Speed dating #3 u art-kvartu Benčić: razgovori o budućnostima i mogućnostima povjerenja

U četvrtak, 9. srpnja u 20 sati u dvorištu art-kvarta Benčić, održat će se ''Speed dating #3'' na temu povjerenja. 

Prijave za sudjelovanje se primaju putem obrasca ovdje. 

Treći speed dating održava se ovoga puta u sklopu međumuzejske suradnje Gdje je Rikard?Benčić! – kvart kao pitanje, umjetnost kao odgovor te u suradnji s udrugama SMART, Delta i Kulturni front te Zakladom Friedrich Ebert.

Ranije istog dana započet će u art-kvartu i druženje #hellorijeka Gradske knjižnice Rijeka posvećeno novim stanovnicima Rijeke. Dođite na slobodne radionice i egzotične zalogaje. Detalji ovdje. A bit će predstavljen i novi broj kvartovskog fanzina Benzine.  

Tema večeri je povjerenje. U vremenu u kojem svi govore, nitko nije autoritet i sve se može dovesti u pitanje, povjerenje postaje jedna od ključnih društvenih i političkih valuta. Kako danas gradimo povjerenje; u druge, institucije, medije, zajednicu, ali i same sebe? Kako ga potičemo kada ga nema? I koliko je povjerenje racionalno?

S nama su ugledni gosti s kojima ćete moći kroz ovaj specifičan format ući u izravnu komunikaciju: 

Andrej Petrak - Možemo li vjerovati onome što čitamo?

Branimir Štivić - Hoće li raditi i koliko dugo?

Brigita Miloš - Kada nekome vjerujemo, je li to nagrada za ono što je učinio ili dar koji mu unaprijed dajemo?

Franjo Šarčević - Da li imati publiku znači živjeti u laži?

Greta Grakalić Rački - Kako živjeti u društvu koje nasilje često ne prepoznaje?

Ivan Cerovac - Gdje završava političko neslaganje, a počinje neprijateljstvo?

Mate Uzinić - Ako Bog ima povjerenja u čovjeka, možemo li ga i mi ponovno imati jedni u druge?

Matija Miloš - Kako osnažiti povjerenje između manjina i većina?

Sara Sušanj - Tko je mladima ukrao vjeru u politiku (i jesu li je ikad imali)?

Snježana Prijić-Samaržija - Trebamo li u demokratskom društvu slušati i one koje odbacuju znanost?

Tanja Frančišković - Kako se stvara bazično povjerenje i koliko je povjerenje "racionalno"?

Zoran Žmirić - Zašto lakše vjerujemo uvjerljivoj priči nego činjenicama?

Razgovorni speed dating ponovno otvara prostor za strukturirane razgovore, neočekivane susrete i razmjenu mišljenja izvan algoritama, zlih komentara i brzih reakcija. Inspiraciju pronalazimo u stoljećima staroj ideji da razgovor nije mjesto gotovih istina, nego zajedničkog dolaženja do uvida kroz pitanja, sumnju, humor, neslaganje i iskustvo.

Cilj nije pobijediti u raspravi niti ponuditi jednostavne odgovore, nego otvoriti prostor dijalogu u vremenu obilježenom polarizacijom, ubrzanom komunikacijom i rastućim nepovjerenjem.

Dođite razgovarati.

Možda upravo na ovaj način počinjemo ponovno graditi povjerenje.

Detaljnije o gostima i temama: 

Sara Sušanj

Tko je mladima ukrao vjeru u politiku (i jesu li je ikad imali)?

Mladi su, kažu, lijeni, razmaženi, zalijepljeni za ekrane i ništa ih ne zanima. Ne ustaju starijima u busu, ne izlaze na izbore i ne vjeruju nikome... kao da nepovjerenje nema veze s društvom u kojem odrastaju. A to je društvo u kojem su krize stalne, institucije udaljene, javni razgovor sve grublji, a budućnost često izgleda više kao prijetnja nego kao obećanje. Zato apatija mladih nije nužno dokaz da im nije stalo, nego znak da su prerano naučili pravila igre: od njih se očekuje odgovornost, ali im se rijetko daje moć; poziva ih se na sudjelovanje, ali im se ne daje uvijek stvaran utjecaj. 

