Večera koja ostavlja gorak okus u ustima

"Večera" je autorov šesti roman koji je u kratkom vremenu pokorio svjetske top liste najčitanijih knjiga, dobio nagrade i pohvale književne kritike.

Glavni protagonisti priče su dva bračna para. Paul, ujedno i pripovjedač priče, nezaposleni je profesor povijesti, dok je njegov brat Serge ministar u aktualnoj vladi i planira se kandidirati za premjera Nizozemske. Likovi su karakterno u savršenom kontrastu - dva brata i njihove žene koji ne mogu biti različitiji. Jedna je žena hladna i proračunata a druga histerična, plačljiva i svadljiva.

Svrha njihovog susreta su njihova djeca, sinovi, koji su počinili nezamisliv zločin. Moraju razgovarati o Michelu, Ricku i posvojenom Beauu (crni dječak iz Burkine Faso). Michel i Rick, petnaestogodišnjaci učinili su nešto što može zauvijek uništiti živote njih i njihovih obitelji. U prostoru za bankomat napali su i zapalili, usmrtili jednu beskućnicu. Snimila ih je kamera, njihove nejasne slike zasjale su u dnevnim sobama diljem države. Usprkos opsežnoj policijskoj istrazi, nitko ne zna tko su ti mladići. Ali njihovi roditelji znaju.

Priča je strukturirana kroz poglavlja s nazivima: aperitiv, predjelo, glavno jelo, desert i napojnica. Dok večera doseže kulinarski vrhunac, razgovor se napokon povede o djeci. Raspadaju se uljudnost i prijateljstvo, pristojno društvo iznenada postaje manje učtivo kada se upletu emocije i osobni interesi... 

Ovaj interesantan, pomalo bizaran roman vrlo smo žučno raspravile. Bio je to jedan od onih susreta kada ocjene pljušte od dovoljan do odličan a rasprava je sadržajna, zanimljiva, motivirajuća.

Složile smo se da je roman vrlo dojmljiv, pomalo šokantan. Istaknule smo glavnu temu i pitanje romana - što su sve roditelji u stanju napraviti da bi zaštitili svoju djecu, koliko daleko može ići roditeljska ljubav, koliko puta je ona slijepa i kontraproduktivna? I zašto roditelji kod djece ne grade neophodni osjećaj odgovornosti? Prisjetili smo se Pavičićeve Mater Dolorose.

Roman je svima ostavio pomalo gorak okus koji smo ublažile pokojom bajaderom, rafaelom.

Branki se roman jako svidio. Oduvijek ju zanima što je to u ljudima da ih navede na takvu agresivnost. Još je pod dojmom knjige. Ide ulicom i pita se tko zna što je u glavi čovjeku koji prolazi pored. Hoće li mu jednostavno pasti na pamet da ju napadne?!

Jadranki C. je knjiga u početku bila jako dosadna, da nije bilo za klub, možda bi je i odložila. Inače, jako voli čitati knjige o djeci i odnosu djece i roditelja. Pored roditeljske odgovornosti ističe neophodan angažman društva koji nedostaje, sve dok se ne desi tragedija.

Jasenki je knjiga šokantna, okrutna. Mater Dolorosa je prema njoj "mala beba". Sjeća se komentara koji je čula o maloljetničkom mozgu koji je kao "nabrijani sportski auto bez kočnica" ali ipak ne dođe do ovakve grozote kao u romanu. Interesantna joj je struktura romana i dekadentno ponašanje gostiju i konobara. Pita se, kamo ide ovaj svijet?!

Marinki se knjiga jako dopala. Sviđa joj se kako autor pomalo otkriva činjenice. Ne osuđuje ali za nju "sve je to bolest", a najgore je što se mi, cijelo društvo ne znamo prema tome postaviti, ne reagiramo adekvatno.

Tatjanu M. je knjiga baš "kupila", mogla bi napisati esej o moralnim pitanjima. Smatra da je jednostavan stil autorova "ogromna vještina pisanja". Ističe različita mjerila kad se tiče nas i drugih. Prisjetila se ranije pročitane misli "Sud savjesti je viši sud od suda pravde!". Ističe koliko svatko treba snositi posljedice svojih postupaka jer se jedino tko može krenuti dalje. A i istina je da ne znamo kako ćemo reagirati dok nam se to nešto ne desi.

