"Osmi povjerenik" Renata Baretića: visoka ocjena za jednog političara...

Raspravi je prethodio uspješan pokušaj novopridošle Ines da nam ugodi kutijom domaćica. Sve je teklo bezbrižno i lepršavo dok netko nije izvukao domaćicu u obliku srca. Simboličnost slastice na simboličan datum u Striboru stvorila je prešutnu tjeskobu. Ako itko zna Pohotnike, onda zna da je među njima lakše pronaći čudovište iz Loch Nessa, Jetija ili živućeg Elvisa Presleya nego zdravu i stabilnu romantičnu vezu. No Pohotnici su hrabri, ne osjećaju romansu, niti im je potrebno vezivanje (barem si tako vole tepati). Nakon otužne unutarnje reminiscencije okrenuli smo se onome u čemu smo dobri – raspravi.

No, ne tako brzo! Predsjednica si je uzela za pravo da desetak minuta priča o ekstra događajima za koju bi potencijalno SČK-ovci bili zainteresirani. I dok je najdraža Tina pričala o igrokazima i „Rodu avetnjaka“, članovi su je gledali poput ADHD-ovskih pasa u parku koji svoje vlasnike nestrpljivo gledaju i misle „bacaj prokletu lopticu!“.

Nakon Tininog monologa, pod budnim okom vođe grupe (u ovom slučaju to je bila pasivna Nataša), počeli smo davati ocjene i sažete (osim Kristine, naravno) dojmove Osmog povjerenika. Konsenzus je postignut za sve članove grupe kako smo pročitali toplu i lako čitljivu knjigu. Razlaz je nastao oko specifičnog dijalekta Trećićana. Za one koji nisu čitali djelo, riječ je o posebnom govoru srednjodalmatinske pripiz..., ovaj, otuđenog dijalekta, pomiješanog s talijansko-engleskim i laganim dodirom južnoaustralskog naglaska. Ako bismo usporedili roman s hodanjem u moru, čitanje narječja za neke je bilo pomno proučavanje životinjskih bića koja su šetače intrigirale (Tea, Kristina, Bruno), dok je za druge predstavljalo isključivo morske ježince – naporne prepreke koje valja izbjegavati (Tina, Vedran B. i autor osvrta).

Navedeni „oceanolozi“ također su pohvalili humor knjige, dok smo Tina i ja kazali kako smo očekivali mnogo više. Ako mi se dopušta malo subjektivnosti, morao bih reći kako me knjiga ni u jednom trenutku nije nagnala da se nasmijem. Čista suprotnost Teinom iskustvu: kazala je kako ju je čitanje „nasmijavalo od korica do korica“. Ovo je možda tema za jednu drugu raspravu o tome kako reagiramo na pojedinu vrstu humora.
Možda je najdublju impresiju dao Vedran Laković, koji je djelo opisao kao spoj ili konfrontaciju sela i grada, rekavši kako mu se taj odnos dopao i ponukao ga na dodatno istraživanje. Dean je pohvalio autorovo prikazivanje Selima, govoreći kako je njegov opis obrezanog kvazi-mafijaša bio u sridu jer ima „jako puno iskustava s Bosancima“. Kristini je Osmi povjerenik bio „booster dobrog raspoloženja“, no rasplakala se prilikom smrti priproste, ali drage budale Tonina. Grupa je primijetila da knjiga, koliko god bila vedra i ležerna, sadrži poprilično mračne motive poput čedomorstva, kriminala, iznenadne smrti...

Knjiga prati život nadobudnog i pomalo plitkog Siniše, mladog političara u usponu, koji nakon spoja vlastite greške i loše sreće biva kažnjen privremenim egzilom na otok Trećić, gdje je dobio zadaću uspostaviti višestranačke izbore i pomoći oformiti vlast. Političar kao političar, Siniša je bahat i počinje diktirati Trećićanima kako se stvari trebaju posložiti, no uviđa brojne probleme u umovima koji su, po njemu, jednostavniji i ograničeniji od njega.

Sama je rasprava započela komentarima različitih gledišta na sam Sinišin proces uviđanja vlastitih ograničenja, netrpeljivosti i samoizgradnje. Otočani očito ne mare ni za vlast, ni za izbore, ni za kakve podjele. Prelako im je osuditi ljude koji jednostavno ne shvaćaju moderni svijet te njegov pravni i socijalni napredak, no osuda ne stoji zato što je to otok „svjetskih ljudi” koji su radili, živjeli i prosperirali u dijaspori. Sam otok zapravo je starački dom povratnika koji su ostatak svojih života htjeli provesti bez spletki i intriga mnogo kompliciranijeg svijeta. Što je zapravo napredak i predstavlja li taj pojam životnu sreću čovjeka? To pitanje oslikava odnos mladog, obrazovanog i ambicioznog Siniše te iskusnih i staloženih otočana.

„Ako tražite junaka među političarima, tražite ga na krivom mjestu“, rekao je prije smrti jedan moj veliki intelektualni uzor. Izreka koja je nastala zbog brojnih maski koje, po potrebi, ljudi takve profesije moraju nositi, dok osoba koja nakon odrađenog radnog vijeka želi samo igrati trešetu ili na peškafondo loviti lignje nema potrebu za maskama. Sukob je tu bio neizbježan, no razumijevanje i kompromis obiju strana doveli su do rješenja.
Odnos Siniše i njegovog „prevodioca“ Tonina stvorio je drugu temu za raspravu. Ima li neobrazovana i ograničena budala dobroga srca što ponuditi Siniši ili obratno? Možemo li za prijateljstvo reći da je posljedica potrebe koja nastaje iz ograničenosti situacije ili je prijateljstvo nešto puno romantičnije i dio alkemije koju ne možemo u potpunosti definirati? Koliko smo puta u sebi za nekoga rekli da je dosadan, nezanimljiv, nama suvišan? Nemam vremena za nekoga, no imam za nekoga drugog ili nešto drugo... Koliko smo zapravo u prošlosti pogriješili i koliko prilika propustili takvim stavom? Tonino je učinio Sinišu boljom osobom, dok je Siniša obogatio sam kraj Toninovog života. Napredak i obogaćivanje do kojih ne bi došlo da je Siniša dobio promaknuće, nego je bio bačen na otok „u kojemu je ostao suhog...“.

Životni stil Mrvice (mlade ženske zvijezde filmova za odrasle) u raspravi je napravio (nekima omraženu, nekima dragu) digresiju o muško-ženskim odnosima, različitosti seksualnosti među spolovima i još mnogo, mnogo toga što nisam bio sposoban zapisati ni sjetiti se. U takvim situacijama vrijeme postane komadić mesa, a Pohotnici proždrljive pirane koje nikako da shvate da je komadić mesa zapravo bik od pola tone i da ga ima za sve. Greška u procjeni koju prvi na sebi uviđa autor osvrta.

Prosječna je ocjena 4,1, po mom znanju, najviša ocjena koju je političar ikada dobio u ovoj zemlji.

Volite se, braćo i sestre!

Ozren Maričić