Davor Mandić: Živimo u teroru mišljenja i ideje da sve znamo

Pedeset osam pjesama okupljenih pod naslovom „Kuća“ autorski su doprinos Davora Mandića kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem njegova partnerica Nadija Mustapić i on - ljubavni i životni par: likovna umjetnica i pjesnik – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje povezuje projekt stvaranja vlastitog doma. 

Mandić i Mustapić odlučuju se za zajednički projekt neznajući da će motiv kuće za njih postati puno više od cigle, da će ga početi promatrati na svim simboličkim, unutrašnjim i vanjskim razinama vlastitog bića i svega onoga što motiv kuće može predstavljati.

*autorica naslovne fotografije: Kristina Barišić

Prateći pjesnički i spisateljski rad Davora Mandića može se s pravom kazati da, kada se govori o zbirci „Kuća“, radi se o njegovom najintimnijem prikazu dosad koji na prvi pogled djeluje autorski i ljudski neočekivano, no dubljim promišljanjem dolazi se do spoznaje da Mandić ostaje dosljedan sebi u najvažnijem smislu – on ne podilazi publici i ne piše da bi bio čitan, mada je to želja svakog pisca, već prati vlastite životne etape pomno osluškujući vlastitu nutrinu. 

Pa je tako zbirka koja je pisana u puno slobodnijem stilu, a u kojoj Mandić ne bježi od vlastite intime pa kakva god ona bila, nastavak njegovog rada na sebi te istraživanja sebstva i poezije koju stvara. 

Mandić ističe da je njegov prvi pogled na grafičku mapu žene u koju se zaljubio, a u kojoj je serija grafika integrirajuće, odnosno dezintegrirajuće kuće, označio za njega ulazak u prostor intrige iz kojeg nikad više neće izaći. Njegova životna partnerica i on uranjaju u svoja iskustva kuća, ona u likovnom mediju, on u mediju teksta. „Njegove kuće iz prve faze umiru pokazujući svoja rebra ispod krovova, one su sigurne od potresa, ali su pod potresima i padale, one su pernate i u njima su velika srca, nekad su u Vodnjanu, a nekad u jeziku-bitku, nekad se iz njih izlazi, nekad se od njih odlazi... 

Kuće druge faze pisanja kuće su ostvarenih i neostvarenih potencijala, kuće mogućih i nemogućih života, kuće spokoja i realiziranosti, kuće prepirki i svađa. Kuća mijene velika je kuća, ali i kuća tvrdoglavosti ili kaprica, izgrađena od materijala koji stupa u sadržajan odnos s vremenom, opstajući usprkos neumitnom propadanju, no ne bez ozbiljnoga truda u održavanju. Puno je toga što tek treba pronaći u tom pojmu kuće, no jedno je sigurno: ona, kuća, sada i kao fizičko mjesto realizacije jednog životnog, a onda i umjetničkog partnerstva, posve je živ organizam, koji ima svoje tijelo, oblik, ali i simbole i kompleksnosti životnog i umjetničkog partnerstva“, napisao je urednik Ervin Jahić.

Davor Mandić  je za rukopis Kuća dobio potporu književnom stvaranju Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a rukopis mu je priskrbio i poziv na književnu rezidenciju u danskom Hald Hovedgaardu, gdje ga je i dovršio. Nadija Mustapić je za svoj dio projekta pod radnim naslovom „Kuća kao vrijeme kojem se možemo promijenjeni vratiti“ aktualnom korisnicom programa poticanja stvaralaštva vizualnih umjetnika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Zbirku poezije „Kuća“ je objavila opatijska izdavačka kuća ShuraPublikacije. Riječko predstavljanje knjige bit će održano 28. siječnja u 18 sati u Gradskoj knjižnici Rijeka.

*Danska rezidencija Hald Hovedgaard 

Krenula bih od kraja. Oboje smo novinari pa mi je tužno bilo vidjeti biografsku crticu koja kaže: „Bavio se novinarstvom.“  Pa me zanima koliko je otkaz matičnoj kući u kojoj si proveo 17 godina kreativno djelovao na tebe, odnosno koliko si buknuo kao stvaraoc?

Upravo to je bio jedan od motiva da dam otkaz. Imam previše godina da bih dao otkaz bez B plana, otkaz se dugo „bildao“ mojom idejom krize novinarstva na globalnoj razini gdje su svi sa svojim mobitelima i društvenim mrežama postali mediji. To je, naravno, usložniloi proces monetizacije, ekonomizacije posla i diseminacije sadržaja – to je globalna kriza. 

