Knjige petkom: Rezerva, Bestseler, Žigice...

Naše književno putovanje započinjemo duhovitim, metatekstualnim i potpuno nepredvidivim romanom koji se poigrava književnim klišejima i vodi čitatelja na zabavnu vožnju kroz svijet pisaca, likova i njihovih sudbina.

Knjiga Bestseler, gruzijskog autora Beka Adamašvilija (u prijevodu Laure Šakaja); blogera, scenarista i kreativnog direktora u marketinškoj agenciji, izdana je 2014. godine i možemo je definirati kao meta roman; tj. priču svjesnu sebe kao priče, priču prožetu satirom, metatekstualnošću i igrom s književnim konvencijama. Primjerice, često ćemo naići na metatekstualne komentare poput ovo poglavlje nije dovoljno zanimljivo ili ovo bi čitatelju moglo dosaditi ili igre riječima , pa tako Shakespeare vodi hotel Hotelo i kockarnicu Mac Bet... 

Glavni lik romana, pisac Pierre, nezadovoljan uspjehom svoje knjige i malim brojem čitatelja odluči se baciti s najviše zgrade na svijetu. Smatra da će mu samoubojstvo donijeti slavu. Dospijeva u književni zagrobni svijet gdje ga dočekuje Dante i upoznaje s dušama pisaca koje raspravljaju o svojim knjigama i odrađuju ono čime su mučili svoje čitatelje u svojim djelima. Tako susrećemo Becketta, koji stalno nešto čeka, Kerouca, koji stalno trči, Joyce piše fusnote fusnotama , a Balzac je kažnjen jer ne smije piti kavu… Svaki pisac želi napisati savršeni bestseler tj. stvoriti nešto što će ga učiniti besmrtnim. Bestseler je simbol umjetničke opsesije slavom i vječnim životom kroz knjigu.

Slojevitost priče tjera nas na promišljanje i preispitivanje pojma književnog uspjeha, tržišta, uloge pisca, čitatelja i same književnosti. Bestseler je simbol uspjeha, ali i poraza umjetnosti pred potrošnjom, priča o književnoj taštini, ali i nužnosti književnosti.

Ovaj roman prožet satirom, humorom, parodijom i apsurdom, pun književnih aluzija, bit će zabavan i smislen onima koji uživaju u intelektualnom angažmanu tijekom čitanja i poznaju književne klasike.

Za razliku od metatekstualne igre u Bestseleru, sljedeći naslov donosi čvrsto ukorijenjen, klasičan hrvatski roman u kojem prepoznatljivi motivi i precizno vođena radnja stvaraju snažan, uvjerljiv i vrlo životan svijet.

Žigice - još jedan odličan mediteranski noir iz pera Jurice Pavičića koji nas opet vodi dobro poznato okruženje. Ovaj put pratimo istragu uzroka velikog požara koji je poharao zaleđe Splita i čiji uzroci nisu tako jednostavni kako se u početku čine. Mladi istražitelj Petar Foretić uz pomoć iskusnog kolege Stanka uskoro otkriva da je požar podmetnut, a u središtu istrage uskoro se nalazi Mladen, običan umirovljenik, suprug, otac, planinar i ljubitelj prirode. Ništa u njegovom životu ne upućuje da je ikada imao ikakav sukob sa zakonom niti da se uopće radi o čovjeku koji bi se mogao naći u središtu takve priče. 

Petar polako raspliće priču koja zadire u mračne kutke trulog društva, nasljeđa socijalizma, korupcije i masovne turističke izgradnje i otkriva što može nagnati običnog, poštenog obiteljskog čovjeka da učini nešto što mu nije u prirodi i što se protivi svemu onom u što vjeruje. 

Kao i uvijek kod Pavičića, uronit ćete u hrvatsku stvarnost i otkriti pozadinu priče o kakvoj svaki dan možete pročitati članke u novinama, koji uglavnom ne govore o onome što se stvarno dogodilo i zašto.

Kada više ne razumijemo svijet, kratki roman-esej čileanskog autora Benjamina Labatuta (u prijevodu Dinka Telećana) vrlo je kratak, ali toliko prepun zanimljivih informacija i poveznica među njima da se čini mnogo duži i to na dobar način. Autor se bavi djelićima života pet genijalnih znanstvenika koji su svojim otkrićima promijenili svijet, pritom prikazujući cijenu koju genijalnost ima na um onog tko je njome blagoslovljen, ili proklet, ponekad je teško reći. Poželjet ćete voditi bilješke i svako toliko guglati jer je sve što ćete pročitati beskrajno zanimljivo i naprosto poziva na daljnje istraživanje i otkrivanje koliko je toga što ste upravo pročitali zaista istina.

Naime, treba biti oprezan i sve napisano uzeti sa zrnom soli - autor iz biografskih činjenica vješto prelazi u fikciju i vrlo je teško reći gdje završava jedno, a počinje drugo. Naučit ćete ponešto o otkriću prusko plave boje i njenom vezom s cijankalijem, o bojnim otrovima i važnosti estrahiranja dušika iz zraka za eksplozivan rast ljudske populacije u 20. stoljeću, o tome kako nam matematika može otkriti kako funkcionira svijet, o teoriji relativnosti, crnim rupama i kvantnoj mehanici. A za sve to ne morate biti atomski fizičari niti vrhunski matematičari, sve što vam treba je znatiželja i malo koncentracije.