U ovom razgovoru ne govorimo o mladima kao problemu koji treba popraviti, nego o demokraciji koja mora ponovno zaslužiti njihovo povjerenje. To znači stvarati prostore u kojima mladi mogu pitati, sumnjati, učiti, odlučivati i vidjeti da njihov glas nije samo lijep dodatak, nego stvarni dio promjene.

Kada kažemo da su mladi apatični, što zapravo opisujemo: njihovu nezainteresiranost ili njihovo iskustvo da ih politika i institucije ne uključuju i/ili slušaju ozbiljno?

Što znači tražiti od mladih odgovornost, izlazak na izbore i aktivno građanstvo ako im se istovremeno rijetko daje stvarna moć odlučivanja?

Kako bi izgledala demokracija koja mladima ne daje samo priliku da “kažu svoje mišljenje”, nego im stvarno dopušta da utječu na odluke, odnose i budućnost zajednice

Sara Sušanj dolazi iz Udruge „Delta“. Delta kroz rad s mladima i neformalno obrazovanje otvara prostore za aktivno građanstvo, a njihov najpoznatiji projekt „Akcija za 5!”, koji se u Rijeci provodi već punih 20 godina, jedan je od najdugovječnijih primjera uključivanja mladih u lokalne procese odlučivanja.

Sara je o demokraciji (i o povjerenju) počela učiti dosta rano, još kao osnovnoškolka i to kroz Dječje gradsko vijeće Grada Opatije. Danas, kao izvršna direktorica Delte, radi slično: mladima pomaže da razumiju kako mogu sudjelovati, pitati, odlučivati i mijenjati zajednicu, a institucije pokušava uvjeriti da ulaganje u obrazovanje i mlade jedina investicija koja se dugoročno najviše isplati. Po struci je pedagoginja i filozofkinja (iako ovo prvo malo više prakticira).

Kao facilitatorica participativnih procesa sudjelovala je u prvom Vijeću građana Rijeke, prvom takvom vijeću organiziranom u Hrvatskoj, a bila je i vodeća facilitatorica u projektu Vijeće mladih građana Pule, jednom od prvih pilot-projekata primjene deliberativnog modela rada s mladima.

Snježana Prijić-Samaržija

Trebamo li u demokratskom društvu slušati i one koje odbacuju znanost?

Živimo u vremenu kada sve više ljudi odbacuje znanstvene činjenice – ne isključivo iz neznanja ili iracionalnosti, već zbog političke manipulacije i digitalnih dezinformacija. Anti-znanstveni skepticizam nije tek osobni stav već organizirani napad na samo tkivo demokratskog društva. Kada prestanemo dijeliti zajedničku osnovu činjenica, gubi se i sposobnost razgovora, dogovaranja i zajedničkog djelovanja. Dobra vijest je da to možemo promijeniti – ali samo ako prepoznamo problem onakvim kakav jest i odlučimo aktivno štititi prostor za istinsko, otvoreno i pošteno razmišljanje.

Što je razlog zbog kojih razlike u mišljenjima o znanstvenim temama postaju predmetom identitetnih konfrontacija i političke polarizacije?

Jesu li znanstvenici vrijedni povjerenja ili se radi o narcisoidnoj eliti koja neopravdano prisvaja autoritet?

Zašto su teorije zavjera i pseudo-znanost opasne za demokraciju?

Radim kao profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje se u posljednje vrijeme bavim pitanjima političke epistemologije, među kojima i pitanjem patologija demokracije: kako je participativno demokratsko odlučivanje dovelo do loših odluka koji slabe vladavinu prava i ljudska prava, kako je došlo do kulture neznanja, anti-intelektualističkih pokreta, predominacije afektivnih polarizacija i, u konačnici, zašto raste nepovjerenje u znanstvenike. Kako sam više od šesnaest godina obavljala poslove prorektorice i rektorice Sveučilišta u Rijeci, a još uvijek sam članica brojnih europskih tijela u obrazovanju i znanosti, ove teme promatram i iz perspektive budućnosti obrazovanja i potrebe za snažnim razvojem civilne i demokratske misije sveučilišta.   