Onda imamo jednu lokalniju krizu, hrvatsku krizu novinarstva zbog malog tržišta i načina na koji se kapital distribuira. Pa onda imamo jednu sublokalnu priču, a to je kriza novinarstva u Novom listu koju si i ti upoznala, i onda dolazimo do ključne krize novinarstva, a to je ona moja. Moja kriza novinarstva je sljedeća: Došao sam do zida, došao sam do činjenice da ono što ja mogu ponuditi svijetu, svijet ne treba. Ili ne treba u tolikoj mjeri da bih ja od takvog novinarstva mogao živjeti, ali ne samo materijalno već i duhovno. Nikome ne trebaju moje „plahte“ od tekstova. 

S druge strane, ljudi kažu da nemaju vremena, ali „bingaju“ serije. Mada moram istaknuti da ja nisam ljut na novinarstvo niti mogu reći da mu se neću nikada vratiti, ali sam vrlo ozbiljno radio na tome da si složim samodostatnost i da zarađujem iz drugih izvora, a ne iz novinarstva što mi je omogućilo da se posvetim onome što mi je stvarno važno, a to je moje autorstvo – moje pisanje proze, poezije i drame koje je sada bolje nego što je bilo upravo zato što sam se sada tome gotovo u potpunosti posvetio. 

Postao sam utreniran kada govorimo o pisanju tako da sam u poziciji da mogu isporučiti ono najbolje što mogu dati. I ova zbirka koja je povod razgovora je zapravo u nekim dijelovima najbolje što sam dosad dao, iako će čitatelji reći svoje.

Prije nego što se pozabavimo s motivom kuće, a možemo to učiniti na mnogo nivoa, pitala bih te za jedan drugi motiv koji mi je pao na pamet sada dok sjedimo u tvojem uredu. 

Nakon što si mi ispričao da si više-manje sve sam napravio tijekom preuređenja ureda, a koristio si cijeli život ruke za rad na jedan potpuno drugačiji način – kako sada promatraš „ruke“ i ono što sve možeš s njima; gdje vidiš da te ruke mogu odvesti?

Divno pitanje, ali stvarno. Nije da ti sad povlađujem. Ovo je pitanje koje mi nitko nikad nije postavio. To je toliko važno pitanje za mene. U ovom kontekstu ruke nisu važne za pisanje, ali su meni ruke bile važne u mom životu. Probat ću sažeti: Imao sam tu sreću da sam kao student naslijedio neke novce. 

Oni nisu bili veliki, ali su bili dovoljni da se krajem devedesetih kupi jedan doista derutni stan i onda sam godinama učio raditi rukama. Sam sam morao naučiti dosta toga kada sam uređivao taj stan i napravio sam ga sebi po mjeri, ali i po tržišno dobroj mjeri pa sam u jednom trenutku jako dobro prodao taj stan. Trenutno ulazim u najomraženiju sferu hrvatske kaste, kaste rentijera. 

Živim od rente, bez kredita. Svojim sam rukama izgradio tu neku mini nekretninski developersku priču od koje živim skromno, ali dovoljno da ruke trenutno miruju. No putem rada na stanu otkrio sam ljubav prema drvu i ne želim biti pretenciozan kada kažem da ću se umjetnički baviti drvom, ali sam siguran da će u tom drvu i mojem odnosu prema drvu biti i više od nekog pukog namještaja. 

Ne znam ako ćeš se sjetiti, ali kada je bilo predstavljanje tvoje zbirke poezije „Dva kruga, jedna tuga“ u Zagrebu sam na Facebooku objavila crticu u kojoj pišem da me je prijateljica koja je išla sa mnom pitala kakva je poezija koju pišeš, a ja sam banalizirala i rekla da se radi o pametnoj poeziji. 

Pa moram priznati da me je šokiralo čitati rukopis zbirke „Kuća“ jer nisam očekivala da ću to dobiti od jednog Davora Mandića, a radi se o duboko intimnom prikazu. Ne mogu reći da ova zbirka nije „pametna“, ali u prošloj je bilo i puno matematike.

Dobro primjećuješ.

E sad, tvoje oslobađanje se vidi u sve četiri cjeline knjige, no ono je svugdje drugačije. Ono što veže cjeline je potpuna intima koju nismo naučili dobiti od tebe. Zanima me koliko je i je li ljubav s Nadijom utjecala da možeš biti i takav autor?

Super stvari si rekla. Ovo je još jedno jako potentno pitanje. Ulazi u srž svega što sam radio. Fino si tu „ubacila“ Nadiju jer nije nebitna moja partnerica. Dapače, najbitnija je za ovo sve. Imam potpuno različite pripovjedače ili subjekte koji pišu umjetnost riječi. Onaj koji piše kratku prozu istražuje fantastične elemente jer misli da se kroz fantastiku može više reći o stvarnosti nego što to može sama stvarnost. Iz nekog razloga taj fantastičar nestaje kada razmišlja o romanu. 