Slavica J. ističe stil pisanja i moralna pitanja – djeca moraju osvijestiti što su učinila i moraju za to odgovarati. Podijelila bi knjigu na problem djece i dio o političarima. Iznenadio ju je obrat u liku političara Serga. Hvali stil koji je "izuzetno potrefljen" za temu romana.

Gordanu je knjiga podsjetila na film „Moramo pričati o Kenu” o kojem roditelji nisu pričali sve dok se nije dogodila tragedija. Dijelovi gdje Poul priča o prošlim događajima nekako joj "strše", kao da su umetnuti.

Danijeli je knjiga bila "neobična". Dio o večeri joj je "ogavan, sve je to pretjerano prenemaganje". Dosta joj je toga ostalo otvoreno, zbunjujuće. Na žalost vrlo je životna priča, nikako ne bi takve stvari trebale biti nekažnjavane, društvo bi trebalo naći načina da sankcionira i djecu i roditelje. Od pomalo "dosadnjikave", knjiga joj je postala jako dobra.

Tatjana T. nakon knjige ima jednu veliku gorčinu u ustima, ostala joj je "težina". Kako knjiga ide kraju likovi su sve bolji ali ipak, ostaje puno otvorenih pitanja.

Edi je knjiga odlična, stilski i sadržajno. Teško se nosila s temom. Kako kaže, ovo je "majstorski pokušaj otkrivanja onog skrivenog i lošeg kako obiteljskog tako i društvenog svijeta, ovo je zapravo trebalo napisati." Dopalo joj se kako je autor gorčinu razbijao komičnim sličicama i detaljima, kao npr. "pjenica od tapioke".

Mariji knjiga nije dobra, nije ju oplemenila. Po njoj, knjiga otkriva Europu, autor  pokušava objasniti da "ovdje nema pomoći, od nesreće se neće pobjeći". Očekivala je da će se objasniti da nešto treba napraviti a ne samo gledati kako stvari prolaze kraj nas. Ističe da knjiga ne pronosi poruku nikakvog dobra, ne daje dobru da se razvije. Nema naznake nade i dobroga. Voli knjige koje je "pune" a ova knjiga joj nikako nije dala ono što od knjige očekuje. 

I Sandri se knjiga ne sviđa. Pita se zašto autor o tome ima uopće potrebu pisati. Sve joj je grozno, i tema i likovi, cijela priča. Žao joj je da je knjigu pročitala, kaže "samo me je iznervirala".

Ja (Milena) roman sam čitala po drugi put. Nastojala sam razlučiti tešku tematiku od toga kako ju je autor napisao, kako nam je uspio prenijeti samu priču. Stalno sam se morala boriti s tim da mi sama tema ne utječe na mišljenje o kvaliteti romana. Dobro je dočarana atmosfera na večeri, otuđenost među sudionicima jer tu nitko nikog ne voli, svi su licemjerni. Nije bilo niti jednog lika uz koji bih se povezala, za koga bih "navijala". Kako sam negdje pročitala, obično se zna žaliti roditelje što imaju nevaljalu djecu, ali ovdje je nevjerojatno koliko pojedina djeca mogu biti kažnjena što imaju tako loše roditelje. Odbijala me i hladnoća pomalo novinarskog autorovog stila.

Dopalo mi se što je autor koristio slavnu rečenicu i definiciju sretne obitelji iz Tolstojevog klasika „Ana Karenjina." Paul kaže:

Ako bih trebao dati definiciju sreće, to bi bilo ovako: Sreća ne treba ništa drugo nego samu sebe, nju ne treba procjenjivati. 'Sve sretne obitelji su slične, svaka nesretna obitelj je nesretna na svoj način.' Tomu bih možda mogao dodati samo to da se nesretne obitelji  - i među tim obiteljima naročito nesretni muž i žena – nikada ne mogu same izvući.

Knjiga nas je potakla na diskusiju o sve češćim nemilim slučajevima u bliskom nam okruženju, tu, pored nas, od maloljetničkog nasilja do femicida. Na žalost, čestog imamo osjećaj da smo nemoćni nešto promijeniti, da ni kao pojedinci ni kao društvo ne činimo dovoljno, a morali bi, da se "slučaj" nedužnog Simkea bačenog u Rječinu i srednjoškolca pretučenog u Starom Gradu nikada više ne ponove.

U skladu s dojmovima, roman smo ocijenile ocjenom vrlo dobar (3,9).