu podlogu, s ciljem skretanja pozornosti na mjesto u kojem će se početi događati loše stvari. Kako je moja urednica inzistirala da ga ipak imenujem, postao je Slomir jer mi je to ime jednostavno prvo palo na pamet.

“Sheets of empty canvas

Untouched sheets of clay

Were laid spread out before me

As her body once did” 

Ovo su stihovi pjesme „Black“ grupe Pearl Jam čija je glazba svojevrsni soundtrack ovog romana. U njemu imate i Balaševića, Springsteena, The Pogues, Foo Fighters… pa me zanima jeste li i privatno rokerica u duši, što slušate?

Slušam sve to, ali i puno više. Taj grunge izričaj mi se naprosto generacijski nametnuo. Pearl Jam nije moj najdraži bend, ali dok sam pisala roman krenula sam baš njih slušati i naletjela na pjesmu „Black“.  Taj stih “untouched sheets of clay” mi je baš zapeo za uho, jako mi se svidio pa sam tako i nazvala roman. A i pjevač Eddie Vedder je jako zgodan (smijeh).

Pročitala sam u jednom intervjuu gdje kažete da je ovaj roman pravi RiLitovski projekt. Kao jednoj od osoba iz te skupine, što on za Vas zapravo znači? 

Jako puno! Vlado Simcich Vava je taj koji nas gura i okuplja i dao nam je mogućnost da budemo rock zvijezde (smijeh). Volim tu našu ekipu od 13-14 ljudi koji su uvijek spremni na projekte tipa “Noć velikog čitanja” i slično, unatoč svojim obvezama. Ovog proljeća smo bili na Pričiginu u Splitu gdje smo bili jako lijepo primljeni. Bilo je to odlično iskustvo doživjeti kako to oni rade i kako se pripremaju. Mislim da nam Splićani pomalo „zavide“ na toj našoj samozatajnosti, što je potpuno različito u odnosu na njihov temperament.

Budući da ste već gostovali kod jednog od čitateljskih klubova naše knjižnice, kakvi su njihovi dojmovi o romanu, ima li nešto što bi eventualno promijenili?

Meni je to bilo predivno iskustvo jer to se ne može doživjeti na promocijama knjige. Na njih dolaze ljudi koji u pravilu nisu pročitali roman i samim tim nemaju ni pitanja. Stoga sam zahvalna Sanji i njenim čitateljicama koje su ciljano pročitale roman i podijelile svoje dojmove, što je meni bilo fantastično. U ovom slučaju sam dobila feedback, konkretno i upit zašto nisam prevela engleske izraze.

Zapravo sam Mašu i sporednog lika htjela staviti u kontekst gdje nešto drugo među njima mora dovesti do razumijevanja dvoje ljudi, a ne jezik. I o tome uopće nisam razmišljala dok mi to nisu spomenule gospođe koje ipak tako dobro ne barataju engleskim jezikom – to je taj generacijski jaz, ali i super primjedba.

Kad smo se prvi put čule rekli ste mi kako puno čitate, različite žanrove, ali su vam u jednom trenutku „ljubići“ postali iscjeljujuća literatura. Čitate li ih još uvijek, točnije što čitate? Imate li kakvu preporuku?

Haha, čitam ih i dalje, zapravo svašta čitam. Istina je da sam tada ušla u jedno razdoblje kad sam netom promijenila posao, korona je postala dio naših života, desio se potres u Zagrebu… mislila sam da ću poludjeti od svega i taman su u knjižnici „izbacili“ cijeli serijal o škotskim vitezovima. I danas prije spavanja pročitam nekoliko rečenica te light literature.

A što se preporuke tiče, čitajte Kristiana Novaka.

Obećala sam jednoj našoj članici koja nije mogla prisustvovati današnjoj raspravi da ću Vam u njeno ime postaviti jedno pitanje: najviše joj se svidio remedy za menopauzu pa ju zanima koga ste imali na umu kad ste predlagali taj „lijek“ – neku javnu osobu, osobu iz vlastitog života ili mašte?

Da, imala sam jednu osobu na pameti, ali neću reći (sveopći smijeh). Konkretno, ja si Mašu nisam mogla predočiti, nisam ju mogla vizualizirati, a to ne mogu ni danas. Opisala sam ju u tim nekim malim sitnim detaljima, ali kad pomislim na nju uvijek ju vidim s leđa. Zato sam za lik glumca imala svog „favorita“ kojeg sam se u tom trenutku sjetila i na jednom mjestu ima mali hommage kojeg sam njemu posvetila. Ljudi (zapravo žene) koji ga jako vole i prate možda će prepoznati o komu se radi. 

Glavni lik Maše nam je ostao skriven, stalno smo nešto očekivali i zapravo nam je falio uzrok njene traume. Jeste li baš tako htjeli ili postoji neki drugi razlog?

