Zauvijek u izvidnici

Na Književnoj rezidenciji Kamov u listopadu 2025. godine, Bojan Dmitrović Krištofić radio je na svojoj trećoj knjizi pjesama u nastajanju. Donosimo izbor pjesama iz tri ciklusa novog rukopisa "Zauvijek u izvidnici". Program rezidencije podržalo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

CIKLUS I

Djeca cvijeća iznikla iz brazgotina
u betonu, iz udubina u aluminiju ili
iz malih, najmanjih rupa u staklu,
krivo bi sad bilo reći
da su to bili oni.
Jer toga dana kad su napokon počeli dolaziti
na svojim mekim nogama il' u trbusima majki,
gotovo ničeg od toga još nije bilo tamo,
u budućim južnim naseljima. Zemlja je još
opkoljavala asfalt, ne obrnuto.
Metalne kosti ostakljenih zgrada su blistale
samo svojom vlastitom statikom. Nisu se još
osjećale nosećima za drugačiju vrstu.

Rastući srebrni gradovi su nevoljko posvojili
potomstvo šume zagledano u svjetlo,
sunčevo ili umjetno, svejedno,
samo da je sjalo, samo da su sjajili,
da je sijalo s njima.
Kao s dvojicom na fotografiji Slavke Pavić iz ’76.
– njihov mladi korak je usklađen s oštrom
podnevnom sjenom na zidinama Velesajma
i taj tanki crni bezdan jedina je nepoznanica
u neosvojivoj tvrđavi napretka. To su njihovi
revolucionarni roditelji, zbog čije im ljubavi
kose nikad neće posijediti, osim ako ih
skupa s utvrdom prirode ne othrani strava.

No taj su rizik prihvatili čim su krenuli
svojim putem: prvi je na oči nabio
pogled stran i nepogrešiv kao krvave škrge
ribe još žive i gladne u ponoć na Silvestrovo;
a drugi je u desnoj ruci dugo držao pištolj
i napokon opalio u nebo nad željeznim Hendrixom.
Mi ćemo biti prvi među našima koji će sigurno
umrijeti prirodnom smrću, ostalo je zapisano
njihovim metkom
i njihovim trapericama
modrima poput jata koje svake godine zaranja
i izranja iz beskrajno milostivog maelstroma.

Pod temeljima naših nastambi mirno spavaju mamuti,
a još dublje se još prevalja Panonsko more
i plavetni kit i dalje bdije nad nama, ali
mi ga više ne trebamo, sanjali su njih dvojica
i svo njihovo pleme.
Djeca cvijeća su ovdje
djeca armiranog svjetla,
prehodala su puni meridijan
i rekla ovo je naš dom
ovdje, gdje lokomotive zadaju zagonetke
ovdje, gdje marširamo prizivajući proljeće

***

Zima se i nama
prikrala kao obudovjela lisica,
ne samo tajgi i tundri,
kad je prijatelj iz Južne Amerike
došao ostati budan ovdje,
na poluotok koji svom svojom širinom
okružuje proročište za divlje patke
i njihove ljudske pogreške.

One, čim ih čuju u jutarnjem mraku,
odlete u tamni predio računalne igre,
preko rijeke u stepu kojom su grmili turovi
i gradili drvene crkvice s prvim suncem.

On je pak od iskupitelja doputovao uz pomoć
osvajača pokajnika, pjevušeći cijelom rutom:
žalim bijednog doseljenika, koji bi radije ostao kući,
gdje su sve pruge slijepe, a postaje su bez blizanaca.

Zajedno smo samljeli
čitav grozd naših srca
i ušuškane u vinovu lozu
zakopali ih za marende
u afterima četrdesetih, ispunivši tako
obećanje njegovoj majci, iskupivši time
strast za noćnim nakuhavanjem
na najfinijoj pari.

Sad smo mogli krijumčariti iz hobija
umjetnine avionima i vlakovima, između
Londona, Pariza i Berlina i svih preostalih
visećih mostova iznad magme koja proždire
nevidljivu ruku tržišta, punu nade kao
Arniejev palac gore na kraju Terminatora 2.
Akcići iz djetinjstva uskratili su nam sudnji dan
i poslali nas u vječnost pomirenih Europljana.

Želio sam samo s njim pjevušiti pjesmu doseljenika,
u Kinoteci još jednom pogledati omiljeni film ceste,
pa zapaliti auto na plaži
odigrati zadnju nogometnu utakmicu
na rubu šume
stići na zornicu u kapelici dvorca koji smo dijelili
kao nasljedstvo posljednjeg hipija
i napokon mu reći

hasta la vista baby

***

Trebaš se spremati za slobodu, reče mi,
odavno uvjeren da mu je odbrojeno.
Oko nas plamte automobili,
tope se kontejneri za otpad.
Zapaljene baklje u rukama svjetine
gutaju ulice glavnoga grada, negdje
na kugli, valjda zemaljskoj, u kraju
vjerujem otočnom, kakav je uostalom
svaki poznati ili neotkriveni kontinent.

Mi smo dakle na kugli, a hodajući ostajemo
u središtu kruga oko kojeg struji povijest,
sada se napokon nastavljajući. Mimo nas
povlače se vojska i mafija, a užareni narod
je nadomak trijumfa i više se ne boji
uskratiti žrtvu velikom redatelju, spasiti
sebe poštedjevši život čovjeku u čamcu.
Mi mu slažemo vesla. Ni jedan drugog
nećemo više nikad polegnuti u zemlju.