Greta Grakalić Rački

Kako živjeti u društvu koje nasilje često ne prepoznaje?

Nasilje rijetko počinje onda kada postane policijski zapisnik, clickbait naslov na portalu ili razorna trauma koju više nije moguće ignorirati. Ono počinje mnogo ranije: u šali koju treba "shvatiti opušteno", u rečenici "takvi su običaji", u ljubavnoj pjesmi koja ljubomoru naziva strašću, u filmu koji kontrolu prikazuje kao romantiku, u savjetu da se ne talasa, u obitelji koja pod svaku cijenu čuva ugled ili u instituciji koja osobu iscrpi prije nego što je zaštiti. Naše se društvo također često ponosi time što je tradicionalno. 

No što kada se upravo iza pozivanja na tradiciju počnu skrivati obrasci koji opravdavaju nasilje? Što kada poslušnost postane važnija od dostojanstva, očuvanje ugleda važnije od istine, a žrtvu se poziva na oprost prije nego što je društvo uopće priznalo nepravdu koju je pretrpjela? 

U ovom razgovoru zanima me upravo taj nevidljivi život nasilja. Što mu prethodi? Tko ga opravdava? Kako se uvlači u naše odnose, jezik, rituale, odgoj, medije, tradiciju i duhovnost? Kako se iz pojedinačnih iskustava prelijeva u institucije, a iz institucija natrag u svakodnevicu? Razgovarat ćemo o tome kako kulturalno i strukturno nasilje oblikuju naše predodžbe o tome što znači biti dobra žena, poslušno dijete, marljiv radnik. O pričama koje iznova ponavljamo, a koje neke ljude štite, dok druge čine ranjivijima. Jer ne živimo svi pod jednakim rizikom od nasilja. Žene, djeca, queer osobe, siromašni, migrantkinje te svi koji odstupaju od zamišljene društvene norme često moraju najprije dokazati da je njihova bol dovoljno ozbiljna da bi im se povjerovalo. Što se događa kada obitelj, škola, religija, država ili kultura status quo proglase važnijim od istine? 

Možemo li vjerovati zajednici koja nasilje prepoznaje tek kada postane ekstremno, vidljivo ili nepovratno? I što je potrebno da ponovno zaslužimo povjerenje jedni drugih?

Kada nasilje zapravo počinje – tek kada netko nekoga udari ili mnogo ranije?

Kako religija može biti prostor iscjeljenja i oslobođenja, a kada postaje jezik kontrole, srama i poslušnosti?

Koje oblike kulturalnog nasilja prepoznajemo u našoj mediteranskoj i balkanskoj svakodnevici? A koje oblike solidarnosti, otpora i povjerenja?

Koje oblike nasilja najlakše opravdavamo zato što ih nazivamo tradicijom, običajem ili odgojem?

Što znači vjerovati osobi koja kaže da je doživjela nasilje? Vjerujemo li uopće žrtvama ili prvo tražimo razlog da posumnjamo?

Tko u našem društvu stalno mora biti razuman, strpljiv i pristojan? Tko najčešće čuje rečenice poput: "Nije vrijeme za to", "Nemoj raditi probleme" ili "Mi smo previše konzervativni za takve promjene"?

Kako popularna kultura, religija, tradicija i institucije oblikuju naše predodžbe o ljubavi, autoritetu, poslušnosti i žrtvi?

Što je potrebno da zajednica ponovno zasluži povjerenje? Može li se zajednica promijeniti bez istine, odgovornosti i spremnosti da preispita vlastite svetinje?

