Knjige petkom: Pričaj mi o njoj, Himmlerove jaslice, Pocinčani momci…

Prošlog tjedna, točnije 18. svibnja, napustio nas je veliki Veljko Barbieri. Nemoguće je izdvojiti samo jedan naslov iz njegovog bogatog opusa pripovjedaka, eseja, romana, drama... Jedan je od najznačajnijih autora hrvatske gastro literature, dobitnik brojnih nagrada, majstor koji je na samo sebi svojstven način umio gastronomiju pretvoriti u književnost.

Ovog petka čitali smo njegov Epitaf carskog gurmana, orwelovsku viziju vremenski nedefinirane budućnosti s likovima lišenima imena i gotovo osakaćenih identiteta koji žive svoje živote i navigiraju kroz krutu svagdašnjost represivnog totalitarnog sustava. Pa ipak, i u tako postavljenoj sceni Veljko Barbieri uspijeva ispreplesti antičko s distopijskim pokazujući koliko je još odvažnosti i srčanosti u pojedincu koji se ne želi predati i pokoriti rigidnom, nelogičnom sustavu koji je u stanju zadirati i u ono najintimnije, najosobnije, najelementarnije pravo pridržano svakom ljudskom biću - slobodno uživanje u hrani i vlastiti izbor kako, kada i koje namirnice uživati te način na koji ih pripremiti.

Puno je to moćniji, mračniji i složeniji roman nego li se na prvu može činiti. Iako je usporedba s Kafkinim Procesom prirodna, očigledna i jasna, poruka zadire dublje, prisnije i suvremenije nego li se to na prvi pogled čini. Živimo u vremenu koje nam, osobito u digitalnom prostoru, bez srama ili sustezanja predlaže što nositi, što jesti ili piti, kako govoriti, koje trendove slijediti, kako izgledati, što gledati, slušati, čitati, koje moderne proroke slijediti. Iskočimo li iz kolosijeka i živimo li po vlastitim, drugačijim pravilima nećemo završiti u samici ili pod prismotrom kao Barbierijev junak, ali ćemo biti označeni kao čudni, neshvatljivi, neprilagođeni ili neinformirani. Glavni lik Epitafa carskog gurmana rekao bi nam da nas razumije.

Pisan u formi dnevnika, roman donosi ispovijest izopćenog, odbačenog pripadnika društva koji ne razumije i ne može prihvatiti da je označen anarhistom, buntovnikom i protivnikom društvenog poretka zbog tako banalnog i mizernog razloga - neskrivenog uživanja u konzumiranju minuciozno i brižljivo pripremljenih jela od vlastoručno odabranih namirnica. I tada, kada se tome najmanje možemo nadati, naš junak u nedefiniranoj budućnosti svog suučesnika, prijatelja i sudruga nalazi u knjižnici, među stranicama knjige antičkih recepata. Apicije, kao i naš junak, odbija živjeti u svijetu lišenom svakog traga ljudskosti, inteligencije, empatije i ljudskog duha. Kvalitete koje zastupa svaka osoba koja razumije važnost i potrebu kritičkog promišljanja svijeta i društva. 

Pitanja su to od esencijalnog značenja: kako sačuvati čovječnost u društvu u kojem su sloboda, vlastiti izričaj i autentičnost doslovno nepoželjni i kontrolirani?  Barbieri se bavi ozbiljnim pitanjima kroz lagano pisan tekst, sa sjajnim smislom za humor. Pa, treba li vam bolja preporuka da uzmete Epitaf carskog gurmana u ruke?

Bjeloruska nobelovka Svetlana Aleksijevič poznata je po svojim knjigama usmene povijesti, potresnim kolažima glasova ljudi koji su preživjeli neke od najvećih tragedija sovjetskog doba. Pisala je o Drugom svjetskom ratu, Černobilu, raspadu Sovjetskog Saveza, a u knjizi Pocinčani momci (preveo Antonio Milovina) bavi se sovjetskom intervencijom u Afganistanu.

