"Pacijent iz sobe 19" Zorana Žmirića: roman koji se čita u jednom dahu

Kad sam u sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige izabrala za čitateljski klub roman ratne tematike, ne samo hrvatskog, nego riječkog autora, malo sam bila u strahu od reakcije mojih Najboljih godina. Jer već tada, prije čitanja knjige, netko je promrmljao "Opet Domovinski rat, naši se pisci očito od njega ne mogu maknuti". Nisam se trebala bojati jer reakcije na knjigu Pacijent iz sobe 19 Zorana Žmirića su bile i više nego dobre. Dapače, roman nam je donio jednu od boljih (i dužih) rasprava u klubu.

Čitateljski klub: Najbolje godine

Pročitana knjiga:
"Pacijent iz sobe 19"

Autor: Zoran Žmirić

Datum rasprave: 06. 11. 2023.

Pretresle smo roman, rat, Rijeku, PTSP, hrvatsku realnost, moralna pitanja...I naravno, glavni lik romana - Vanju Kovačevića rođenog 19.11.1972. koji je na svoj devetnaesti rođendan šokantno i brutalno iskusio rat iz prve ruke. Ili na prvoj liniji, kako god.

Jedan dio članica smatrao je kako je baš Vanja proživio sve ispričano u monologu jer kad je rat, sve je moguće, sve je strašno, užasno, krvavo i nema granica. Neke su pak mišljenja da se u njemu skupilo više ljudi koji boluju od PTSP-a (upravo zbog količine proživljenih događaja) da bi se naglasilo koliko je to ozbiljan psihički poremećaj i koliko ljudi od njega boluje, a da toga nismo ni svjesni.
Isto smo se tako podijelile oko završetka romana. Je li Vanja sve to doista ispričao psihijatru ili se cijeli roman odvija u njegovoj glavi pitanje je koje smo ostavile otvorenim.

Kao jako dobri dijelovi romana u kojima smo sve uživale ocijenjeni su oni koji spominju naš grad, poznate lokacije, kvartove pa čak i događaje iz riječke prošlosti. S nostalgijom smo se prisjetile odlazaka u Trst u osamdesetima, izlazaka u Palach, a s gorčinom i užasom jednog od najbrutalnijih (ponovljenih) ubojstava koje se dogodilo u Rijeci krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.
Neki od tih događaja vezani uz odrastanje i mladost, oni ljepši, provlače se kroz roman i stvaraju balans u odnosu na strašne ratne trenutke koje je Vanja Kovačević proživio.

Nekima je knjiga bila jako emotivna jer su imale ili imaju u obitelji bivše branitelje koji su se na razne načine nosili s danima proživljenim u ratu. Bilo je i mišljenja da je knjiga prebrutalna i da je nemoguće da je baš sve toliko ružno i negativno. Tu smo se uvijek morale podsjetiti da priču priča bolestan čovjek i da nitko od nas ne može ni približno znati šta se događa u takvom umu oštećenom razornim ratnim traumama i velikom osobnom tragedijom. Rat je traumu započeo, a tragični gubitak djeteta ju je zapečatio.

Pjesme omiljenog Vanjinog benda The Sisters of Mercy izvrsno su provučene kroz roman, a tekstovi pogađaju baš gdje treba. Saznale smo da je upravo dan prije naše rasprave taj isti bend imao koncert u Zagrebu (doduše loš, kako čitam). I da je autor romana o kojem smo raspravljale bio član riječke grupe Grč. Imamo mi i prave rock fanove u našim redovima. Samo da se zna.

Stil romana, složile smo se, vrlo je jednostavan. Dok čitaš roman, čini ti se da sjediš negdje u kafiću i pričaš s nekim koga poznaješ. Ili si barem mislio da ga znaš. A razgovor ide i ide i nije ti drago sve što čuješ, ali je tako.
Pacijent iz sobe 19 je roman koji se čita u jednom dahu. Jer se čini da i Vanja Kovačević priča svoju priču i iznosi svoja razmišljanja u jednom dahu.

Kraj romana, u kojem saznajemo razlog okrutnog čina kojem se Vanja podvrgnuo, ocijenile smo kao izvrstan. I to je sve što treba reći bez da se ulazi previše u sadržaj završetka.

Na kraju, nakon iznesenih mnogih rečenica u romanu koje opisuju našu svakodnevnu hrvatsku realnost, toliko godina nakon rata, zapitale smo se sve redom : je li bilo vrijedno? Ne postoji samo jedan Vanja Kovačević rođen 19.11.1972. Takvih je puno. Mnogi nisu imali luksuz oboliti od PTSP-a iz jednostavnog razloga. Nisu se vratili. Je li bilo vrijedno ovakve današnje slobodne Hrvatske u kojoj živimo?

Na pitanje mojim divnim ženama u Najboljim godinama ako ima budućnosti u Hrvatskoj ili smo osuđeni na odlazak iz domovine, dobila sam različite odgovore. Uglavnom generacijske. Jer ako bacite pogled na našu fotku (koju sam se konačno sjetila "odraditi" i na kojoj ipak nisu sve članice) vidjet ćete raspon godina zametskog čitateljskog kluba. Naravno da ne mogu potpuno isto razmišljati gospođa u mirovini i mlada žena rođena dok je Domovinski rat bio u svom punom jeku. Ono što mogu njih dvije (i sve mi ostale s njima) je sjesti oko stola uz dobru knjigu i popričati o njoj. Pacijent iz sobe 19 Zorana Žmirića definitivno je dobra knjiga. A smisao i ljepota čitateljskih klubova (pa tako i ovog našeg) je upravo u tome.

U prosincu idemo u Ameriku početkom 20. st. uz još jedan roman teške tematike uz obećanje da ćemo u 2024. ući, ako već ne nečim veselim, onda barem manje teškim i mučnim. Znam da će me držati za riječ...