Knjige petkom: Heaven, Tihi odjel, Ubojičina oštrica...

Heaven je roman japanske spisateljice Mieko Kawakami napisan 2009. godine, no tek nedavno izdan kod nas u prijevodu Voja Šindolića. Pisan iz perspektive četrnaestogodišnjeg dječaka koji svakodnevno prolazi torturu zlostavljanja u svojoj školi, roman je bio u užem izboru za International Booker Prize 2022. godine.

Protagonist romana, neimenovani dječak, pati od strabizma, anomalije položaja očiju, zbog čega je meta svakodnevnog brutalnog iživljavanja od strane svojih vršnjaka. Stvari se malo mijenjaju kada počinje dobivati poruke od djevojčice Kojime koja također trpi slično zlostavljanje i jedina je osoba koja shvaća kroz što prolazi. Njih dvoje razvijaju neobično prijateljstvo i pokušavaju razumjeti zašto ljudi nanose bol drugima i ima li patnja ikakav dublji smisao.

Kroz razgovore s Kojimom, ali i jednim od zlostavljača, dječak se nađe u središtu dvaju vrlo oprečnih stavova od kojih niti jedno ne donosi objašnjenje niti utjehu. Upravo kroz te dijaloge autorica suprotstavlja dvije krajnosti, dvije potpuno oprečne filozofije, no ne prihvaća niti jednu od njih. Stvari, po običaju, leže negdje u sredini.

Iako su opisi pojedinih scena zlostavljanja veoma brutalni, oni služe autorici da propituje nasilje i traumu kroz koju slabiji prolaze. Autorica kroz dijaloge i unutarnja promišljanja likova postavlja filozofska pitanja o dobru, zlu, ljudskoj okrutnosti i moralnosti.

Goran Rukavina hrvatski je književnik, franjevac kapucin i dugogodišnji svećenik. Svoje romane temelji na životnom iskustvu, promišljanju o ljudskoj prirodi, odgovornosti, savjesti i odnosima među ljudima. Njegov stil je jednostavan, ali snažan i potiče čitatelja na razmišljanje.

Roman Tihi odjel započinje kada jednog ponedjeljka učenik ne dođe u školu. Isprva se njegov izostanak čini beznačajnim, no kako vrijeme prolazi, razred, nastavnici i školski sustav postupno se navikavaju na njegovu odsutnost. Umjesto da traže odgovore, svi nastavljaju dalje kao da se ništa nije dogodilo. Roman prikazuje kako se važne stvari mogu izgubiti u procedurama, navikama i šutnji.

Atmosfera knjige je tiha, pomalo nelagodna i psihološki napeta. Umjesto akcije i velikih obrata, napetost proizlazi iz pitanja: koliko je lako da netko bude zaboravljen i što to govori o nama kao društvu? 

Tihi odjel ostavlja snažan dojam, jer na jednostavan način prikazuje ozbiljan problem ljudske ravnodušnosti. Autor kroz priču o nestanku jednog učenika pokazuje kako društvo ponekad zanemaruje ono što je doista važno. Roman je zanimljiv, lako se čita i potiče čitatelja na razmišljanje o vlastitom odnosu prema drugima. 

Pouka romana je da ne smijemo ostati ravnodušni prema problemima drugih ljudi. Ponekad se odgovornost izgubi upravo zato što svi pretpostavljaju da će ih netko drugi primijetiti ili riješiti. Knjiga nas upozorava koliko su empatija, odgovornost i briga za druge važni u svakodnevnom životu.

Roman Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju poljske nobelovke Olge Tokarczuk (prijevod Mladen Martić) svojevrsni je ekotriler s mnoštvo crnog humora, filozofskih lamentacija i lirskih introspektivnih fragmenata.