Roman je realističan. Poezija je s druge strane prostor istraživanja za mene oduvijek. Zamjeraju mi autori poput pjesnikinje Fride Šarar koja smatra da se u poeziju treba skroz dati sebe „van“. Ona ne razumije zašto bi uopće netko htio istraživati jezične elemente, a ja sam istraživao jezik tako da vidim što se sve jezikom ne može izreći, i može li se uopće jezikom izreći istina – može li se išta izreći. U tom istraživanju sam došao pod navodnicima do te pametne poezije, dekonstrukcijske poezije i do pjesama zbog kojih mnogi ljudi ne vole poeziju. 

Čitatelji ne vole kada im je sve servirano, ali ne vole ni previše razmišljati. Ova sada zbirka je za razliku od prijašnjih i počela drugačije i nastajala je drugačije. Počela je kao ideja kolaborativnog projekta moje partnerice i mene. Kada sam se zaljubio u Nadiju, ja sam, kao i svatko tko se zaljubljuje, istražio njezin „digitalni otisak“. Na njezinoj stranici sam naišao na gomilu njezinih radova, a onda sam došao do jednog koji me zgromio. To je bila serije grafika „Outside In“ koju je ona napravila devedesetih pri svojem odlasku u Ameriku na doktorski studij. Tih 18 grafika su prikazivale kuću. Svaka grafika ima kuću s lijeve i desne strane, kada se one spoje u niz se sa svake druge grafike spajaju u kuću. Ali ključna stvar je način na koji su otisnute te grafike; kuće nastaju i nestaju ovisno o smjeru u kojem se rad promatra. Jedna od tih kuća je završila na ovitku zbirke „Dva kruga, jedna tuga“.  Smatrao sam da se radi o genijalnoj seriji radova, jer osim što genijalno izgleda, šalje poruku o devedesetima – priču o domu, razorenim kućama, o njezinoj napuštenoj kući. Tako da se radi o osobnoj, ali i univerzalnoj priči.  

Onda sam shvatio da ja u svojoj poeziji imam dosta pjesama o kući pa sam joj predložio da koautorski radimo na ideji kuće – što je kuća bila za nas u prošlosti, a što nam je sada u procesu izgradnje našeg doma. Što će taj rad u budućnosti sve donijeti, mada je moja zbirka gotova, tek je za vidjeti. Dok sam pisao zbirku „Kuća“ eksperiment je prepustio mjesto emanaciji. Rezultat je ta komunikativnija poezija.

*Grafika Nadije Mustapić iz serije Outside In

Frida će biti zadovoljna..

Možda. Nadam se.

Jesi li bio svjestan u procesu rada koliko je zbirka intimna?

Bio sam jako svjestan i neću lagati da nije bilo teško.Bilo je izazovno i u kontekstu te partnerske suradnje. Sve pjesme su komunicirane s Nadijom koja je bila duboko involvirana u svaku pjesmu. 

No bitno je naglasiti da se ja nisam prije skrivao iza svoje poezije, radio sam točno ono što sam tada trebao raditi. Sve sam to ja, ali u posljednjoj zbirci će čitatelji lakše ući u moju intimu.

Ono što mi je također zapelo za oko, jer svaka kuća u zbirci ima naziv koji opisuje kuću, jest činjenica da te bez obzira na trenutnu političku situaciju nije bilo strah nazvati jednu pjesmu „Ruska kuća“. Ostao si dosljedan sebi što se vidi u tim mikro sličicama.

Da. Ruska kuća nije cenzurirana iako je mogla biti. Neki koncepti su važniji od javne percepcije i straha od „canceliranja“. To je možda ključ. 

Neke pjesme u zbirci „Kuća“ pišeš i u ženskom rodu. Zašto?

Mislim da su nam identiteti fluidni. Pritom ne ulazim u onu klasičnu rodnu ideologiju, odnosno ne mislim na promišljanje roda u kulturološkom smislu, nego mislim da nam izmještanje iz nekog identiteta koji nam je ili zadan ili smo si ga sami zadali može otvoriti ili donijeti nove perspektive. 

Kako ti tražiš utočište u riječima i koliko često?

Već u startu kada kažeš „utočište od riječi“ ti možeš misliti i na utočište koje je sazdano od riječi, ali možeš misliti i na utočište u kojem se spašavaš od riječi. Dakle, dvojako je i to je taj paradoks.

Živiš li ti u tom paradoksu?

Da, apsolutno! Sve što postojim, postojim u jeziku. I svi mi postojimo u jeziku. Te riječi su nekad prijatelji, a nekad neprijatelji na različite načine. Nekad osjećamo neki koncept, ali nam nije baš jasan jer nije stavljen u riječi. 