A nakon čvrsto domaćeg svijeta, znatiželja koja nas obične ljude uvijek vuče prema životima slavnih, osobito onih kraljevske krvi, vodi u otvorenu, intimnu autobiografiju koja otkriva skrivene pukotine iza blještavila monarhije.

Knjiga Rezerva (s engleskoga preveli Ana Knežević, Goran Glamuzina, Tatjana Radmilo), autobiografija princa Harryja, izazvala je ogromnu pažnju javnosti već prije samog izlaska. U njoj mlađi sin kralja Charlesa III. prvi put otvoreno i iskreno govori o svom životu unutar britanske kraljevske obitelji, o gubitku majke, odnosu s bratom Williamom i suprugom Meghan Markle te o odluci da se povuče s kraljevskih dužnosti.

Knjiga je strukturirana u tri dijela – djetinjstvo i odrastanje u sjeni tragičnog gubitka princeze Diane, godine provedene u vojsci te razdoblje nakon upoznavanja Meghan i njihov zajednički život izvan kraljevskih okvira. Harry govori o traumi, tjeskobi i pritisku javnosti. Njegov portret kraljevske obitelji nije nužno zlonamjeran, ali jest razotkrivajući – pokazuje koliko je teško ostati normalan unutar institucije koja zahtijeva potpunu kontrolu i lojalnost. 

Rezerva povremeno pati od viška detalja i emocionalnog ponavljanja. Neki dijelovi djeluju kao pokušaj opravdanja, a ne introspekcije. U javnosti se često kritizira Harryjevo naglašavanje vlastite patnje, dok manje govori o privilegijama koje i dalje ima.

Unatoč svemu, knjiga ostaje dokument suvremenog doba: rijetko imamo priliku čuti neposredno svjedočanstvo člana kraljevske obitelji o tome što znači biti rezerva u sustavu koji ti život usmjerava od najranijih dana.

A za kraj donosimo dvije knjige koje nas vraćaju najbližem prostoru, našem gradu Rijeci, jedna kroz priče koje otvaraju pogled na njegovu povijest i identitet, a druga donoseći fotografije što ih svaki Riječanin odmah prepoznaje: od skrivenih kutaka
do širokih kadrova koji podsjećaju zašto je Rijeka jedinstvena.

Riječka kriza (s engleskoga preveo Mišo Grundler) američke povjesničarke Dominique Kirchner Reill daje nam pregled svakodnevnog života Riječana nakon pada Austro-Ugarske Monarhije 1918. pa sve do 1921. godine. Autorica je kroz mnoštvo arhivskih izvora prikazala kako su ljudi živjeli u ovom multikulturalnom gradu koji se našao između dvaju država od kojih su obje imale različite vizije budućnosti grada. 

Naime, nakon pada Habsburškog Carstva, Rijeka je kao dotadašnji corpus separatum ostala bez carstva kojeg je bila sastavni dio, s tim da su na njega pretendirale i novonastala jugoslavenska država i Kraljevina Italija. No, kroz knjigu, autorica nam prezentira ideju da su Riječani voljeli svoju autonomnost i samim tim svoju zavičajnost i pripadnost gradu Rijeci držali značajnijom od određivanja svoje nacionalnosti bazirano na jeziku koji su govorili ili vjeri koju su prakticirali.

Kroz poglavlja, autorica se bavi različitim aspektima života Riječana - financijskim, pravnim i nacionalnim. Tako gradi priču o tome čime su se sve ljudi bavili da bi preživjeli teška poslijeratna vremena (od ilegalne razmjene marki i lira do krađi i preprodaje zastava i uniformi kao skupocjene i tražene robe). 

Također, donosi nam pregled talijanskih utjecaja na grad u razdoblju prije i tijekom D'Annunzijeve uprave, kako su dolazili iskoristiti riječki pravni sustav koji je dopuštao rastave za razliku od Italije te kako su i D'Annunzijevi pristaše zarađivali na ilegalnim razmjenama valuta. 

No, autorica zaključuje da, usprkos različitim gledištima o budućnosti grada (uključujući jugoslavensku, talijansku i američku, odnosno Wilsonovu perspektivu), Riječani su uvijek na prvo mjesto stavljali svoje građane bez obzira kako su ih drugi percipirali prema jeziku, vjeri, običajima i kulturi.

Najnovija monografija o našem gradu, Rijeka grad koji teče Edija Jurkovića, donosi raskošne fotografije Petra Fabijana koje kroz neobične perspektive otkrivaju Rijeku kakvu još nismo vidjeli. 

Uz vrlo malo teksta i mnoštvo vizualnih prizora, knjiga predočuje svu simboliku gradskog nadimka — grada koji radi, uči, liječi, pamti, plovi, pjeva, trči, roni i diše otvoreno, stvarajući osjećaj doma za svakoga tko u njega zakorači. 

Izraz grad koji teče, stih Igora Večerine iz 1990., odavno je prerastao u prepoznatljiv znak riječke ljubavi prema svom gradu, a ova dvojezična monografija (hrv./eng.) taj duh bilježi na najljepši mogući način.

Bilo da vas privlači igra metaromana, autentična domaća proza, intimni svijet kraljevskih dvorova ili ljepota i život grada koji poznajete, među ovim naslovima svatko može pronaći nešto za sebe. Naša mala niska preporuka podsjeća da knjige ne samo da zabavljaju, već i nježno dodiruju dušu, otvaraju prozore prema svjetovima koje još nismo vidjeli i uče nas voljeti ono što nas okružuje.