Knjige petkom: Tramvaj, Zazie u metrou, Potkazivač...

Naš nam je kalendar odredio temu (prijevod: „Tražim knjižnicu“):

Claude Simon: Tramvaj (prijevod Sanja Beslać)

U svom posljednjem romanu francuski Nobelovac i predvodnik noveuau romana, Claude Simon vodi nas na vožnju tramvajem. Književni pokret francuskog novog romana na uštrb likova i radnje isticao je predmete. 

Upravo su predmeti okosnica ovoga romana, rečenice nekoliko stranica dugačke, prepune digresija u isto tako bezbrojnim zagradama, rečenice razlomljene tek zarezom, sjećanja koja naviru, slike koje izazivaju druge slike, reminiscencije na djetinjstvo, na tramvaj – jer to je bilo prijevozno sredstvo autorovog odrastanja – prisjećanje na majčinu bolest, onaj koji se prisjeća bolestan i u vrtoglavici (nije li vrtoglavica uzrok komešanju slika, zvukova, mirisa koji ga obuzimaju?), na ostajanje siročetom s jedanaest godina, tako da je mogao i morao svjedočiti obiteljski svijet daljnje rodbine, čas smo u ranom djetinjstvu, čas smo u mladićstvu da bismo se vratili u sadašnjost ostarjelog pisca u bolnici koji promatra cimere u sobama, voajerski, koji vodi razgovore s medicinskim sestrama jer mi smo u nizanju slika koje poniru i izniču, već nam je početak dao sliku djeteta koji sjedi u kabini (to je privilegij) tramvaja, vidjeli smo ručicu vozača, tramvaj ta on ima dva smjera jedno je kraj života drugo početak sjećanja, borimo se s dahom kao i patnik autor, rečenica, rekosmo, duga, razlomljena, logoreična, prepuna konotacija oduzima nam dah upravo iz navedenoga no i doslovce, zbog ljepote svojih riječi, usporedaba, slika, mirisa koje evocira, život se bilježi u sjećanjima, radnje nema, bitan je postupak, poistovjećujemo se s pripovjedačem.

Eto takvo je nekakvo iskustvo, jedinstveno, čitanja ove knjige, pamti se, jer ništa slično nismo čitali, postupak je uspio, izazvao je nekakav potres u nama, očudio nam je automatizam percepcije. Treba navesti Simonovu slavnu rečenicu koja glasi: „Moj posao sastoji se od toga kako započeti rečenicu, kako je voditi i kako joj naći kraj“.

Raymond Queneau: Zazie u metrou (prijevod Vanda Mikšić)

Drugi naslov dolazi od još jednog eksperimentatora u formi jezika, suosnivača OULiPO-a (Ouvroir de litérature potientielle ili radionica potencijalne književnosti). Priča je naizgled jednostavna. S nadzemnog odlazimo do podzemnog prijevoznog sredstva. Zazie, desetogodišnjakinja koju mama dovodi u Pariz i ostavlja ujaku Gabrielu, kako bi mogla provesti vikend s ljubavnikom. 

Zazie zanima metro, jedino i isključivo, no vidi vraga, u dobrom starom francuskom duhu štrajk je i podzemna željeznica je zatvorena. Zazie je neutješna i ljuta, a njen ujak, dobričina, vodi je po Parizu i pokazuje znamenitosti, u priču se uključuje podzemni svijet, ljudi na rubu društva, jedan žandar i brojne avanture se nižu, sve popraćeno papagajem koji ih grdi. Tekst je prepun dijaloga, izvrsnog, što ne čudi za pisca „Stilskih vježbi“. Zabavno i humoristično djelo, prepuno galskog duha i humora.  

Edouard Louis: Tko je ubio mog oca i Borbe i metamorfoze jedne žene

Ovaj francuski pisac mlađe generacije čini sličnu stvar kao i Karl ove Knausgaard - književnošću se obračunava sa svojom prošlošću, ali kroz književnost se s njom i miri. Za razliku od Knausgaarda koji je tome posvetio tisuće stranica, Louis je vrlo kratak i koncizan, pa oba romana koja ovdje spominjemo imaju manje po od 100 stranica.  Svih pet naslova tog autora koje možete pronaći na našim policama autobiografskog su karaktera, a za ova dva koja danas spominjemo bismo mogli reći da idu u paketu, jer Tko je ubio mog oca (u prijevodu Zlatka Wurzberga)  govori o njegovom ocu, a Borbe i metamorfoze jedne žene (u prijevodu Vande Kušpilić) o majci. 

Louis dolazi iz siromašne radničke obitelji, pa su tako  i živote njegovih roditelja obilježili siromaštvo, nasilje i alkoholizam. Kako je autor vrlo rano shvatio da je homoseksualac, što u seoskoj sredini u kojoj je odrastao nije bilo nimalo lako, s roditeljima je imao kompliciran odnos. Otac je odgojen da najvećom vrlinom smatra muževnost te sve što odskače od tog muževnog ideala gleda kao na sramotu i poniženje. Osim sa vlastitim djetinjstvom i obiteljskim odnosima, Louis se u romanu o svom ocu obračunava i s raznim političarima čije su odluke kroz godine njegov život učinile tegobnim i strahovito mu narušile zdravlje. On želi da čitatelji zapamte ta imena, jer oni su, možda ne vlastitim rukama, ali ipak na kraju priče ubili njegova oca. 