Utočište od riječi je svojevrsna kuća bitka. Jezik je kuća bitka. U jeziku se nalazi naš smisao i onda traženje utočišta od riječi je i traženje utočišta u riječima i bijeg od riječi u one koncepte koje si riječima ipak nismo mogli pojasniti. 

Spomenuo si ranije kako je svatko postao medij za sebe – patimo li mi danas od previše riječi?

Da. Da. Apsolutno da! Patimo od previše riječi. To je jako lijepa rečenica. Ja bih rekao da patimo od previše mišljenja jer otkako su svi postali mediji kroz te medije uglavnom progovaraju mišljenja, vrlo rijetko pitanja i vrlo rijetko slušanja.

Pjesnikinja Kristina Posilović je znala okarakterizirati kao jednu bojazan pojam „uniformizam“ u svim njegovim aspektima. Na tragu toga mi se čini da idemo kao društvo u uniformiranost jezika pa i mišljenja. Kako ti to vidiš?

Zanimljiv koncept. Možemo olakšati diskurs pa prispodobiti jednu situaciju. Sad ću karikirati, ali u vremenu koje naša bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović crta kao neko najgore vrijeme na svijetu, ušao si u dućan i imao si, primjerice, ulje, šećer i kaladont. Živimo u vremenu u kojem je robna marka i sloboda izbora osnovni modus vivendi. 

Nekako ipak u toj silnoj slobodi izbora i utrci brendova ljudi počnu birati više jedan brend od drugoga, ili nema baš toliko prostora za tolike silne brendove koliko se možda u toj slobodi izbora čini. Jer mi ipak, na kraju krajeva, posežemo za Coca Colom ili za Pepsi colom, možda Cocktom, a koliko ih još ima. Nekako nam je ta uniformiranost zadana. Živimo u najslobodnijem od svih dosadašnjih svjetova kao civilizacija, ali se i dalje uniformiramo. Dakle, nešto tu ima. Je li to ideja čopora? Ne znam, ali primjećujem to.

Gdje smo kada ta uniformiranost počne ulaziti u formiranje mišljenja? Postaje li takav narativ opasan?

Nije ovo idealan svijet. On srlja u neke propasti, fašizme za koje smo mislili da su ostali u povijesti. Mislim da nismo još dovoljno pametni da vidimo stvarne posljedice digitalnog svijeta jer on još nije povijest koju možemo proučavati. 

Možda bih iskoristio ovu prigodu da kažem da ne znam odgovor na ovo pitanje. S jedne strane ja vidim da težimo nekim uniformiranostima koje nisu dobre i da nam je sloboda preteška i ne znam kamo to sve vodi. Evo, zaista ne znam. 

E ovo mi je zanimljivo. Koliko je važno pojmiti da smo zaboravili reći da nešto ne znamo i da bude u redu, a ne neki merak današnjice?

Strašno važno. Zaboravili smo reći da ne znamo. Taj teror mišljenja je ujedno i teror ideje da sve o svemu znamo.  Trebamo se svi zapitati je li u mišljenju koje imamo dovoljno znanja. Ajmo raditi na znanju prije nego što izrazimo mišljenje. 

Kako danas detektirati koje je znanje ispravno?

Aporije suvremenosti su da u vremenu u kojem znanje nije bilo nikad dostupnije, ne znači da mi više znamo. U nekim segmentima kao da i manje znamo. To je nerješiv problem. 

Teško je današnjoj djeci usaditi ljubav za znanjem dok se ne nađe strast. Ja imam strast za znanjem i točnom informacijom, i onda proučavam. To je jedino što ja kao jedinka mogu. I eventualno uz to mogu još probati odgojiti takvu djecu.

Izbor iz poezije („Kuća“, 2025.)

Kuća krova

Jedan dan
kiša je padala mjesec dana
krov naše kuće je otišao
nestao bez poruke
bilo kakve obavijesti
Ne znamo hoćemo li ga
pronaći u crnoj kronici
ili na nekoj drugoj kući

Otišao je u najgorem trenutku
voda je nadirala iz svih pravaca
a mi smo stajali
nemoćni bilo što poduzeti

Pitali smo se kako je moguće
biti tako živ a tako paraliziran
Nisam se mogao sjetiti nijednog
tiktok savjeta primjerenog situaciji

U jednom trenutku rekao sam
ti bi uvijek krova preko pogače
da razbijem malo ozbiljnost
ali ignorirala si moju šalu
kao kad tišinom natkriljuješ naše svađe
kad izgledaš kao da znaš više od mene
i da netko mora otići
Krov naše kuće je otišao
ponavljamo jedno drugom
kao da ne vjerujemo što izgovaramo
i dodajemo
Izgleda da nismo bili dobri
prema njemu