Ako tražite lagano štivo za plažu, ovo definitivno nije knjiga za vas. Čita se s grčem u želucu i izaziva noćne more. Aleksijevič razgovara s vojnicima, bolničarkama, majkama poginulih mladića, ljudima čije je živote taj rat nepovratno obilježio. Njihova su svjedočanstva toliko teška i potresna da je knjigu teško čitati u kontinuitetu; potrebno je povremeno zastati i odmoriti se od sveg užasa koji  izlijeva s njenih stranica.

Knjiga nema klasičnu fabulu ni glavnog junaka, sastavljena je od niza ispovijedi koje se ponekad nadovezuju, a ponekad međusobno proturječe, što cijelom tekstu daje gotovo kaotičan, ali vrlo autentičan osjećaj. Ono što ovu knjigu čini toliko teškom za čitanje nije samo brutalnost rata nego i način na koji Aleksijevič slaže glasove svojih sugovornika. Nema tu velike naracije koja bi čitatelja vodila kroz događaje; knjiga djeluje poput razbijenog mozaika sastavljenog od fragmenata sjećanja, trauma i ispovijedi ljudi koji pokušavaju objasniti nešto što se zapravo ne može objasniti. Iz tih se priča polako raspada službena slika rata, a iza nje ostaju uglavnom prestrašeni mladići pretvoreni u ubojice, očajne majke i ljudi koji se nakon svega što su proživjeli više ne mogu uklopiti u običan život. Aleksijevič ne piše povijest rata kroz datume i političke odluke nego kroz sitne, ljudske detalje: miris bolnice, limene lijesove u kojima su stizali poginuli vojnici, pijesak u ustima, osjećaj praznine nakon povratka kući.

Nekoliko godina nakon objavljivanja knjige autoricu su tužile dvije osobe čija je svjedočanstva zapisala, tvrdeći da je izvrnula njihove riječi i povrijedila njihovu čast i dostojanstvo. No, cijeli je proces bio teško odvojiti od političke klime tog vremena i pokušaja da se ušutkaju glasovi koji su rušili službenu sovjetsku sliku rata u Afganistanu. U završnom dijelu knjige nalaze se novinski tekstovi o tom slučaju, zapisnici sa suđenja i reakcije ljudi iz kulturnog života, pa čitatelj može steći dojam koliko je objavljivanje ove knjige bilo kontroverzno.

Iako govori o Afganistanu, mnogo toga u ovoj knjizi djeluje univerzalno, slične biste priče vjerojatno mogli čuti od sudionika gotovo svakog rata. Upravo je u tome posebnost ove knjige, kao i svih ostalih knjiga Svetlane Aleksijevič: iza velikih povijesnih događaja uvijek pronalazi obične ljude i njihove slomljene živote. Sličan pristup koristi i u knjigama Rat nema žensko lice i Posljednji svjedoci, koje se bave Drugim svjetskim ratom, ali iz perspektive žena i djece.

Ako ste se ponadali nekom lakšem štivu, moramo vas razočarati - nastavljamo s antiratnom tematikom.

Na popis za čitanje svakako uvrstite i roman Himmlerove jaslice autorice Caroline De Mulder (s francuskog prevela Tonka Baričević). Riječ je o povijesnom romanu koji vas neće ostaviti ravnodušnim.

Radnja nas vodi u 1944. godinu, pred kraj Drugog svjetskog rata, u naizgled idilično rodilište u Bavarskoj. Radi se o jednom od strogo čuvanih nacističkih domova u sklopu ozloglašenog projekta Lebensborn, čiji je cilj bio masovni uzgoj rasno čiste arijevske djece. Umjesto suhoparnih povijesnih činjenica, autorica nam ovu jezivu temu približava kroz sudbine triju vrlo različitih likova koji su se zatekli unutar zidova ovog izoliranog sustava: Renée, Mareka i Helge.

