Tea Tulić i "Kosa posvuda": na druženju s autoricom

Teino divno djelo Kosa posvuda (pročitajte prikaz knjige; posudite knjigu) osvojio nas je na isti način kao i sama Tea – nježno, samozatajno, potiho i iskreno. Sastali smo se u polumračnoj atmosferi Staklenika (da se zabilježi – 11. studenoga) i na početku malčice stidljivo, ali kasnije sve odvažnije, krenuli u raspravu.

Nije lak zadatak raspravljati o knjizi dok njena autorica sjedi među nama, ali Tea nam je odmah dala do znanja da cijeni iskrenost i subjektivan dojam o pročitanom te da je možemo slobodno izrešetati pitanjima i primjedbama. Ali, naći nedostatak ovom malom biseru suvremene hrvatske književnosti nemoguć je zadatak (nama je sama Tea priznala kako bi neke dijelove izbacila i nije spremno prihvaćala naša uvjerenja da genijalno piše te da smo zaista iskreno uživali). Svi koji smo prisustvovali raspravi (Bruno, Goran, Anita, Milan, Irena, Sanja, Jelena i ja) bili smo oduševljeni Teinom prozom (upravo ju je tako nazvala sama autorica, svojom prozom, ne odlučivši se strogo ni za roman, ni za zbirku kratkih priča). Čak je i Milan, koji nije stigao ranije pročitati knjigu, tijekom druženja škicao na dijelove i na licu se mjesta oduševljavao (neće on to priznati, ali vidjelo mu se da je oduševljen : ).

Srednja je ocjena na kraju 4,7. Uspjeli smo, ipak, naći manu ovom djelu – kratkoća. Nekima od nas prebrzo je završilo, ostali smo gladni još divnih misli i poetskih rečenica, a neki su zaključili da im je ovo bilo sasvim dovoljno. Bruno se odvažio i komentirao da su ga se najmanje dojmili dijelovi u kojima se osjećao poetizam, dok smo ga mi ostali pogledali pogledom „jesi li ti normalan, to su najbolji dijelovi“, ali nikako od Bruna stvoriti ljubitelja poezije. Raspravljalo se i o liku none, starijim osobama, utjecaju Teine proze na osobe koje su i same proživjele tragediju u obitelji, poistovjećivanju autorice s napisanim, ironiji i humoru koji se proteže kroz cijelo djelo bez obzira na nimalo humorističan sadržaj, a dotakli smo se i naslovnice. Svi smo se složili u jednom – ne sviđa nam se naslovnica. Izdavači, pazite na naslovnice!

Tea nam je, kako i priliči ovakvom događaju, otkrila i jednu malu tajnu – djelo se nije trebalo ovako zvati, a predviđeni naslov naći će se kao naslov njene nove proze. Jedva čekamo! Udijelila nam je i nekoliko prijedloga koga da čitamo (Sanja je sve pažljivo zapisala), a na samom smo se kraju dotakli i Albumčeta (slušajte Albumče!), budućih planova, njenog načina pisanja (svi uglas: „Piši Tea, nestrpljivo čekamo tvoju novu prozu!”), izdavača, kolega i još mnogo, mnogo toga.

Tea, hvala ti na divnom druženju, na neposrednosti i iskrenosti tena svim rečenicama obojenih emocijama. Uvijek si dobrodošla u Vrli novi čitateljski!