Teologinja sam, kulturologinja, feministkinja i udomiteljica. Jedna sam od rijetkih javno vidljivih feminističkih i kvir teologinja na našim prostorima koja teologiju ne ostavlja u sakristiji, akademskoj fusnoti ili pristojnom razgovoru, nego je dovodi na ulicu, rad udruge, na prosvjed i svakodnevni život.

Posljednjih deset godina provela sam na sjecištu aktivizma, kulture i ljudskih prava, radeći sa ženama koje su preživjele nasilje, LGBTQIA+ zajednicom, osobama s iskustvom ovisnosti i bivšim zatvorenicima – sa svima koji se ne uklapaju lako u društvene norme. Pisala sam, istraživala, vodila projekte, organizirala kulturne programe i facilitirala razgovore, uvijek tražeći mjesta na kojima se osobno iskustvo susreće s društvenom promjenom. Moj rad neprestano prelazi granice između svjetova koji se često ponašaju kao da nemaju ništa zajedničko: između vjere i aktivizma, duhovnosti i kvir iskustva, nježnosti i pobune, osobnog iskustva i kritičkog promišljanja. Najviše me zanimaju upravo pukotine – mjesta na kojima nastaju nove mogućnosti za utjehu, oslobođenje i solidarnost. Kako bismo to omogućile, važno je dekonstruirati mjesta na kojima religija, kultura ili tradicija postaju jezik kontrole, srama i nasilja.

Danas se nalazim na profesionalnoj i životnoj prekretnici. Nakon gotovo desetljeća rada u civilnom društvu otvaram novo poglavlje, noseći sa sobom iskustva koja su me naučila da se najvažnija pitanja ne rađaju u sigurnosti, nego na prijelazima: između poznatog i nepoznatog, gubitka i nade, između odgovornosti, prepuštanja, povjerenja i slobode.

Zoran Žmirić

Zašto lakše vjerujemo uvjerljivoj priči nego činjenicama?

Fokus razgovora bit će odnos između priče i istine. Što nas navodi da nekome vjerujemo? Jesu li činjenice dovoljne ili nas zapravo uvjeravaju emocije, način pripovijedanja i dobra naracija, zajedno s našim prethodnim iskustvima? Kako danas nastaje povjerenje i koliko je ono povezano s pričama koje pričamo jedni drugima – ali i sami sebi?

Kao pisca to me pitanje prati od prvih tekstova. Književnost počiva na izmišljenim pričama koje mogu otkriti duboke istine o ljudima, dok se istodobno u svakodnevnom životu često događa da dobro ispričana priča zasjeni provjerljive činjenice. Upravo ta napetost između fikcije, istine i povjerenja ono je što me intrigira i u pisanju i u životu.

Ne tražimo točan odgovor, nego iskren razgovor.

Zoran Žmirić je hrvatski književnik, član je Hrvatskog društva pisaca, a njegova su djela prevedena na albanski, arapski, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski, slovenski, talijanski i ukrajinski

Mate Uzinić 

Ako Bog ima povjerenja u čovjeka, možemo li ga i mi ponovno imati jedni u druge?

Povjerenje je danas jedna od riječi koje lako izgovaramo, ali teško živimo. Pitamo se možemo li vjerovati institucijama, medijima, politici, Crkvi, susjedima, prijateljima, partnerima, pa i samima sebi. I često za to imamo dobre razloge. Previše je bilo razočaranja, neispunjenih obećanja, grubosti, manipulacija i iskustava u kojima smo se osjetili prevarenima ili iznevjerenima.

Kršćanska vjera, međutim, polazi od jednoga temeljnog povjerenja: od povjerenja u Boga koji nas ljubi. Ne u Boga koji plaši, nadzire i kažnjava, nego u Boga koji čovjeku vjeruje, koji ga ne otpisuje i koji u njemu uvijek iznova vidi mogućnost dobra. Ako Bog tako gleda čovjeka, možemo li i mi ponovno učiti gledati jedni druge s više povjerenja?