Knjiga nas je osvojila direktnim, jednostavnim stilom bez nepotrebnog uljepšavanja. Svaki lik, iz svog kuta, progovara specifičnim rječnikom što priči daje dinamičnost i potrebnu psihološku dubinu. Likovi nisu crno-bijeli. Autorica opisuje obične ljude koji su se našli unutar monstruoznog ratnog stroja i samo pokušavaju preživjeti.

Ako ugasimo vlastitu savjest zbog višeg cilja, jesmo li onda suučesnici u zločinu? Koje su granice kontrole nad ženskim tijelom? Kada slijepo praćenje ideologije nadvlada ljudsku empatiju? Jesmo li spremni prihvatiti istinu o društvu u kojem živimo?

Nakon čitanja ovog romana možemo postaviti ova i druga slična pitanja koja zvuče zastrašujuće moderno. Savršeno štivo za sve koji cijene povijesne romane s jakom porukom i likovima koji se pamte.

U sličnom tonu, donosimo knjigu koja će vas potpuno obuzeti - potresan i moćan roman U kasno ljeto autorice Magdalene Blažević. O romanu dovoljno govori i činjenica da je uvršten u finale prestižne međunarodne književne nagrade Dublin Literary Award za 2026. godinu.

Priča nas vodi u jedno obično selo i djetinjstvo dviju djevojčica, Ivane i Dunje, koje preko noći prekida rat. Ono što ovaj roman čini posebnim jest činjenica da je ispričan iz perspektive četrnaestogodišnje Ivane, djevojčice koja nakon smrti promatra svoj prekinuti život, obitelj i rodno mjesto.

Autoričin stil je predivan, bogat, filigranski. Rečenice su kratke, jasne, a istovremeno nevjerojatno poetične i nježne. Privlači nas upravo taj kontrast između savršenog jezika i brunalnosti teme. Blažević piše bez politiziranja, bez upiranja prstom, optuživanja ili mržnje. U prvom planu je patnja preživjelih koji pokušavaju nastaviti život s nepodnošljivim teretom gubitka. Time roman nosi snažnu antiratnu poruku koja je univerzalna i pogađa ravno u srce.

Razbacani smo bez reda, kao kad pred kokoši baciš punu šaku kukuruznih zrna. Odmah ćete me uočiti. Bijela kosa. Bijela koža. Bijela haljina. Majka će kasnije tvrditi da je mrlja na mojim grudima izgledala kao cvijet. Veliki crveni cvijet.

U kasno ljeto nije lagano štivo, ali je predivno napisana, bolna poruka protiv besmisla ratnog stradanja. Ovo je knjiga koja se čita polako, ostaje s vama dugo nakon posljednje stranice i koju iskreno preporučujemo svima.

Sljedeći naslov, iako vremenom i mjestom radnje smješten u devedesete godine u Hrvatskoj, nije tipični antiratni roman, već je u njegovom središtu jedna pomalo neobična ljubavna priča.

Roman Pričaj mi o njoj autora Renata Baretića prati Tomu, očajnog Slavonca, koji se nakon ranjavanja vraća u Split, rodni grad svoje žene Ivane. Ivana je ratna izvjestiteljica, prozvana i heroinom, zatočena i nestala te se o njoj ništa ne zna, a priče koje pristižu sve su, samo ne pouzdane. Tomo je pokušava pronaći, nastoji zadržati nadu i odgajati njihovu zajedničku kći Teu, no istovremeno se bori s demonima neizvjesnosti i sumnje.

I onda, jedan neizbježni susret u sudnici, odvjetnika Tomu spaja s novinarkom Anitom i uvlači ih u vrtlog zabranjenje privlačnosti - u ljubavni trokut u dvoje. Iako zaljubljeni, muče se s osjećajima krivnje i žive u skrivanju.