Zemlju koja danas gori mi je poklonio
sklisku i žilavu kao novorođenče.
Pa neka gori; on tvrdi da će preživjeti
dob dojenčeta i naučiti blagi jezik stvari
zbog kojih se znojimo pred stisak ruke,
ali bez straha od brodoloma. I zato
neka se čuje kako nam pucaju prsti,
more se prelijeva preko požara u palači,
neka vremenom odjekuje naš smijeh

***
vidimo te u cijelosti
samo dok napuštamo grad
ili mu se vraćamo
vlakom koji vozi danima
duže od našeg odredišta
tvoj puni opseg uvijek
iznova iznenađuje
izbliza se činiš toliko manji
kao jamica u slivniku
iz koje je na ljeto niknuo
osmijeh provalnika
paviljoni su grobnice
nevinih razmjena dobara
tvoj trokut pruge ih grli
toplo ali podmuklo
i štiti nas oboje od snova
o mukloj stepi bez željeznice
a kad dođe vrijeme za to
pozvat ćemo nove prave
neka uđu u naš raj
koji može biti sada
ali mekano i dobrohotno
kao brodovi koji pristaju
na gradilištu gdje smo rođeni
uz glazbu slijepe ulice, mi
tvoji najmlađi besmrtnici
umireni ukradenim traperom
a umoreni, dok kralj ne isplovi
vođenjem ljubavi
u beskompromisnom kazalištu

***

CIKLUS II

Pregorjeli usisavač ostavljen je, uključen,
s glavom nehajno ovješenom na prozoru.
Bešamel umak, još nedovoljno gust,
zaboravljen se pjeni u najdubljoj tavi
koju posjedujem, povjerljivoj poput
vječne cimerice; slijedi me svugdje,
noseća s toplinom. Od stana nekoć tvog,
našeg, zatim mog, do novog doma gdje,
čisteći i kuhajući, kuhajući i čisteći
želim iznenaditi njih dvoje, pardon,
njih troje, s njim još skrivenim
u najsigurnijoj peći na svijetu.
Ali, ti si iznenadio mene, provalivši
u moj dan svojim zatvaranjem vrata.
S preostale udaljenosti, njega si uspio
prepoznati, prvi put; je li bio i zadnji
– ne znam. Bio je pravi.
Dolazeći je spasio odlazećeg
a bolonjez se nije ni odledio.

***

Naše rolete uvijek su podignute,
želimo li da nas probudi prvi sjaj?
Svake večeri svejedno se dvoumim:
spustiti ih ili ne? Biti gore:
osvojiti prijelaz između dana i noći.
Buditi se istodobno na oba svijeta.
Obrisati, kao crvenom gumicom, laži
jalne jave sitnom snu. Biti dolje:
prozboriti tek kad bude jasno gdje je što
i želi li nam dobro ili zlo. Zato iznova biram
ustati prije: da sve prvi probam, opečem se… Ili ne.
Zauvijek u izvidnici.
Iz dana u dan, ipak, sve poprima čvrstinu
tek kad mi skočimo na bicikle, ti na romobil
i usklikneš: eno mjeseca! Svačije je plavo,
svakog dana na nebu, i svake noći na zemlji.

***

porozni kvadrat na zidu naše sobe
živi od svjetla koje puca jednom dnevno
ti se s njime budiš     prvi
i uspravljaš se na postelji da uloviš prijelom
sunca sa svih strana izmjerenog iz zasjede
kovčega za toplinu koji nadmašuju sve prognoze
o svom životnom vijeku, jer piju pjegu po pjegu
dok suncu ne ostane samo trak tanak kao skalpel
armatura neba mu tek toliko daje da odreže
od kvadrata u gašenju za tvoju vrelu sjenu
ti ju kuješ u oklop i kacigu, sjekiricu i grabljice
i krećeš u potragu za požarima
za besposlenim suncima ako takva još postoje

***

tvoje večernje jecaje
više ne podnosim
ne mogu, previše ih je
i predugo traju
ne mogu ubiti iz ljubavi
ne mogu zaspati
ni isušiti izvor
dragog kamenja koje gori
od jutra jurimo i jurimo
svuda nas prate požari
sve dok se
ne sjetim da
tata razumije
tata razumije
tada naša plaža
više nije zgarište
i čekamo smjenu
u medvjeđem naručju

***

CIKLUS III

s kuhinjskog prozora
jasno se vidjela
duboka tamna rupa
jednostavno se
jutros otvorila
u betonu ulice preko puta
gladna
kao beba
kao jedino zemljino oko

***

nedovršeni gradovi
raspršili se
pod planinama je nemoguće
utvrditi gdje
počinje predgrađe grad prestaje
avioni tromo polijeću iz jednog
u drugi slijeću s treskom
i natrag a mliječnobijela sjena
gradove obavija vrijeme savija
kad ih avioni napuštaju
i sa stanovnicima im nestaju
u pijavicama oni skaču s padobranima
i spašavaju se padajući
među krošnje na vrhovima
ostaju živjeti u planinama
za to su ih spremili pa zaboravili
njihovi sve prazniji sve bjelji
sve sjajniji
nedovršeni gradovi

***