To ne znači biti naivan. Povjerenje ne traži da zatvorimo oči pred zlom, nepravdom, zloupotrebama moći ili ranama koje smo jedni drugima nanijeli. Ali možda traži da ne dopustimo da strah i razočaranje postanu jedini način na koji gledamo svijet. Jer kad drugoga unaprijed doživimo kao prijetnju, teško ga možemo čuti. A kad više ne vjerujemo da smo i sami sposobni za dobro, teško možemo stvarati bolje odnose.

U ovom razgovoru ne bih želio govoriti „s visoka“, nego pitati zajedno s drugima: Gdje smo izgubili povjerenje i može li ga se ponovno graditi? Što Crkva, kao i druge institucije, mora priznati, promijeniti i učiniti da bi povjerenje ponovno zaslužila? Možemo li se ne slagati bez agresije? Možemo li razgovarati bez potrebe da odmah pobijedimo? Možemo li drugoga barem na trenutak pokušati vidjeti ne kao protivnika, nego kao čovjeka?

Možda se povjerenje ne vraća velikim riječima, nego malim iskustvima: kad nas netko stvarno posluša, kad prizna pogrešku, kad ne odustane od nas, kad nas ne svede na etiketu, kad pokaže da mu je stalo. Možda se upravo tu, u takvim susretima, počinje graditi moguća budućnost.

Pitanja za razgovor:

Kome danas najteže vjerujemo – i zašto?
Što za mene znači vjerovati, a ne biti naivan?
Možemo li razgovarati i onda kad se ne slažemo?
Što Crkva i druge institucije moraju učiniti da ponovno zasluže povjerenje?
Može li povjerenje početi od toga da drugoga prestanemo gledati kao prijetnju?

Mate Uzinić, riječki nadbiskup, u razgovor ulazi iz kršćanskog shvaćanja vjere kao povjerenja u Boga koji ljubi čovjeka i čini ga slobodnim. Pritom ne želi ponuditi gotove odgovore, nego otvoriti prostor za pitanje: Ako Bog ne odustaje od čovjeka, smijemo li mi tako lako odustati jedni od drugih?

Andrej Petrak 

Možemo li vjerovati onome što čitamo?

Nikada nismo imali lakši pristup informacijama, a istovremeno se čini da nikada nije bilo teže odlučiti čemu vjerovati. Vijesti, objave na društvenim mrežama, komentari, influenceri, umjetna inteligencija i algoritmi svakodnevno oblikuju naš pogled na svijet, često i prije nego što stignemo zastati i zapitati se odakle informacije dolaze i zašto su nam baš one prikazane.

U takvom okruženju povjerenje ne ovisi samo o tome jesu li informacije točne ili netočne. Ovisi i o tome tko ih prenosi, kako ih tumačimo, što želimo vjerovati i koliko smo spremni provjeriti ono što čitamo. Istodobno, sve je manje povjerenja u profesionalno novinarstvo, a sve više ljudi informacije traži ili potvrđuje kroz društvene mreže i vlastite digitalne krugove.

U ovom razgovoru nećemo tražiti jednostavne odgovore niti dijeliti lekcije o tome kako razlikovati istinu od laži. Zajedno ćemo pokušati razumjeti kako danas nastaje povjerenje u informacije, što se promijenilo u našem odnosu prema medijima i možemo li ponovno graditi prostor zajedničkih činjenica bez kojih je sve teže voditi smislen javni razgovor.

Kada kažemo da više ne vjerujemo onome što čitamo, što zapravo mislimo?
Vjerujemo li više ljudima, medijima ili algoritmima koji odlučuju što ćemo vidjeti?
Što danas uopće znači da je neka informacija provjerena i vjerodostojna?
Zašto sadržaj često dijelimo prije nego što ga provjerimo?
Što profesionalno novinarstvo može ponuditi što društvene mreže i umjetna inteligencija ne mogu?