Kad maštaš i stvoriš u glavi neki lik možda zaboraviš napisati još nešto što je trebalo reći, ali zato imaš urednike koji će dati konačnu riječ. U ovom slučaju odlučili su da nije potrebno ići u dubinu Mašinih trauma i da je u redu da ona ostane tako malo „zamagljena“. Njena se priča događa u trenutku i na pragu je životne i poslovne promjene koja se urednici Dunji Matić jako svidjela pa je sve ostalo htjela ostaviti po strani.

Da se malo dotaknemo i muških likova, oni su nam malo problematični, ali istovremeno i zanimljivi i svi zapravo obigravaju oko glavnog ženskog lika. Možete li reći nešto o njima?

Pa prije svega, Maša koristi činjenicu da je žena; drugo, njoj se njezin šef (Ivanović) zapravo sviđa. I ona to koristi kao oružje kad dobije otkaz odnosno premještaj na drugo radno mjesto.  Zapravo me smeta ta pretjerana korektnost u muško-ženskim odnosima – ja ne želim biti slabiji spol, želim da smo ravnopravni. I kad smo ravnopravni, hajde da vidimo u čemu to nismo.  

Malo sam specifična po tom pitanju, što bi se kosilo s današnjim feminističkim stavovima – želim ravnopravnost, ali prihvaćam da primjerice kao žena trčim sporije od muškarca. Samo me pusti da se realiziram, zadrtosti u odgoju nisu dobre. To što je nekim mojim poznanicama majčinstvo postalo karijera i sretne su u tome da samo to rade, je zapravo skroz u redu. Ono što je važno jest da to mora biti stvar izbora i jednako poštovano sa svih strana.

I lik Slavena Kolića se također zainteresira za Mašu, ona je koketa. Zna da tu ničega neće biti, jednostavno je privučena njegovom osobnošću. Maša ode na zadatak i spava u krevetu sa svojim kolegom. Svi mi znamo da je to „normalno“, ali kad to izgovoriš naglas nekome, sve postaje puno ozbiljnije. I to je jedan od onih stereotipa kojih je ova knjiga prepuna.

I Mašina promjena posla je razbijanje stereotipa, radiš posao koji voliš i u kojem ima lijepih stvari, drugo ti pak stvara averziju. Ljudi te stavljaju u kategorije već prema onome kojim dijelom novinarstva se baviš, žena ili muškarac koji se bavi šoubiznisom nije ništa gluplji niti manje vrijedan od ostalih koji se bave „ozbiljnijim“ temama.

“Pred njom je stajalo puno toga što je trebalo odraditi. Trebalo je baciti stare ljušture koje ničemu nisu služile i složiti se ponovo. U nekom drugačijem redoslijedu, novom ili starom, ali samo u onom zbog kojeg će ponovo uživati u životu kao što je nekad uživala. Bilo joj je jasno da se sprema na put na koji joj se ziheraška duša plaši kročiti, no odstupanja više nije bilo.”

Možete li još malo prokomentirati Mašinu poslovnu i životnu krizu i način na koji se ona nosi s tim?

Zanimljiv je taj dolazak u određene godine jer se tada preispituješ i osvrćeš na ono što je ostalo iza tebe, s prijateljicama komentiraš sve što ti se događa u braku, s djecom, sa svojim fizičkim tijelom, psihom… na kraju neminovno dođeš u fazu kad se zapitaš „što sad, kako dalje?“ Zanimljiva je crtica o Charlesu Bukowskom koji je rekao da nitko mlađi od 40 godina ne može napisati roman jer nema dovoljno životnog iskustva. Moram reći da se baš i ne slažem s njim (smijeh).

Iako mi u životu strašno smetaju stereotipi i borim se protiv njih (pa to čini i moja Maša u romanu), znajući da nam ponekad spašavaju glavu, da svrstavamo stvari u nekakve košarice… životne situacije vam na kraju često serviraju baš to protiv čega se borite. Kako sam ja bila spremna na promjenu nekih svojih čvrstih uvjerenja, to sam dozvolila i Maši. A najteže je izaći iz svoje comfort zone i sagledati stvari na drugačiji način.

Kad radite karakterizaciju likova, stvarate li za njih određeni okvir u kojem se onda svi događaji oko njih zbivaju unutar zadanog ili dopuštate promjene kako se priča razvija?

Likovi se mijenjaju, definitivno. Rekla bih da je negdje na trećini knjiga krenula pisati mene, kao da su se likovi nametnuli i krenuli nekim svojim putem. Iskreno rečeno, svi likovi su puno plošnije prikazani od Mašinog lika, oni su joj na neki način podređeni i ponašaju se u kontekstu s njezinim razvojem događanja. Mislim da ni s nama nije situacija bitno drugačija. Zacrtamo si određene planove u životu koji se promijene u određenom trenutku i krenu u drugom smjeru, u skladu s našim potrebama i prioritetima.

Budući da je Mašin kolega Toni kajkavac, zašto mu niste dozvolili pokoju riječ na dijalektu? Zašto se on s Mašom svađa na čistom, standardnom hrvatskom jeziku? 

