Knjige petkom: Tigrisova žalopojka, Kos kos kupina, Žena u ljubičastoj suknji, Ljudska djela...

Tigrisova žalopojka autorice Emilienne Malfatto (preveo Marko Gregorić) je potresna priča o životu jedne trudne žene u Iraku, kojoj je zaručnik poginuo te ona mora biti pogubljena. 

U kružnoj kompoziciji, koja započinje smrću glavnoga lika i završava istom, čitatelju se obraćaju različite osobe, likovi iz obitelji pogubljene žene. Svi očekuju smaknuće glavne protagonistice, znaju da je to neminovno i ne dovode u pitanje ispravnost čina, ali se s njime nose na različite načine.

Osim pripovjedačkog dijela, odlomci pisani kurzivom su poetska proza o tijeku Tigrisa kroz Mezopotamiju, što pridonosi tempu i atmosferi.

Knjiga je puna crnih velova, praha i prašine, kojom je autorica dočarala atmosferu i užasnu poziciju žene u zabačenim krajevima Iraka i danas. Za ovu knjigu autorica je dobila Goncourtovu nagradu za najbolji debitantski roman.

U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća : (iz arhive ili dok je život bio cvijeće) Gabrijele Rukelj Kraškovič u posljednje vrijeme izaziva znatnu pažnju. 

U kratkim fragmentima, koji čine smislenu cjelinu, autorica opisuje svoj život u malograđanskoj obitelji, koja ju je udomila. Izuzetno hladan odnos, površnost, važnost vanjštine, nedostatak razgovora i emotivnih odnosa obilježio je njezino odrastanje. Autorica svoje djetinjstvo i mladost opisuje izuzetno zrelo, iako je ovo njezin prvi roman. 

Stilski je ovo književna poslastica, a pažnju svakako zaslužuje, jer je autorica likovna umjetnica, koja je u svom književnom prvijencu pokazala da dijapazon njezinog umjetničkog talenta seže i do književnosti.

Legende, mitovi i istinite priče o carstvu ptica Željke Mihljević je više od priče o pticama. Autorica je diplomirala geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a završila je i dvogodišnji studij duhovnosti te dvogodišnji studij Teološke kulture tako da je u priču o dvadeset jednoj vrsti ptica unijela biološke činjenice tih životinja, ali i istražila kakav utjecaj svaka od ptica ima na čovjeka kroz povijest.

Osim znanstvenih činjenica, saznajemo o povijesnom značenju i simbolici ptica u društvu te nas autorica upoznaje s mnoštvom zanimljivih činjenica. Namjera autorice je pojačati svijest o predivnom planetu na kojem živimo. Jedna od stručnih knjiga koje je lako čitati, a iz kojih se puno može naučiti.

Tamta Melashvili gruzijska je spisateljica koja radi kao profesorica na sveučilištu u Tbilisiju. Diplomirala je rodne studije i to je nezaobilazna tema njezinih romana. Roman Kos kos kupina (prijevod Laura Šakaja) govori o četrdesetosmogodišnjoj (uskoro četrdesetdevetogodišnjoj) Etero, koja živi sama u zabačenom gruzijskom selu, u sredini u kojoj su žene sluškinje svojim muževima i djeci.  

U djetinjstvu je imala težak život, majke se ni ne sjeća, odgojila ju je stara Domna, a još u predškolskoj dobi poslala ju je ocu i bratu. Rasla je uz inertnog oca i agresivnog brata, ovisnika o narkoticima. Čistila im je, kuhala i prala i nerijetko dobivala batine od brata … Nakon što brat pogine, Etero ostaje uz oca, koji umire nedugo nakon toga. Ostavši sama, osjeća olakšanje. Otvara trgovinu, drogeriju. Dolazi joj distributer praškova, koji joj se fizički svidi i Etero prvi put u životu osjeća fizičku privlačnost s muškarcem. Započinju vezu, iako je on oženjen i iako žive u malograđanskoj sredini, u kojoj treba paziti na svaki korak. Etero obožava svoju slobodu, obožava nered u svojoj kući, ležanje u krevetu i jedenje slatkiša kad god to poželi i nimalo ne zavidi udanim poznanicama. Komični su momenti u kojima je zapitkuju zašto se nije udala, a ona ne vidi ništa dobroga u služenju drugima i neslobodi. 