Andrej Petrak dugogodišnji je novinar i urednik Novog lista. Tijekom novinarske karijere pratio je širok raspon lokalnih i društvenih tema, a posljednjih godina svakodnevno promatra kako digitalni mediji, društvene mreže i algoritmi mijenjaju način na koji nastaju, šire se i doživljavaju informacije. Iz perspektive novinara i urednika zanima ga kako danas nastaje povjerenje u informacije, što građani očekuju od medija i može li profesionalno novinarstvo ponovno zaslužiti povjerenje u vremenu kada gotovo svatko može biti izvor vijesti.

Tanja Frančišković

Kako se stvara bazično povjerenje i koliko je povjerenje "racionalno"?

Tanja Frančišković, prof. dr. sc., spec. psihijatrije, subspec. psihoterapije, edukatorica iz grupne analize u mirovini. Posebno područje interesa – psihoterapija i psihološka trauma.

Brigita Miloš

Kada nekome vjerujemo, je li to nagrada za ono što je učinio ili dar koji mu unaprijed dajemo?

Brigita Miloš predaje i istražuje na području kulturalnih studija, roda i seksualnosti. Zanimaju je načini na koje društvene norme, mediji i institucije oblikuju naše identitete, odnose i svakodnevna iskustva.

Branimir Štivić

Hoće li raditi i koliko dugo?

Kao kolaboratora uvijek prije biram tehnologiju nego čovjeka. Nakon bezbroj uspješnih suradnji i dalje najviše volim raditi sam uz pomoć tehnologije. U tehnologiju sam siguran da neće raditi, pa će neko vrijeme raditi pa onda opet neće. Iskustvo je to koje kreira povjerenje.

Branimir Štivić rođen je u Vinkovcima 1991., živi u Rijeci. Završio je Programsko inženjerstvo i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Novomedijski je umjetnik, po zanimanju kreativni tehnolog. Bavi se suvremenom umjetničkom praksom u sklopu koje istražuje teme industrijske proizvodnje, LED tehnologije, ekologije i dr.

Franjo Šarčević

Da li imati publiku znači živjeti u laži?

Gotovo nam je nemoguće izbjeći publiku. Društvene mreže, profesionalni život, javni nastupi pa čak i svakodnevni razgovori stalno nas stavljaju u situaciju da smo promatrani i procjenjivani. No što se događa s našom autentičnošću kada znamo da nas netko gleda? Inspiriran raspravom Franza i Sabine iz Kunderine „Nepodnošljive lakoće postojanja“, ovaj razgovor istražuje odnos između istine, javnosti i povjerenja. Jesmo li isti ljudi u privatnosti i pred publikom? Prilagođavamo li svoje ponašanje, stavove i uvjerenja očekivanjima drugih? Ako je to neizbježno, znači li to da živimo u laži ili je javna persona jednako stvaran dio našeg identiteta kao i ono skriveno? Pitanje povjerenja pojavljuje se na toj granici između privatnog i javnog: koliko možemo vjerovati drugima onda kada se predstavljaju pred publikom, i koliko možemo vjerovati sami sebi ako se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavamo očima koje nas gledaju?

Kada nastupamo pred publikom, jesmo li to doista mi (što god to bilo) ili tek pažljivo birana verzija nas koju želimo pokazati drugima?

Je li autentičnost moguća bez samoće?

Političko-društveno polje puno je ljudi koji su relativno lako „promijenili mišljenje“. Kako prepoznati i razlikovati metanoju od konvertitstva?

Živim i radim u Rijeci, kao docent na Građevinskom fakultetu. Kao i pola drugih ovdje, potekao sam iz Bosne i Hercegovine. Bavim se matematikom – uglavnom onom suhom, za koju oni koji znaju što je „stvarni život“ kažu da nema veze s njim, ali još sam zaokupljeniji djecom i koječim drugim. Nakon puno godina uronjenosti u koješta, shvatio sam da nemam pojma što je stvarnost, osim što sam uvjeren da je mnogo kompleksnija nego što možemo zamisliti i opisati. Volim Autotrolej i Dječju kuću.

Matija Miloš

Kako osnažiti povjerenje između manjina i većina?

