Selfie – nova zbirka priča Karmele Špoljarić

Vjerujem da ne postoji nitko tko koristi mobitel a da se nije susreo sa selfiejem, bilo da se sam snimao, bilo da je gledao i komentirao tuđe selfieje na društvenim mrežama. Postalo je uobičajeno snimati se gotovo svakodnevno jer, kako izreka kaže, "ako nije na fejsu kao da se nije dogodilo". Upravo o tome progovara književnica Karmela Špoljarić u svojoj trećoj zbirci priča Selfie  (Hena com, 2025.). Motiv poveznica, jedan od likova svih jedanaest priča upravo je selfie. 

Protagonisti priča objavljuju svoje fotografije, dive se tuđim snimkama konzumirajući iskrivljene, uljepšane slike stvarnosti. Ali, kao i svaka pomodarnost i selfie ima svoju lošiju stranu. Nije dobro ako virtualni život postaje važniji od realne svakodnevice, ako se na društvenim mrežama grade lažni profili kako bi se svidjeli drugima. Najtužnije je što život tako postaje još isprazniji, učmaliji. 
Bacila se na posao i praznina oko nje odjednom je bivala sve manja, a vlastiti život postao je materijal vrijedan pažnje. Koji se dade oblikovati prema njezinim željama, jer stvarnost tu doista nije bitna. (Selfie, str.9) 

Sve o čemu nam autorica priča kao da se događa tu, pored nas, u našem susjedstvu. U svom okruženju vrlo lako možemo prepoznati "ljubitelje" životinja koji ih sebično koriste za svoju vlastitu promociju, "uspješne" pojedince, "savršene" ne/bračne parove, obitelji... Sve može otići toliko daleko da se zaprepastiš, uplašiš.

U priči Freya inspiriranoj istinitim događajem, autorica vrlo suosjećajno progovara glasom mlade ženke morža izgubljene u jednom od norveških fjordova. Kao da pliva s njom, zaranja u dubine oceana, zaluta među ljude. Vrlo sugestivno autorica nam daje jedno drugačije viđenje čovjeka, njegove bezobzirnosti, licemjerja prema životinjama, a to se tiče svih nas. 

U posljednjoj priči Anjani, Karmela Špoljarić se simpatično poigrava s još jednim modernim alatom. Ispituje mogućnosti umjetne inteligencije, izaziva je na dvoboj, zadaje joj da dovrši njenu priču koja se nikako nije dala napisati. I zaključuje:
Dakle – to je to.
Trenutak razočaranja i onda – javlja se osjećaj nalik tuzi.
Bezbrižni čitatelj teško će uočiti razliku između dva autorstva ove priče. To je važno samo nama koji grizemo dok pišemo. (Anjani, str.126)

Čitajući priče uživala sam u njihovoj originalnosti, autoričinoj domišljatosti, psihološkom građenju likova, načinu kako obične ljude i životne situacije pretvara u književnost. Priče naprosto vuku na čitanje. Autoričin stil je jednostavan a bogat, riječi su birane, ima ih ni previše ni premalo, taman. Posebno mi se dopada nit začudnog, magičnog koja se provlači i u ostalim autoričinim djelima.
Sjedaju u auto, odlaze... Auto polako odmiče i odjednom neko perje. Leti iz auspuha. Potom krila. Vidim ih kako rastu, probijaju stakla i pomaljaju se kroz bočne prozore. Velika bijela krila... Auto se lagano propne na zadnje kotače i oni lebde iznad ulice, klize između drveća, penju se povrh kuća i nestaju u smjeru svog mikrosvijeta, omeđenog tikvicama. 
Moji anđeli. (Krila, str. 63)

Zbirka priča Selfie bavi se aktualnom temom o kojoj je svakako potrebno govoriti. Ako se već teško odmičemo od društvenih mreža budimo barem kritičniji i s rezervom pristupajmo sadržaju koji nam se nudi. Nakon čitanja zbirke priča Selfie Karmele Špoljarić ja to sigurno hoću.