Mene je tu bilo strah da se neće razumjeti o čemu pišem, a ne kod engleskog jezika (smijeh). Zapravo nisam htjela govor odrediti prostorno, ni gradom ni državom jer ovaj je roman čista fikcija i nema u sebi ništa dokumentarno. Jednostavno nisam imala potrebu upotrebljavati dijalekte, s čime se složila i moja urednica.

Korice su jako zanimljive i baš nas je zaintrigiralo što će se, sudeći po njima, događati unutar romana. 

Enver Krivac je zaslužan (ili kriv) za to. U početku je imao četiri različita covera za naslovnicu, ja sam čak predlagala jedan koji je malo tamnije boje, ali sam odustala od njega jer su mi rekli da izgleda kao radna bilježnica iz biologije za 7. razred (smijeh). Onda sam ipak Krivcu prepustila odluku i tako su nastale ove „amebe“. Priznajem da ga izuzetno volim i cijenim njegov talent kojeg ima napretek. Na kraju krajeva, već smo imali ovakav tip suradnje budući da je ilustrirao i moju zbirku pjesama.

Da se samo još malo vratimo na naslov romana – budući da je glina zemlja, zašto listovi? Na što ste konkretno mislili?

Mislila sam prvenstveno na glinu za modeliranje. S druge strane, ima jedna lijepa scena u iščekivanju zore – nebo ima tu jednu nijansu sive koja izgleda poput otiska i onda to spojite sa već spomenutim stihom Pearl Jama i to je bilo to. Nagledala sam se tih slika u jutarnjim smjenama, točno sam ih imala pred očima i u tom određenom trenutku je došao i naslov. Nisam ga imala na početku, bilo je spontano. Inače imam problem sa naslovima jer radijski voditelji nemaju ni naslove ni podnaslove.

Budući da ste jednom izjavili kako Vam je kao malenoj djevojčici otac čitao priče, imate li ambicija baciti se jednom u te vode i napisati roman za djecu?

Možda, kad ostarim (smijeh). Istina je da sam kao dijete uživala u tatinim pričama, kako domaćim delničkim tako i Disneyjevim. Tražila sam od starog da mi do iznemoglosti čita Trnoružicu. A najveće otkriće mi je bilo kod Priča strica Remusa (Čudesni svjetovi Walta Disneya, op.a.) da je tata većinu teksta sam smišljao i dodavao pa kad su mi u ruke došle izvorne priče, bile su mi dosadne jer u njima nije bilo ničeg duhovitog o čemu je tata pripovijedao.

S obzirom na to da Vas neki od nas malo bolje poznaju točnije Vaš otkačen, zvrkav i divergentan humor, ima li šanse da u nekim budućim pričama vidimo takvu pravu Gogu?

Nikad nećete vidjeti pravu Gogu. Ima humora u mojim pričama, primjerice priča o majonezi koju sam čitala na RiLitu – svi moji problemi s majonezom, od početka naše ljubavi pa do današnjih dana (smijeh). Nekako mi taj humor više paše u kraćoj formi pa svakako moram spomenuti da obožavam Miljenka Smoju i da sam kao dijete voljela čitati Branka Ćopića.

“Svi smo jako slični. Svi volimo čuti nešto lijepo, nešto dobro o sebi, želimo pohvalu i malo tapšanja po ramenu kad učinimo nešto dobro. Bila je sigurna da je pohvala dobrome najbolji put za bolji svijet.”

Kao odgovor na posljednje pitanje, sprema li nešto novo, Gordana izvlači USB i stavlja ga na stol: „Tu je! Ali ovoga puta nema ni muzike ni engleskog, ovo je nešto sasvim drugačije.“ 

Doznali smo i neke druge detalje, ali ćemo ih zadržati za sebe, zbog tajnovitosti, ali i poštovanja autoričine privatnosti. 

Za ovaj put, toliko od nas. Namjerno nismo pisali o sadržaju romana, a ako vas je zaintrigirala ova naša rasprava, pravac u Benčić po knjigu.

Predivne su ove rasprave gdje na licu mjesta možeš doznati odgovore na sva pitanja vezana uz pročitano djelo. Čak i da ti se ne svidi ili se s nečim ne slažeš, tako je dobro zaviriti u glavu autora i zajedno s njim maštu pretvoriti u stvarnost. Makar na tren. I zato, draga Gordana, hvala od srca na dolasku. Nadamo se da smo bili dobri domaćini.

“Ljudi su reakcija, ono što čine, ono što su spremni učiniti. Ljudi nisu skup tuđih očekivanja, već onog što sami očekuju od sebe. Ljudi nisu ono što vidimo izvana. Ljudi su ono što nam pokažu goli i prljavi, u nekakvoj vukojebini bogu iza nogu, gdje mogu izgubiti glavu, ali ne žele izgubiti čast.”