"Autobusne biješke" Selvedina Avdića: Savršeno izbalansiran album životnih portreta

Sjedim u kafani. Uđoše dvije djevojke, razgledaše prostoriju i jedna reče: − Šta je ovo, nema nikoga? A ja sjedim u mojoj najljepšoj košulji.

Konobarica u staničnom bifeu ponovo je napunila šoljicu do vrha. Posmatra me iza šanka. Oprezno spuštam kašiči-cu u tekućinu. Kafa prelijeva preko ruba šoljice. Vidim da je to veseli. Sve je manje ljubavi na ovome svijetu.

Noću ne otvaram prozor. Magla svijetli oko napuštenih kuća. − Ne plaši se. To je samo fosfor iz kostiju bivših stanara.

“Kaže mi doktor: Vaš otac je putnik. Ja se obradovao, pomislio da idemo kući, da ćemo na neki put. Tako je lijep, ljudski osmijeh imao taj doktor. Kad je dodao − žao mi je, tek onda sam shvatio.”

Kupio sam zelenu olovku i tako zelenilo uveo u bilježnicu. Očekujem da hlorofil unese svjež vazduh u guste rečenice, da zrak rastjera mrak. Za jednu konvertibilnu marku kupio sam sebi proljeće.

Zapisao sam prvih desetak riječi koje je naučio moj sin. Žalim što nisam bilježio više, mnogo više. Svaku riječ, način i put kojim je došao do nje. Bilo bi to važnije od svega što sam napisao i što ću napisati. Bilo bi to otkrivanje svijeta, iz prve ruke.

Muškarac s djetetom na ramenima pretura po kontejneru. Dijete se drži za njegovu kosu, boji se da će se strmoglaviti u smeće. Vuče snažno pa muškarac šapuće: “Polako, polako…” Okrećem glavu, kao uplašen, mada se već desilo sve što se strašno trebalo dogoditi.

Par dana pred dolazak virusa kupio sam ženi bonsai drvce. Tajno sam ga prisvojio. Toliko je lijepo. Tražim po internetu uputstva za održavanje, stavim drvce ispred sebe, posmatram grane i razmišljam koja od njih se, prema savjetima, mora obrezati. Ometaju me mali ljudi koji mu zauzmu hlad. Dođu niotkuda, sjednu na dekicu i, dok im blagi vjetar hladi sićušna lica, razgovaraju niočemu i prave se da me ne vide. Lagano odložim makaze na sto.

Pušim cigaretu na balkonu. Okrenem se i pogledam kroz prozor u stan. U žutom svjetlu lampe naša dnevna soba izgleda kao filmska scena. Posmatram ženu i sina kako žive u tom, za mene, nijemom filmu. Mogao bih satima gledati. Ali to ne radim. Brzo se vraćam unutra. Jer, učinilo mi se da oni, u tom tihom svijetu, sasvim lijepo postoje i bez mene.