Pratimo neobična, misteriozna ubojstva u naselju na visoravni, blizu poljsko-češke granice za koje autorica kaže da je podalje od ostatka svijeta. Napetu priču pratimo kroz perspektivu glavne junakinje, neobične, šašave i ekscentrične Janine Duszejko, žene srednjih godina koja sve bitne informacije dobiva iz kozmograma i nigdje ne ide bez svojih Efemerida te svakom liku i svakom predmetu u djelu daje nadimke prema nekom fizičkom ili psihološkom obilježju pa tako svojeg susjeda zove Mutavi, djevojku koja radi u second-hand shopu Dobra Vijest, a svoj automobil Samuraj. Predaje engleski lokalnoj djeci i skupa sa svojim bivšim učenikom prevodi poeziju Williama Blakea, a ima teoriju o apsolutno svemu. Od testosteronskog autizma do korištenja poštapalica ili o nepovezanosti malog mozga s mozgom.

Naslov djela poznata je maksima ovog engleskog književnika koja sugerira da čovjek treba biti beskompromisan u slijeđenju istine i pravde, ne mareći za društvene konvencije. Upravo takva je glavna junakinja ovog romana u borbi za prava slabih i bespomoćnih i zahtijevanju humanosti od lokalnog stanovništva, policije prema prirodi i ekosustavu. Kroz nju progovara autorica, poznata po svom aktivizmu i zalaganju za prava životinja, zalaganju protiv patrijarhata, zlostavljanja i ugnjetavanja slabijih, ugroženih i ranjivih.

Njezina junakinja kaže: 

Mi imamo svjetonazor, a životinje imaju svetoosjećaj.

Zanimljiva, intelektualno poticajna, humana i duhovita, Olga Tokarczuk je pisac takve narativne imaginacije da ju možemo preporučiti svim generacijama.

Roman Pesak pjeskare Milenka Bodirogića govori o prijateljstvu trojice dječaka odraslih u Tuzli, koje je razbio rat. Ti tankoćutni dječaci međusobno su se povezali tijekom liječenja u bolnici, u izoliranom okruženju koje je na neko vrijeme bila sigurna oaza, a kasnije su postali nerazdvojni prijatelji. Svatko je od njih u stvarnom životu bio obilježen nečim što se izdvajalo od uvriježenih većinskih standarda. Nosili su se time dijeleći slobodno vrijeme u šetnjama po okolnim planinama, slušajući ploče, razgovarajući.

Priču priča autor koji nakon 30 godina života u Novom Sadu dolazi u Tuzlu kako bi je pokazao Albertu, sinu Bogdana, jednog iz prijateljskog trolista, koji sada živi u Njemačkoj. Trećeg, Mensura, kao ni njihove zajedničke prijateljice Hajrije, više nema. Upravo su oni najviše bili vezani uz priču o Husinskoj buni, štrajku rudara iz rudnika Kreka, koji su se 1920. godine pobunili zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica. Prisilno su iseljeni i mobilizirani zaposleni rudari iz Slovenije, a lokalno je stanovništvo pokazalo solidarnost. Surov obračun policije i žandarmerije s rudarima potaknuo je pobune diljem zemlje. Surovo je bilo i u Tuzli 25. svibnja 1995. godine, kada je na Dan mladosti na trgu i ulici stradala tuzlanska mladost pod bombama bačenim s obližnjih planina. Rat je u Tuzli zapravo počeo kad su stigle bosanske lude, sablasti iz Jakeša, nakon što su zbog rata protjerani iz svoje ustanove. Rat je razorio mnoge obitelji, raselio mnogo Tuzlaka, ali nije mogao uništiti sjećanja na neka druga vremena, predivna prijateljstva, miješana groblja, solidarnost među rudarima i među ljudima. Autor je to virtuozno uspio prenijeti u ovoj posveti njemu najvažnijim ljudima i gradu od soli.

Prijestolje od stakla popularni je fantasy serijal autorice Sarah J. Maas koji prati Celaenu Sardothien, jednu od najopasnijih ubojica u kraljevstvu, na njezinu putu otkrivanja vlastitog identiteta i borbe protiv sila koje prijete njezinu svijetu. Ubojičina oštrica (prijevod Igor Rendić) prequel je serijala i sastoji se od pet povezanih novela koje prikazuju događaje iz Celaenine prošlosti, prije početka glavne priče.