„Njen frajer“ ju seksualno uzbuđuje, ali Etero je svjesna da ne želi ništa više od seksa. Međutim, s vremenom počinje osjećati mučnine, bol u grudima, pojačan apetit i uvjerena je da umire. Primijeti ischjedak na gaćicama, zvala bi hitnu pomoć, ali kuća joj je neuredna; ako nazove ginekologa, svi će znati za to …

Izrazito simpatična knjiga s oštroumnom i nadasve duhovitom glavnom protagonisticom, koja ima simptome žene „usidjelice“: do tančine razrađuje svoje karmine, razmišlja o svakom koraku koji će napraviti, s obzirom na poglede i mišljenja drugih ljudi, brine se o svojoj starosti i štedi novce u starim enciklopedijama.

Knjiga problematizira odnos društva prema neudatoj ženi, odnos muškaraca prema ženama, život u maloj sredini punoj ogovaranja i zavisti, ali opet s porukom da smo svi tvorci svojih sudbina.

Žena u ljubičastoj suknji psihološki je roman japanske autorice Natsuko Imamura, kojeg s japanskog prevodi Vojo Šindulić. Žena iz naslova u središtu je našeg zanimanja, centar oko kojeg se vrti roman. No, vrlo se brzo otkriva da je sve ono što doznajemo o misterioznoj Ženi, njenom životu i navikama rezultat uhođenja, koje naratorica vješto i kreativno izvodi. Ona ju svakodnevno prati i promatra, piše bilješke o njenim životnim navikama, kretanjima i osobnim problemima. 

Uvijek je prisutna u blizini i čezne za interakcijom, koju se ne usudi ostvariti. No, kada uhođenje prestane biti dovoljno, naša se naratorica počinje suptilno uplitati u žrtvin život te ga usmjeravati u željenom smjeru. Njeni motivi nisu poznati, no nisu maliciozni i ona se trudi pomoći i poboljšati život objektu svoje fascinacije. Kada se Žena u ljubičastoj suknji zapošljava u hotelu u kojem radi i njena promatračica, pred čitateljima se raspliće jedna sasvim nova dinamika.

Roman je ispripovijedan iz perspektive osobe koja, fascinirana Ženom u ljubičastoj suknji, prelazi sve osobne granice. Detalje iz svoga života naratorica nikada ne otkriva. Ona je potpuno nepoznata, a njen život gotovo da i ne postoji. Ona se ostvaruje i živi upravo kroz svoju opsesiju. Iako ne doznajemo sasvim razloge opsjednutosti, ono što izbija na površinu njena je samoća, osjećaj nevidljivosti i otuđenosti u velikom gradu. 

Svojim uplitanjem naratorica želi razbiti svoj začarani krug i postati vidljiva svom objektu opsesije te na taj način i vrijedna. Vrlo zanimljiv, sažet, intrigantan i pomalo neobičan roman koji progovara o opsesiji, identitetu, usamljenosti, hijerarhiji, pa i društvenim očekivanjima u Japanu.

Roman Ljudska djela, autorice, nobelovke Han Kang (prevela s engleskog Mirna Čubranić) tematski obrađuje povijesnu traumu vezanu uz ustanak u Južnoj Koreji, u gradu Gwangju na jugu zemlje, osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pobunu protiv tadašnje vojne diktature, brojnih represivnih mjera i zatvaranja sveučilišta predvodili su studenti, kojima su se pridružile radnice iz tvornica, i građanstvo. Ustanak je brutalno ugušen, završio je krvoprolićem.

Han Kang osobno je vezana uz tu priču, jer je rođena i odrasla u Gwangju. Imala je 10 godina kada se ustanak dogodio i djetinjstvo su joj obilježili događaji i fotografije naobjašnjivog nasilja, što je uvelike utjecalo na njezin pogled na humanost.

