Knjige petkom: Korespondentica, Bal luđakinja, Onih dana...

Korespondentica autorice Virginije Evans (prijevod Irena Škarica) je epistolarni roman, ispričan isključivo kroz pisma i e-mailove, koji nas uvodi u život Sybil Van Antwerp, sedamdesettrogodišnje žene koja radije piše nego govori i promatra nego sudjeluje, ali ima mišljenje o svemu! 

Živi mirno, okružena knjigama, vrtom i malim krugom bliskih ljudi, no njezina pisma nam otkrivaju bogat unutarnji svijet i britak um. Piše prijateljima i obitelji, ali i autorima knjiga koje su je dirnule te svima kojima ima nešto za poručiti. Čitajući pisma koja ja pisala kroz čitavo desteljeće života, postupno upoznajemo njenu obitelj, prijateljstva, ljubavi, gubitke i profesionalne uspjehe. Sybil je razvedena, majka odrasle djece i žena koja se još uvijek osvrće na vlastite odluke i iskustva. Kad joj vid počne slabiti, njena pisma postaju sve introspektivnija, a kroz njih preispituje prošlost i način na koji su životni događaji oblikovali nju i ljude oko nje. 

Posebno mjesto u priči zauzima pismo biološke majke koje je Sybil dobila od svojih posvojitelja i koje je, na neki način, potaknulo njenu potrebu za pisanjem. Novi obiteljski tragovi, otkriveni zahvaljujući DNK testiranju, otvaraju dodatna pitanja o podrijetlu i pripadanju. Upoznajemo i ljude koji obogaćuju njezinu svakodnevicu: prijateljicu Rosalie s kojom redovito razmjenjuje književne preporuke, mladog Harryja kojem je važan oslonac te susjeda s kojim se razvija neočekivana bliskost.

Sybil je obrazovana, inteligentna i britka žena koja je u vremenu kada ženama nije bilo lako ostvariti profesionalne ambicije radila kao tajnica suca, iako je svojim sposobnostima mogla postići i više. Ipak, ponosna je na svoj život i ono što je ostvarila. Njezina ljubav prema knjigama prožima cijeli roman – književnost je način na koji se povezuje s drugima, izražava osjećaje i pronalazi smisao u svakodnevici.

Iako na prvi pogled jednostavna, Korespondentica je višeslojna priča o obitelji, identitetu, ljubavi, gubitku i snazi pisanih riječi. Duhovita, topla i dirljiva, podsjeća nas da nikada nije prekasno preispitati vlastiti život, otkriti nešto novo o sebi i drugima te pronaći povezanost ondje gdje je najmanje očekujemo.

Bal luđakinja prvi je roman francuske književnice Victorije Mas objavljen 2019. godine, za koji je dobila dvije francuske književne nagrade, a kasnije je i ekraniziran. Kod nas je objavljen 2021. u prijevodu Mate Marasa. Ova povijesna drama smještena je 1885. godine u poznatoj pariškoj bolnici za istraživanje živčanog sustava i histerije Salpetriere, koja je u to doba bila pod vodstvom doktora Jean-Martina Charcota.

Inteligentna i buntovna devetnaestogodišnjakinja Eugenie Clery iz bogate građanske obitelji ne želi se pokoriti društvenim očekivanjima i očevoj želji da se uda. Baki, u kojoj ima najviše povjerenja, povjerava da vidi duhove umrlih i da komunicira s njima. Nakon što za to sazna njezin otac, zbog sramote koju bi mogla nanijeti obitelji, na prijevaru je odvodi u Salpetriere i ostavlja ju bez mogućnosti izlaska. U ludnicu Eugenie stiže nekoliko tjedana uoči slavnog takozvanog bala luđakinja koji se odvija svake godine, a na koji dolazi pariška aristokracija kako bi se zabavila i iz prvih redova gledala luđakinje. One se za tu priliku odijevaju u kostime plesačica, vila i konkubina te je za njih to zapravo bio rijedak trenutak prividne slobode i dodira s vanjskim svijetom.

Eugenie na odjelu za histeričarke, na kojem je bila smještena, upoznaje malu Louise i druge pacijentice te shvaća da bolnica nije mjesto liječenja već odlagalište za neželjene žene - supruge koje su dosadile svojim muževima, kćeri koje su previše neovisne i buntovne, traumatizirane djevojke… Taj odjel vodi glavna medicinska sestra Genevive koja se čvrsto drži znanosti i slijepo vjeruje doktoru Charcotu. Međutim, nakon što sestru Genevive i Eugenie poveže Eugeniein dar komunikacije s duhovima, medicinska sestra počinje sumnjati u svoj racionalni svijet te napokon shvaća što se zaista dešava u bolnici i na koje načine dr. Charcot liječi pacijentice.

Roman se gotovo potpuno temelji na stvarnoj zastrašujućoj povijesti pariške bolnice Salpetriere i njenoj najpoznatijoj pacijentici Louise Augustine Gleizes (u povijesti medicine poznata jednostavno kao Augustine) prema kojoj je i stvoren najtragičniji lik u knjizi, Louise.

Iako je roman pun tuge i gorčine, vjerujemo da ga nećete lako ispustiti iz ruke te ćete vjerojatno i sami istražiti nevjerojatnu povijest bala luđakinja u bolnici Salpetriere te njegovog, u jednu ruku genijalnog, ali i kontroverznog organizatora, znanstvenika dr. Jean-Martina Charcota.

Mlada irska književnica Lucy Caldwell za roman Onih dana (prijevod Lora Tomaš) dobila je Nagradu Rooney za irsku književnost. Napisala je hommage gradu Belfastu, knjigu u kojoj govori o napadu nacista na taj grad 1941. godine. Za knjigu se autorica detaljno pripremala pa je pokazala izvrsna znanja, primjerice botanička, jer stručno i detaljno opisuje vrte drveća u belfaškim parkovima.

Blitzkrieg je otvorio mnoge teme. Najprije, ovo je mala monografija Belfasta u kojoj upoznajemo ulice, trgove, ljude i parkove. Nadalje, ovo je ljudska pacifistička priča o besmislu rata i grozotama koje on nosi. Naturalistički su opisana bombardiranja i ratno stanje (evakuacija djece iz grada, oproštaj s majkama, napuštene životinje koje lutaju gradom, štakori, tijela u dvoranama i crkvama…), a užasi koji potresaju grad gradiraju od prvog napada, koji je bio najslabiji, do onog trećeg, koji je potpuno razorio Belfast.

Ovo je priča i o pojedincima, kroz koju autorica progovara o emancipaciji žena i feminističkim idejama. Pratimo obitelj iz višeg građanskog društva. Otac je liječnik, majka kućanica koja je svoju prvu ljubav izgubila u prethodnom ratu, nije sasvim sretna svojim životom, ali je rezignirana. Emma je neudata kći, u tajnoj ljubavi sa svojom kolegicom Sylvijom. Audrey je zaručena kći, koja zapravo ne osjeća leptiriće ni kemiju u vezi sa svojim zaručnikom, iako sve govori u prilog tomu da bi trebala i iako svi očekuju vjenčanje…

Mislim da mnogi kroz život prolaze ne znajući mnogo toga. Jer znati iziskuje hrabrost. 

Kaže nam autorica, a rečenica je primjenjiva na sve nas, bilo da nas muče izazovi s kojima se nosi čovječanstvo, bilo neki individualni problemi.

Iako posve različita, ova tri naslova povezuje žensko pismo, usredotočeno na ženu kao takvu: ženu u starenju, ženu u prošlosti, ženu u ratu, ženu drugačiju.