Iako je objavljena nakon prvih knjiga serijala, autorica ju je napisala kako bi čitatelji nakon upoznavanja glavne radnje dobili dublji uvid u njezinu prošlost, odnose i odluke. Novele Ubojica i gospodar gusara, Ubojica i iscjeliteljica, Ubojica u pustinji, Ubojica i podzemlje i Ubojica i carstvo prikazuju važne događaje koji su oblikovali Celaenu. Kroz njih upoznajemo njezin odnos sa Samom i Arobynnom te saznajemo više o iskustvima koja su utjecala na njezin karakter.

Celaena je hrabra, inteligentna i odlučna, ali iza reputacije nemilosrdne ubojice krije se suosjećajna osoba koja je spremna pomoći drugima, čak i kada to znači žrtvovati vlastitu sigurnost. 

Knjiga španjolske (katalonske) autorice Marie Climent (prijevod Nikola Vuletić) Imali smo obiteljsku himnu je priča o majci i dvjema kćerima. Erne je odrasla u patrijarhalnoj obitelji, u kojoj je otac liječnik inzistirao da postane liječnica, a majka se nikad ni u što nije miješala. U jednom izlasku ostaje trudna te se mora udati za onoga tko prizna da je dijete njegovo. Erne i Almador žive u selu, s dvjema kćerima, a Ernin odgovor na takav život je devetogodišnja šutnja…

Šutjeti je bilo kao biti kod kuće. Poput djetinjstva. Na svome. Bilo mi je jako ugodno što ne moram ništa objašnjavati. Život se odvijao iznutra. Smjestila sam se u tu tišinu i uživala u njoj.

Erne je postala psihijatrica samo da shvati zašto njezina majka nije govorila. Izuzetno je važno što se događa u obitelji, jer se traume prenose generacijski. I njezina kći Marga je u svojoj vezi s mladićem iz sela šutjela i trpjela, nakon što mu je (zbog očekivanja okoline) dozvolila da ju opipa. Bili su u dugogodišnjoj vezi. 

Dvije odrasle kćeri pokušavaju shvatiti zašto se majka nakon očeve smrti preselila u Italiju zašto se rijetko viđaju, a istovremeno pokušavaju posložiti vlastite živote. Marga je prevrtljiva i živi u konstantnoj neizvjesnosti, a Remei je liječnica, majka, supruga, koja ostaje trudna sa svojim stažistom. 

Djeca su egocentrična, bila mala ili velika.

Djeca toga nisu svjesna, ali traže od tebe više nego što se ljudski može dati. Čak i kada su već odrasla, očekuju da odgovaraš za njih. Ne vide gdje završavaju oni, a gdje počinješ ti pa misle da je sve njihovo. Da im tvoj život pripada. Da matere nemaju osobni život. Ako odlučiš umjesto njih, ne valja. Ako ne odlučiš umjesto njih, ni to im ne valja.

Ima li žena pravo na izbor? Postoji li žena kao individua unutar obitelji? Kako ostvariti sebe, a ne učiniti nesretnima one koje volimo?Što znači ostvariti sebe? Kada biti sigurna da si donijela pravu odluku i da se nećeš kajati? Što ako se pokaješ, a povrijedila si puno ljudi…? 

Roman koji ne donosi odgovore, jer ih zapravo i nema, ali potiče na razmišljanje o svim gore navedenim pitanjima. Roman nas i tješi, jer nismo jedine koje ponekad propitujemo jesmo li uistinu sretne.

Kada se može reći da je mati učinila dovoljno za svoju djecu? Nikada? Prestaje li žena biti ženom kada postane mati? Mora li se opravdavati zbog onoga što želi ili zaslužuje nakon što je žrtvovala čitav život da bi je se poštovalo, da je se ne bi propitkivalo?

Preporuka svim djevojkama koje ne znaju što bi sa svojim životom, mladim majkama i suprugama i sredovječnim ženama, ma svima onima koji bi nešto promijenili, a ne znaju kako i ima li smisla. Nema univerzalnog odgovora na pitanje što je sreća i kako izgleda sretan život, ali autorica bi ga opisala otprilike ovako:

Život je poput recepta za jelo. Moraš ga napraviti po svom guštu, dijete - … - dorađivati ga, popravljati ga, ponovno ga kušati, sve dok nisi dobila najbolji mogući rezultat…

S obzirom na završnu rečenicu, želimo vam jedan ukusni životni recept s našim preporukama kao začinom.