Autorica je, nakon Vegetarijanke, napisala još jedno djelo koje tematizira nasilje, iskustvo žrtava, opisujući krhkost ljudskog života. Želeći stvoriti konciznu sliku patnje, izbjegavala je stereotipne prikaze i senzacionalizaciju boli. Ona se bavi iskustvom likova, sjećanjem koje je nehotično, fragmentirano i isprepleteno sa sadašnjošću.

Kang je napisala djelo kao posvetu malim ljudima, žrtvi koju su podnijeli boreći se za ljudsko dostojanstvo te kao politički čin/odgovor na (ne)procesuiranje tih zločina u Južnoj Koreji i političkim događajima koji su prethodili pisanju ovog romana. Proučavajući nasilje gotovo s ontološkog aspekta, autorica se pita o čovjekovoj prirodi. Je li ljudskoj prirodi nasilje imanentno, služi li dostojanstvo kao plašt koji prikriva ono iskonsko?

Odlučujući faktor koji određuje moral mase još nije jasno utvrđen.(…) Određena mnoštva ne prežu od pljačke, ubojstva i silovanja, a druga pokazuju razinu hrabrosti i altruizma koju bi oni koji ga sačinjavaju teško mogli postići kao pojedinci(…).plemenitost koja je osnovni ljudski atribut može se očitovati crpenjem snage iz mnoštva; slično tome suštinski barbarizam ljudskog roda nije pojačan posebno surovom prirodom nijednog pojedinca, nego naglašavanjem ljudskih osobina do kojeg u masi prirodno dolazi.

Povjesničar Danijel Tatić napisao je biografiju o najvećem hrvatskom vojskovođi Feldmaršal Svetozar Borojević : životopis prešućenog velikana. Knjiga je tiskana u nakladničkoj kući Despot Infinitus u Zagrebu 2019. godine. Djelo je podijeljeno u pet poglavlja s prilogom te sadrži vojne karte i dokumentarističke fotografije. 

Svetozar Borojević je dijete Vojne krajine, rođen u vojničkoj obitelji kraj Petrinje i školovan u najboljim austrougarskim vojnim školama. Imao je reputaciju strogoga i poštenoga zapovjednika koji je vojnu stegu znao nametnuti vlastitim primjerom. Porazio je Ruse na istoku i nakon toga preuzeo obranu Monarhije na jugozapadu te odbio 11 napada daleko nadmoćnije talijanske vojske te u 12 bitaka nanio poraz talijanskoj vojsci. Bio je veliki strateg, njegovi vojnici su ga voljeli, dobio je nadimak “Lav sa Soče” zbog svojih vojnih uspjeha i sam car Karlo mu je dao odličje Orden reda Marije Terezije, najviše vojno odlikovanje Monarhije. On je bio jedini Slaven i Hrvat koji je imao čin feldmaršala u austrougarskoj vojsci.

Ukoliko vas put nanese prema mjestu Kobarid u Sloveniji i ako ste voljni planinariti, popnite se na Ovčji vrh i naći ćete višemetarska okrugla ležišta za topove, koje je dovukao feldmaršal Borojević kada je branio granicu Monarhije na 2000 metara nadmorske visine protiv daleko brojnije i opremljenije talijanske vojske. Na brdu Sabotin možete posjetiti muzej i vidjeti oružje i uniforme iz Prvoga svjetskog rata. 

Upitno je gdje bi nakon završetka Velikog rata bila granica s Italijom da nije bilo feldmaršala Borojevića. Nakon propasti Monarhije oduzeta mu je imovina i skončao je život u siromaštvu preživljavajući pomoću  bonova za hranu zbog svojih moralnih principa. Možemo reći da je feldmaršal Svetozar Borojević bio moralna veličina i bitna povijesna ličnost.

Bilo da se vikend-knjiga odabire po temi, izdavaču, kvaliteti, raspoloženju ili po omiljenom knjižničaru, bitno je da uljepša vikend. 

Naš odabir u ovim redcima spreman je za vas!