Ovo je emotivan i vrlo realistično napisan roman koji pokazuje kako rat ne završava potpisivanjem mira, nego dugo ostaje prisutan u ljudima i njihovim odnosima. Baretićevo odlično pisanje posebno dolazi do izražaja u dijalozima i korištenju govornog jezika, zbog čega likovi djeluju uvjerljivo i životno te je vrlo lako s njima suosjećati. Roman ostavlja snažan dojam jer ne prikazuje rat samo kroz velike događaje, nego kroz osobne gubitke, moralne dvojbe i osjećaj nesigurnosti. Osim ljubavne priče, važna tema romana jest potraga za istinom i pokušaj da se nastavi živjeti unatoč prošlosti.

Roman Pričaj mi o njoj Renata Baretića potpuno je drugačiji od peterostruko nagrađivanog Osmog povjerenika, međutim nije zato nimalo lošiji ili nevrijedan čitanja - upravo suprotno. Velika preporuka od nas.

Za kraj, nešto potpuno drugačije. Biografija Radmile Matejčić, autorice Daine Glavočić, iznosi kratku, zaokruženu priču o životu i radu naše poznate povjesničarke umjetnosti, istraživačice klasične i podvodne arheologije, srednjoškolske i sveučilišne profesorice, bibliotekarke, muzejske kustosice i likovne kritičarke.

Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja i jedina je do sada knjiga sličnog obima ili kvalitete o radu Radmile Matejčić. Premda je čitav svoj radni vijek provela u Rijeci i posvetila se istraživanjima na području Kvarnera, Radmila Matejčić nije bila rođena Riječanka. Teta Rada, kako su je često zvali njene kolege i studenti, rođena je 1922. u Banja Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a Povijest umjetnosti i kulture i Klasičnu arheologiju upisala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te diplomirala 1950. godine. U Zagrebu se 1947. udala za Marijana Matejčića, specijalizanta radiologije, a 1951. mlada obitelj seli u Rijeku jer dr. Matejčić dobiva premještaj u riječku bolnicu gdje radi kao radiolog.

U rujnu 1952. Radmila Matejčić dolazi, kratkotrajno, na mjesto vršitelja dužnosti upravitelja Muzeja Hrvatskog primorja, a od 1954. je bila voditelj arheološkog odjela u istom muzeju. To je bilo polazište svih njenih istraživanja i pribavljanja novih eksponata. Tijekom svoje bogate i aktivne karijere, bavila se istraživanjima na polju numizmatike, mode i odijevanja Riječana u prošlim stoljećima, riječkim barokom, Morčićima, Liburnijskim limesom, itd. Od 1953. do 1980. godine je vidljivo njeno arheološko djelovanje na terenu u gradu Rijeci, ali i šire, na kopnu i moru.

Imala je i bogatu znanstveno-prosvjetnu karijeru, bila je srednjoškolska profesorica, a radila je i kao izvanredna, a potom i redovna profesorica na Pedagoškoj akademiji, kasnije Filozofskom fakultetu. Kao aktivna znanstvenica mnogo je pisala i objavljivala, i to stručne radove, monografije. Njeno najznačajnije i i najprihvaćenije djelo je monografija Kako čitati grad. Riječ je opsežnom djelu koje je doživjelo nekoliko izdanja, iznimno je dobro prihvaćeno od publike te je postalo svojevrsni gradski kulturni album. Nastala temeljem prikupljenih tekstova pisanih za list Naša Rijeka u razdoblju od 1981. do 1990. godine, monografija jednostavnim izrazom prikazuje graditeljstvo, kulturnu povijest i prostorni razvoj Rijeke.

Radmila Matejčić je jednom izjavila kako nije važno gdje se rodiš, važno je gdje želiš da te pokopaju, a ona je svoj mir pronašla na groblju Kozala, u Rijeci koju je neizmjerno zadužila svojim radom.

Knjige koje smo vam danas pripremili možda nisu one koje biste na prvu poželjeli nositi sa sobom na plažu, međutim radi se o zaista kvalitetnim knjigama iz kojih nećete samo puno naučiti, već će vas posve obuzeti i ostati s vama zauvijek. Dajte im priliku, sigurno nećete zažaliti.