U suvremenom je društvu postojanje unutar različitih manjina i većina sveprisutno. Moguće je biti u većini, po primjerice, etničkom ili vjerskom ključu, ali u manjini po nekom drugom svojem obilježju. Nadalje, u demokracijama redovito ostajemo u manjinama, grupama čije viđenje političkih prioriteta, pristupa i rješenja nije dobilo podršku većine.  U parlamentarnim demokracijama se središnje političko tijelo, parlament, temelji na razlici između „većine“, odnosno vlasti, te „manjine“, odnosno oporbe. Do problema dolazi kada između različitih većina i manjina ne postoji povjerenje, jer tada dolazi do polarizacija, izolacija te, posebno u političkom životu, manjka dijaloga i kompromisa. Prečvrste i prejasno definirane manjine i većine ujedno mogu otežati mobilnost pojedinaca, koji uslijed manjka socijalnog kapitala premošćivanja teže posežu za resursima izvan svoje skupine. Sjetite se samo muslimanki koje prekrivaju čitavo tijelo burkama i zbog toga se suočavaju s nepovjerenjem okoline koja te senzibilitete ne dijeli. Imajući u vidu probleme koje nedostatak povjerenja između različito određenih manjina i većina može izazvati, bitno je razmišljati o načinima na koje se to povjerenje može obnoviti.

Što za nas znači „povjerenje“ i kada ga i kome dajemo?

Kako  pad povjerenja utječe na nastanak, oblik i prestanak podjela između većina i manjina?

Na koje se načine, u nedostatku povjerenja, može pristupiti premošćivanju podjela između društvenih skupina?

Radim na Pravnom fakultetu u Rijeci, gdje predajem ustavno pravo, pravnu retoriku te pravo i filozofiju političke participacije. Sve te interese povezuje ustavna teorija. Ona u osnovi znači promišljanje o smislu i tumačenju ustava kao najviših pravnih i najvažnijih političkih akata. Zanima me više tema iz discipline kojom se bavim, a ponajviše problemi političkog predstavljanja, svjetovne države, slobode izražavanja i zaštite manjina. Posebno  me zanimaju perspektive na moje  teme koje nisu strogo pravne i koje mi mogu proširiti vidike.

Ivan Cerovac

Gdje završava političko neslaganje, a počinje neprijateljstvo?

U središtu razgovora nalazi se problem afektivne polarizacije, odnosno sve izraženijeg emocionalnog udaljavanja i neprijateljskog odnosa prema političkim neistomišljenicima. Političko neslaganje više nije samo razlika u stavovima, nego sve češće prelazi u oblik međusobne delegitimacije, sumnje u motive i odbacivanja osnovnog povjerenja.

U perspektivi socijalne epistemologije, to ima izravne posljedice za način na koji zajednice formiraju znanje i donose odluke. Kada politički protivnik prestaje biti sugovornik i postaje moralno sumnjiv ili opasan “drugi”, raspada se minimalna razina povjerenja potrebna za zajednički politički prostor.

Razgovor se fokusira na pitanje može li demokratsko društvo održati stabilne oblike suradnje bez pretvaranja političkog neslaganja u osobno neprijateljstvo, te što se događa s javnom deliberacijom kada afektivna polarizacija postane dominantan obrazac.

Kada politički neistomišljenik prestaje biti “netko tko griješi” i postaje “netko tko je opasan”?

Je li afektivna polarizacija neizbježna posljedica demokratskog pluralizma ili rezultat specifičnih institucionalnih i medijskih struktura?

Koji oblici povjerenja između političkih protivnika moraju opstati da bi demokracija funkcionirala?

Ja sam Ivan Cerovac, zaposlen sam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje predajem i istražujem u području političke filozofije i socijalne epistemologije. U svom radu bavim se pitanjima demokratske teorije, posebno odnosom između znanja, političkog odlučivanja i institucionalnih uvjeta u kojima građani formiraju svoja uvjerenja. Zanimaju me i napetosti između participativnih oblika demokracije i potrebe za čvrstim  epistemičkim standardima u javnim raspravama.