Kada piše o svojoj majci on je s odmakom svjestan da je zahlađenje u odnosu do kojeg je došlo kad je on upisao u gimnaziju i preselio u veći grad također posljedica socijalnog raslojavanja. Naime, on je tim preseljenjem počeo polagan put prema višoj klasi iz koje je svoju obitelj i njihovo okruženje počeo promatrati drugim očima, očima osobe koja se kreće u nekom drugom društvu, među nekim drugim ljudima kojima alkoholizam, nezaposlenost, oskudica i neobrazovanost nisu prirodni niti uobičajeni. Posljedično, njegova je majka počela osjećati da on misli kako je predobar za nju i zahlađenje odnosa i međusobna zamjeranja bili su neizbježni. Za razliku od očevog, život njegove majke je nakon tegobnih desetljeća ipak skrenuo u neke bolje vode te priča o njoj ima optimističnu notu. U svakom slučaju, ove dvije kratke knjižice potakle su nas da posegnemo i za ostalim Louisovim romanima kroz koje ćemo još bolje upoznati njega i njegovu obitelj.

Jean-Pierre Gibrat: Potkazivač

Ovaj najfrancuskiji strip koji smo uspjeli pronaći na našim policama je priča o Parizu u Drugom svjetskom ratu. Glavna junakinja, likom i stilom oličenje Francuskinje, pripadnica je pokreta otpora koja se zlom srećom nađe u zatvoru u društvu šarmantnog lopova i hohštaplera Francoisa. Francois je vrlo snalažljiv pa ih oboje izbavi iz zatvora nakon čega su nekako osuđeni jedno na drugo, iako si prilično idu na živce. 

No, kroz zgode i nezgode skrivanja i bijega pred nacistima i policijom, otkrivaju jedno u drugome kvalitete koje im na prvu možda i nisu bile toliko očite. Predivan crtež i atmosfera Pariza i zanimljiva priča dovoljan su razlog da vam preporučimo ovaj šarmantan strip koji ćete pročitati u jedno poslijepodne. Strip je preveo Goran Marinić kojem smo zamjerili samo prijevod naslova. Naime slobodan prijevod originalnog naslova bio bi Gavranov let, dok hrvatski prijevod nema nikakve veze sa samim naslovom i služi samo kao nepotrebni spojler otkrivajući nešto o radnji što ne bi trebalo otkrivati.

Simone de Beauvoir: Nerazdvojne

Nerazdvojne (preveo Dalibor Joler) je roman francuske književnice Simone de Beauvoir koju ne treba previše predstavljati budući da se radi o jednoj od najvažnijih intelektualnih, književnih i feminističkih figura 20. stoljeća.  

Iako su neki detalji promijenjeni, radi se o autobiografskoj prozi koja dočarava godine odrastanja Simone de Beauvoir, a prije svega prikazuje duboko i dugogodišnje prijateljstvo između dviju prijateljica - Andrée (Zaze) i Sylvie (Simone).

Osim prijateljstva i odrastanja, ovaj roman daje uvid u društvene prilike toga doba, ali i ističe opasnosti ekstremnog spiritualizma te religije. Savršeno ocrtava Simoneinu buntovnu narav zbog koje se uvijek oštro i uporno borila protiv banalnosti i dogmi. Prije svega emotivan, a onda i zanimljiv te poučan, ovaj roman dobiva veliku preporuku od nas!

Autorica Ingrid Chabbert, ilustrator Raul Nieto Guiridi, prevoditeljica Ines Čulo: Dan kada sam se pretvorio u pticu

Jednostavna, poetska slikovnica koja s malo riječi, začinjenih humorom, progovara o prvoj zaljubljenosti. Što dječak može učiniti kako bi privukao pozornost svoje simpatije, kad misli da joj je nevidljiv? Postati ptica, naravno! Knjiga puna nježnosti, o čarima prve ljubavi i vrijednosti autentičnosti. 

Tintinove pustolovine (u prijevodu Darka Macana), serijal koji je obilježio francusko-belgijsku školu stripa, djelo je belgijskog autora Hergéa (pravog imena Georges Remi), koji je stvorio nezaboravan lik mladog novinara i avanturista. Prvi put objavljen 1929. godine, Tintin zajedno s vjernim psom Čupkom putuje svijetom, istražujući misterije, rješavajući zločine i suočavajući se s opasnostima. Hergé je bio poznat po temeljitim istraživanjima, stvarajući uvjerljiv prikaz različitih kultura i povijesnih događaja. Tintin nije važan samo zbog svoje popularnosti, već i zbog dubokog utjecaja koji je imao na razvoj stripa kao umjetničke forme. Njegova jedinstvena kombinacija uzbudljivih avantura, društvenih komentara i edukativnih elemenata učinila je Tintina prepoznatljivim i cijenjenim diljem svijeta.

Crni otok (originalni naziv L'Île Noire) je jedan od serijala o Tintinu, u kojem se Tintin i Čupko nalaze u Škotskoj, gdje istražuju misteriozne događaje vezane uz krijumčarenje i lažne novčanice. Na otoku, poznatom po svojoj izoliranosti, Tintin se suočava s opasnim bandama i otkriva zavjeru koja uključuje falsifikatore novca. Kroz ovu priču Hergé kombinira napetost i humor, dok duboko istražuje teme kriminala, podvala i pravde. Crni otok je također poznat po svojim detaljnim prikazima krajolika i arhitekture, što je karakterističan element Hergéove precizne i realistične crtačke tehnike.

Naši su ljubitelji Francuske i francuskog jezika ovaj put bili na svom. Do neke nove prigode, à bientôt!